...in patria sua

18.11.2012., nedjelja

Tko je taj pokemon?

Jednom sam se tako smucao mislenim poljanama, svjestan da će mi cipele biti pune nepostojećeg peluda i kukaca, ali svejedno uživajući u općem dojmu koji sam sâm nacrtao, kad me u nekom času iz jednog snatrenja u drugo prebacila neka posve obična pojava. Lik tako neiznimne vanjštine da ga ne mogu zamisliti preciznije od oblačastog čovjeka. Ili možda čovjekastog oblaka. Dok sam još prebacivao mislene aplikacije u pozadinu i obrnuto, ovaj mi počne govoriti, kao da se cijeli život znamo (za njega je to, doduše, vrijedilo), ili barem kao pričljivi gradski usamljenik u potrazi za bilo kakvim parom ušiju da istrese u njih svoju priču.
- Znaš onog dječaka koji je viknuo da je car gol?
- Čitao sam priču.
- Ja sam bio taj dječak.
- I?
- Ništa, poslije sam odrastao i nisam puno pričao o tomu.
- To je sve?
- Nije. Znaš onog Paleta koji je ostao sam na svijetu?
- Nije ostao sam, samo je to sanjao.
- Znam, ja sam to sanjao. I onda sam to ispričao nekomu u razredu pa je on to ispričao tati, tata susjedu i na kraju je završilo u priči. I to skroz iskrivljeno. Ustvari mi je bilo super cijelo vrijeme, a probudio sam se jer je trebalo ići u školu.
- Znači, kao neki pokvareni telefon.
- Otprilike. A znaš za djevojčicu sa šibicama?
- Nemoj mi reći da si i to bio ti!
- Jesam, samo što je u stvari bio dječak.
- Ali mala na kraju priče umre.
- Opet pokvareni telefon. I nisu bile šibice, nego luči.
- To je već neka druga priča.
- Kad pisci sve pobrkaju.
- Zašto ih ne ispravljaš?
- Ne mogu. Priče se mijenjaju samo dok su žive. A žive su dok ih netko ne zapiše. Onda ostanu od njih tek slabi plamičci, premda i dalje dovoljni da razgore maštu.
- Zašto mi onda pričaš, ako nema nade?
- Zato jer je i prelazak u slova bolji od toga da ti samo mahnem i odem. Strah me da se neću vratiti. Mnogi nisu.
- Još nisu.
- Nema garancije da hoće.
- Niti da neće. Istina, svaki put dolaze malo drugačiji. Nekim pričama narastu brkovi, neke izgrade cijele svemire oko sebe, a neke se svedu na par gipkih rečenica.
- Kako bilo, ja ne idem dok ne budem ispričan.
- Mislio sam da već jesi.
- Daleko od toga. Ja sam bio i dječak u sjeni vrbe, zeleni dječak, djevojčica s ključem oko vrata, i kraljević i prosjak, Crvenkapica, mlađi brat Olivera Twista, Ivica i Marica, Snjeguljica i sedam patuljaka, Pinokio, Trnoružica i sedam pataka, ...
- Sedam pataka?
- Ili ih je bilo šest?
- Ne sjećam se nikakvih pataka.
- Nisi čitao originalnu verziju, koju je pisao brat Unterricht u onom malom samostanu koji je izgorio posvema ecološki.
- Kako si uspio biti djetetom par stoljeća?
- Imao sam dugo i teško djetinjstvo.
- A one višestruke ličnosti? Skoro sam ih smetnuo s uma.
- Živio sam svaku posebno, pisci su ih stopili. Misliš da bi patuljci samo tako opstali sa Snjeguljicom, da nismo bili svi jedna osoba?
- A zla kraljica nisi bio?
- Ne, preniskog sam roda.
- Primjećuješ li da si se već počeo mijenjati?
- Ja jesam sav u mijeni. Rekao sam ti to. Isti ću biti jednom kad me dovršiš.
- Kad bi to moglo biti?
- Čim sve bude rečeno.
- Sve baš sve?
- Sve čije bi me micanje nagrdilo ili osakatilo.
- Onda ću ti dopisati još škarniclu za lice.
- Prestani ovdje. Razvlačiš me gdje ne treba.
- Dobro, prestajem. Ali računaj na mogućnost da ću te jednom možda skroz preraditi.
- To neću biti ja, nego moja mlađa sestra. Ja sam samo sve ovo. Odsad pa dok ne nestanem.
- 01:26 - Rekoše (23) - Tnirp - ???

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.