Kao što se iz naslova dade zaključiti, nešto sam nakan pisati bedastoće, praveći se pritom da mislim ozbiljno, ali na takav način da samo meni bude očito da se samo pravim. Iz nekog mi je razloga to posvema jasno dok pišem ili nakon što sam nešto izvalio, ali nije u samom času prekidanja mislenih sklopki svih oko mene. Čak sam se u stanju iskreno čuditi zašto me ne shvaćaju. Doduše, sve manje, jer čak i umovi spori poput mojeg povremeno koraknu, pa makar to bilo zbog nenadanog izrastanja planine odmah iza ili sa strane, tako da sam sad u stanju sve ovo i napisati, a ne samo imati neku mutnu predodžbu da bi problem mogao biti (i) u meni, s povećim upitnikom ponad one zagrade.
Problem, naravno, u onoj mjeri u kojoj svoj komunikacijski hendikep držim problemom. Jer može me i ne biti briga. Mogu jednostavno pričati svoje i povremeno naći da nekoga to zabavlja na način različit od kratkotrajne fascinacije konfuzijom ili mislene pretvorbe svega u pozadinski šum. Tako nekako ovaj blog i funkcionira. Svi su pozvani doći, frknuti nosom i odgalopirati, za sve ostalo su samo slobodni. Ja ću i dalje biti tu negdje, kuckajući glavom po nekoj mislenoj kamenčugi, možebit čak izvrćući i sažimajući prostorvrijeme, tako da lupam o vlastitu glavu, jer jedino onda znam što će puknuti prvo.
A kad smo kod lupanja glavom, teško mi je ne spomenuti možda najčudniju od svih vrsta ljudi. Na prvi pogled rekli biste da su to nekakvi rudari, ili prije tragači za dragim kamenjem, jer cijele dane provode među kamenjem i razbijaju ga, nadajući se da će iz njih izvući dijamante. Namjere ih ne čine čudnima, jer obično nađu nekakvo drago kamenje, ponekad čak i dijamante. Čudan je način na koji to rade. Naime, oni to čine glavama: jednostavno uzmu kamen i lupaju njime o glavu. Ili glavom po kamenu, dok ne pukne kamen ili glava. Zanimljivo je da glave rijetko pucaju. Na nekima se s vremenom vidi da su dotrajale, ali većina odustanikâ ode već nakon nekoliko pokušaja, svjesna da neće razbiti ni prvi svoj kamen.
Ima i onih koji nikada ne lupe glavom o kamen, premda isto razbijaju. Jednostavno zure u kamenje dok ono samo ne pukne, a onda pročeprkaju po komadima u nadi da je tamo nešto zanimljivo. Koliko god to nevjerojatno zvučalo, mnogima to polazi za rukom, premda je gotovo nemoguće shvatiti ih kad pokušavaju objasniti kako točno mislima razaraju kamenje. Doduše, kad one prve čujete pričati o tomu kako točno metoda razbijanja ovisi o vrsti, obliku i veličini kamena, pod kojim kutem treba lupati, koja dinamika lupanja najbolje radi za pojedinu metodu, obično se već nakon nekoliko minuta osjećate kao da je i vaša glava kamen. I da će prsnuti, samo bez dragulja za sobom.
Kad god koji od razbijačâ nađe kakav dragulj, zaputi se prema hramu te neobične sljedbe, ako se ta struktura može zvati hramom, i traži kamo u njega može umetnuti svoj dragulj, svoje otkriće. Hram je gotovo nemoguće opisati u cijelosti. Sa svake strane izgleda drugačije, iznutra i izvana realno ne postoje jer se svi zidovi nekako izvrću. Ne može se čak ni reći da postoje pojedini dijelovi, uprkos onoj raznolikosti, jer se oblici i boje prelijevaju jedni u druge. K tomu, ono što ćete vidjeti ne ovisi samo o tomu odakle gledate, nego i što ste sami. Neki će pred tom slikom ostati zapanjeni, videći u njoj nevjerojatne količine sitnih detalja, i možda se čak pridružiti sljedbi. Neki će užasnuto pobjeći, videći tamo drugima nevidljive grozote. Neki od tih bjegunaca su čak pokušavali srušiti hram, ali samo su usporili umetanje novih dragulja. Mnogi ljudi taj hram uopće ne vide ili, ako ih se pred njega dovede, u najboljem slučaju vide nekakvo svjetlucanje. Pripadnici sljedbe pak vole pričati da taj hram predstavlja Svemir i način na koji on postoji.
*Govorim o petcentimetarskoj Vydac C5, koja se nakon par desetaka kromatograma zaštopa mojim peptidima i raznoraznim smećem pa mi tlak u HPLC-ičnoj mašini ode u nebesa, a rezultati analize u dijametralno suprotnom smjeru.
Post je objavljen 19.02.2013. u 19:15 sati.