...in patria sua
18.08.2012., subota
Ljudska prava Hotimira Radića
|
Kad je općinsko vijeće u Solanči Donjoj raspisalo natječaj za sezonske čuvare plaže, nitko nije znao da će se to izroditi u jednu od najduljih trakavica koje je to malo turističko mjestašce ikad vidjelo. Naime, jedan od kandidata, Hotimir Radić, bio je slijep. Ne suviše neočekivano, njegova je prijava odbijena uz obrazloženje da slijepa osoba ne može vršiti nadzor plaže, a za čuvare su odabrani ljudi koji nisu imali nikakovih smetnji s kretanjem ili percepcijom. Ono što nije bilo očekivano je da će Radić potom tužiti općinu zbog kršenja svojih ljudskih i radničkih prava te zbog dobne i 'fizičke diskriminacije (osim nikakvog vida, Radić je imao i šezdeset godina). To da će u pomoć odmah pozvati medije i da će oni to objeručke prihvatiti opet nije bilo iznenađujuće, ali svejedno je doprinosilo apsurdu. Ono što se mora priznati je da Radić nije bio posve bez argumenata. Zapravo, imao ih je i previše. Usprkos sljepoći, bio je dobar plivač i općenito dobrog fizičkog stanja. U snalaženju u prostoru pomagao se zvukovima i praktički svime osim vida, tako da je mogao hodati gotovo bez smetnji, sluh mu je također bio izvrstan, a govorio je i pet jezika. Ili je barem sve to tvrdio u bezbrojnim svojim izjavama koje je nemilice davao kroz dvije godine, koliko je sve skupa trajalo. Sudska i medijska bitka tekle su usporedno i krivo bi bilo misliti da jedna nije utjecala na drugu. Kako to redovito biva kod slučajeva koji, za razliku od gospodarskog kriminala, zbilja jesu kontroverzni, brzo su se formirale dvije strane koje su zajednički jezik nalazile tek na području psovki. Prva se, naravno, pojavila proradićevska, budući da je on sâm počeo medijsku hajku na svoje nesuđene poslodavce. Poradi spretnog novinskog izvještavanja, prvih nekoliko dana nije bilo posve jasno što se točno zbilo, tako da su komentatori najviše spominjali radnička prava i sveprisutnu korupciju te zazivali pad tog kletog sustava nastalog ispreplitanjem demokracije i kapitalizma. U tom kontekstu pozivi na rušenje vlasti i linčovanje određenih pojedinaca bili su svjetlijim dijelom folklora. No, već treći dan nakon što je naslovnica "1440 minuta" s Radićem ispred njegovog željenog radnog mjesta izazvala buru, pojavile su se u Podnevniku i Ponoćniku gotovo identične priče koje su Radića optužile za obiteljsko nasilje, sitni kriminal, grešnu političku prošlost (u jednom glasniku pisalo je da je bio UTV-in doušnik, u drugom da je bio desničarski ekstremist, a možda i terorist) i pokušaj iznude novca temeljem potraživanjem pravâ kojih zapravo nije imao. Posljedično, novorođena proturadićevska strana krenula je Radića zasipati istim onim optužbama koje su prije toga išle nesretno općinsko vijeće. Vijest da je Radić slijep pojavila se tek dva dana nakon napadačkih tekstova, i to na jednom internetskom portalu čiji su novinari imali vrijednu naviku boravljenja na društvenim mrežama. Osim što je potpuno okrenula sliku Radićevog slučaja kakva je dotle bila u javnosti, vijest o njegovoj sljepoći pokrenula je i oveće brdo komentatora na napade na spomenute tri novine, budući da nijedne od njih sljepoću nisu spomenule. Ipak, to nijednima nije skinulo nakladu, a duboki osjećaj srama zbog tog ogromnog propusta novine su pokazale kad su se dan nakon internetske vijesti o sljepoći na naslovnicama pojavile riječi: "PREOKRET", "OBRAT" i "TURNOVER". Idućih nekoliko dana sve su oštrice bile usmjerene na Radića i novinstvo kao takvo (nitko od novinarâ koji su to pisali nije uočio ironiju), a proradićevska strana gotovo je posve utihnula. No, onda se u jednom regionalnom glasilu pojavio intervju naslovljen s "Prava istina o Hotimiru Radiću" i započeo treću fazu paljbe, onu u kojoj su obje strane mogle ravnopravno pucati. U njemu je Radić objasnio zašto smatra da ipak jest kvalificiran za čuvara plaže, odbacio sve optužbe iz Podnevnika i Ponoćnika, ispričao nekoliko anegdota iz svojeg iskustvima bogatog života, opisao sebe kao obiteljskog čovjeka koji cijeni male stvari i da ne nabrajamo dalje. Dijelovi intervjua brzo su se pojavili i u drugim glasilima, a komentatori su sad mogli mirno odabrati one argumente koji su išli u prilog njihovom prvotnom mišljenju. O Radićevom slučaju pričalo se na televiziji, pisalo po novinama, tipkalo po Internetu, razgovaralo na ulici. Sezona kiselih krastavaca tog je ljeta bila spašena. Sudski je proces pak, zbog nedavne reforme, bio neobično brz i već nakon pola godine došla je nepravomoćna presuda: Radić nije bio diskriminiran i nema prava na odštetu. Reakcija javnosti i medijâ bila je gotovo alergijska. Vapaji za pravnom državom i ljudskim pravima opet su punili stupce i ekrane, a proturadićevska strana opet je zakasnila nekoliko dana. No, nakon što se javila, brzo je ponovila svoje stare argumente i nekoliko dana rasprava je žestinom podsjetila na najvruće dane ljeta. Radić se ovaj put suzdržao od komentara (oko tri tjedna ranije dao je veliki intervju za tjednik Lilla), rekavši samo da će se, ne izbori li pravdu u Hrvatskoj, ići na Europski sud za ljudska prava. Kako se kasnije pokazalo, nakon što je i pravomoćna presuda bila na njegovu štetu, on se toga i držao te je priča postala međunarodna. No, tu ću ju i prekinuti. Je li Hotimir Radić na kraju postao prvim slijepim čuvarem plaže, prepuštam vašem pogledu na svijet ili barem onaj mali njegov dio u koji se skoro spremamo ući. |
