...in patria sua
09.08.2012., četvrtak
Kako je znatiželja ubila mačku
|
(Malo kasno reagiram, budući da je nakon slijetanja Curiosityja ovo tek jedna od mnoštva ideja na temu mačkoubilačke znatiželje. Nadam se ipak da sam barem dvoznačan naslov uhvatio prije većine. To što sam potpuno promašio stvarnost ne dira me pak nimalo.) Dok se na Zemlji još slavilo zbog uspješnog slijetanja, prvi marsovski projektili u neku su ruku već bili na putu prema toj planeti. Ispostavilo se, naime, da Mars nije baš toliko nenapučen kao što su prve snimke to pokazivale. Pustinje su svakako bile dominantne, ali petnaestak posto površine bilo je, barem po mjerilima lokalnog življa, sasvim zgodno za naseliti se, imati obitelj, uzgajati nešto nasadâ i životinja, organizirati kraljevinu, započeti pokoji međuplanetarni rat i tako to. Ono što je bilo pomalo ironično je da su, nakon nekoliko potpunih promašaja, što će reći u najgore pustare, Zemljani pogodili ne u običan naseljeni kraj, nego pravo u dvorište kralja cijelog tog područja, a te godine i cijelog Marsa. I ne samo da su mu sletjeli u dvorište, nego mu je još ona sonda pri slijetanju zgazila mačku. Dobro sad, nije to baš bila prava mačka, imala je šest nogu i općenito više podsjećala na kukce, negoli na mačke, ali s druge je strane otvoreno prezirala kralja i za to dobivala bolju hranu od prvog ministra. Zato ću to biće i dalje zvati mačkom. Da, marsovski kralj je jako volio svoju mačku, čak bi se moglo reći da je pomalo bio opsjednut njome. Nisu samo ministri bili manje važni od nje, nego ponekad čak i kraljevski mrijest, skupa s dokraljem, koji bi mu ipak trebao biti najvažniji na svijetu. Ljubav prema mački bila tolika da nije ni trznuo kad je vidio da njezina ticala više nikad neće pipkati njegove ruke i ticala (dokralj će se zato tomu neko vrijeme potiho veseliti), već je samo otišao do glasišta objaviti općinstvu da će zanimljiv napredak koji je Zemlja pokazivala morati biti nakratko (par milijuna godina) zaustavljen i k tomu malčice vraćen unazad. Doduše, ono "nikad" nije baš bilo nikad. Lešinu mačke već će nakon desetak minuta pokupiti posluga i odnijeti na regeneraciju, a pedesetak dana kasnije mačka će biti ne kao, nego doslovno nova. K tomu, to nije čak bila ni prva smrt kraljeve mačke. Prosječno je umirala jednom svake dvije godine. Najčešće od trovanja nečim što nikako nije smjela pojesti, ali jednom je uspjela pasti u nekakvu rupu od parsto metara, drugi put je pokušala odgristi kralju jedno njegovo ticalo pa ju je malo prejako odalamio, treći put je jednostavno umrla od dotrajalosti... Ukratko, sama smrt zapravo nije šokirala kralja, šokirala ga je uvreda. Doći nepozvan i ubiti ti ljubimca jednostavno nije način na koji se pozdravlja nekoga tko ti je u svemu superioran. Zato su Zemljani posve zaslužili ono što će im doći. Prvo serija eksplozija koje će im rasturiti najveće naseobine, a onda jedan kamičak od one dvije gromade koje su zapravo i bile tamo samo da bi se moglo s njih poslati nešto "ozbiljnije". Prema proračunima i starijim eksperimentima, pet stotina kilometara trebalo bi biti sasvim dosta da se zemaljska evolucija vrati gdje je bila prije oko milijardu-dvije godina. A onda se može nadati da će idući put biti pametniji. Istina, već triput nisu, ali kralja to nije puno brinulo, kao ni većinu Marsovaca, osim prezrene skupine makrobiologâ koji su iz posve nerazumljivih razloga više voljeli vanjštinu, oblike živih bića, negoli njihovu nutrinu, biokemijske procese koji su se zbivali. A svi znaju da je to stoput zanimljivije kod arhea, dok su biljke i životinje začudno iste i nevjerojatno dosadne. Zemaljska populacija po svojoj prilici neće doznati zašto joj slijedi nestanak. Marsovci u tomu nisu vidjeli svrhu, a sadisti nisu bili. S druge strane, prema Zemlji su gajili vrlo neobičan odnos. Prvo bi stotinama milijuna godina na nju budno pazili, sprečavajući da se dogodi bilo kakva šteta njihovom malom povrtnjaku, a onda bi, redovito zbog krajnje blesavog uzroka (nešto s kraljem), sve uništili i počeli ispočetka ili malo kasnije. U tom pogledu Marsovci su bili čak i veća djeca od ljudi. No, zato su bili vrlo sabrani kad bi im nešto ozbiljno zaprijetilo. Male kamenčiće bi skrenuli u neku pustaru, a velike u Jupiter. Neke pak u Zemlju ili Veneru. I to je uvijek radilo. Zemljani su također počeli razmišljati o tomu da skrenu s puta neke meteore koji su trebali proletjeti previše blizu. Učini li se to dovoljno rano i u pravom smjeru, opasnost po Zemlju pada na nulu, a uloženi je trud puno manji od onoga koji bi trebao da se počisti atmosfera od tisuća tona prašine. Tako su nekako mislili i o četiri razmjerno malena meteorida koja su trebala proći iste jeseni i zime. No, nisu znali da će oni uskoro biti skrenuti posve suprotno njihovim željama. Kao ni to da će svi pokušaji da se do njih na vrijeme dopre nekako propasti. A još manje su znali da će se s površine Deimosa uskoro odvojiti oveća kvrga površine toliko baršunaste da će biti zamjetljiva istom kad upadne u Zemljinu atmosferu i počne pomalo izgarati. Marsovci su uvijek računali na mogućnost da bi neki pokušaj Zemljanâ da si otklone opasnost mogao slučajno uspjeti i tako pokvariti brižljivo planirano uništenje. A to se nikako nije smjelo dogoditi. Opisivati zadnje mjesece ljudskog postojanja gotovo je uzaludno. Ipak, da i na to bacim nešto vremena. Prvo, prave snimke, one na kojima kralj razbija sondu, nisu nikad otišle u optjecaj, a i da jesu, njihova apsurdnost vrlo bi ih lako učinila očitom prijevarom u očima svih iole zdravog razuma. Tako da nije bio problem skupiti neobjavljenih slika od par prijašnjih sondi i polako ih podvaljivati, skupa s podacima o sastavu tla. Posljedično, oni koji su nakon četiri precizna pogotka u velegradove, a koje su napravili meteori koji su trebali promašiti cijelu Zemlju, vidjeli smak svijeta, bili su sve odreda ljudi s odebljim psihijatrijskim dosjeima i tek šačica istraživača koji su imali i dosta jasan predosjećaj zašto im taj smak dolazi. To, naravno, nije spriječilo masovnu paniku, nekoliko suludih vjerskih ratova, brutalan kraj desetak kultova i opći porast solidarnosti među ljudima. Svijet nije bio dosadan zadnjih nekoliko mjeseci. Kad je u jesen 2013. nebo počelo gorjeti, mnogi su se, shvativši što se zbiva, osjećali kao da ih netko budi iz sna baš kad je najzanimljivije. |
