...in patria sua
12.06.2011., nedjelja
O propuštenim milijunima
|
Prije pola godine pojavila mi se u glavi ideja za koju mi još nitko nije rekao da je bedasta, premda ona to očito jest. - Khm! Možda je tomu tako jer sam suviše bio naporan pa su me odlučili ignorirati skupa s tom besmislicom. - Khm!!! A možda je stvar u tomu da uopće nisu skužili da je ideja glupa pa su ju i sami prihvatili te sad prave nacrte kako se obogatiti ili barem prisvojiti cijelu jednu državu, ako već ne svijet. - KHM!!! A sad da objasnim zašto je ta ideja tako glupa. - Kh kh Khm!!! Neiskusnom promatraču koji je k tomu nevičan ekstrapolacijama moglo bi to djelovati čak i izvedivo. Samo treba skicirati plan, skupiti hrpicu ljudi, pri čemu netko mora biti i financijer, inače od svega ne baš bogznašto, razglasiti što treba razglasiti i početi skupljati kandidate. Zatim se može krenuti u otvorenu fazu i sve prebaciti u medije. No, svaki od tih koraka skriva neku zamku posljedica čega je to da se hodogram može uredno transformirati u spotičničje. - Kh kh kh kh khmmm!!! Ljeto je, kakva sad prehlada? - Tako. Sad mogu ja. - U posljednjih nekoliko godina znatno su se namnožile različite emisije u kojima se obični ljudi na razne načine krevelje u nadi da će se to nekome dopasti i možda im donijeti slavu ili barem novce. - Rekoh da mogu ja. - I? - Ne ubacuj se. Nije pristojno. - Ali ja sam ti. Ne možeš se sam sebi ubaciti, osim ako ne računamo digresije i tok mislî. - Sasvim očito nisi kad komuniciramo. - Gdje piše da za komunikaciju treba više od jedne osobe? - Zašto bi igdje pisalo nešto tako očito? - Misliš, nešto tako očito pogrešno? - A da radije odmah izvedemo stvar do kraja i zaključimo da za komunikaciju ustvari ne treba nikoga? - Skloniji sam opciji s jednom osobom koja se pravi da je umnožena. - A da radije budeš pošten i priznaš da si samo došao napraviti rusvaj? - To uvijek radimo. - Ne znam zašto toliko uporno tvrdiš da smo ista osoba. - Pritisak činjenica. Ne mogu mu se oduprijeti. - Imaš ozbiljnih problema sa stvarnošću. - Bojim se da si upravo sebe opisao. - Pokušavaš li ti to možda svesti raspravu na stolni tenis tj. prebacivanje loptice? - Pokušavam ugasiti ovu besmislenu raspru kako bismo se mogli vratiti temi. U suprotnom će nam kontakt s tipkovnicom zaspati. Već se jednom pogubio među ovim crticama. Morat ću ipak ja preuzeti. Ovi se samo svađaju, dok mi razni krilati kukci slijeću na monitor i smetaju da vidim slova. A trebalo bi skoro i otići na prekid svijesti. Iz onoga što se dosad provuklo kroz sveopći kaos dade se naslutiti kakvu ideju imam, a prosvjetljenje će doživjeti svi oni koji pročitaju sljedeće tri riječi: "Hrvatska traži političara". Iako je sve sad i više nego jasno, opisat ću još neke detalje koje nisu toliko bitni koliko su mi u nekom času pali na pamet. U pitanju je, dakle, televizijska emisija u formi raznih natjecanja za antitalente. Iako se toga baš i nisam nagledao, vjerojatno ću zadržati većinu elemenata koji se nalaze u tomu rodu tevezabave. Osnovna postavka natjecanja je da se u ovoj državi mogu naći ljudi koji su za visoku politiku sposobniji od onih koji se trenutno njome bave, samo što nemaju volje ili prilike da tu sposobnost iskažu. Neki imaju pametnijeg posla, neki se ne žele onečistiti, a neki su se posvadili sa šefom lokalnog ogranka stranke u koju bi željeli upasti. HTP bi im elegantno omogućio zaobilaženje sitnog šljakeraja, lijepljenja plakatâ i gađanja konkurencije jajima te direktni izlazak na iduće izbore, pod uvjetom da pobijede ostale natjecatelje. U trenutnoj situaciji, savršeno je jasno da bi novo lice imalo realne izglede pobijediti sve osim dvije stranke s redovnim mušterijama. No, treba krenuti od početka. Prvi i najzabavniji dio svake takve emisije je eliminacijska audicija. Na to se smije prijaviti tko god želi koliko puta želi (ako bude izbačen, a ostane mu vremena prije kraja audicije), pod uvjetom da je punoljetna osoba, da nema iza sebe kaznenih djela te da nije aktivni političar tj. da nije nikad vršio nikakvu političku funkciju (što se eventualno može ublažiti). Na audiciji svaki kandidat dobiva pet minuta u kojima smije govoriti što želi i kako želi, pri čemu je preporučljivo u kratkim crtama opisati svoju viziju političkog programa koji bi zemlju trebao dovesti u red. Audicija se održava u nekoj polumračnoj prostoriji namijenjenoj predstavama za stotinjak ljudi u kojoj, ispred kandidata na pozornici, sjede samo trojica ocjenjivača, zaogrnuti kukuljicama i s pravom da u bilo kojem trenutku prekinu kandidatovu govoranciju. Da se izbjegne mogućnost da politička uvjerenja ocjenjivačâ utječu na preliminarni izbor, isključenje kandidata, prvo gašenjem mikrofona, zatim zaglušujućom bukom i na kraju ljubeznom pomoću izbacivačâ, nastupa ili nakon što prođe njegovih pet minuta, ili nakon što sva trojica ocjenjivača pritisnu ogromni gumb boje povraćotine. Iz istog razloga, ocjenjivači ne smiju pripadati istoj političkoj opciji, već trebaju činiti suvisao raspon (npr. marksist, liberal i frankist). Nakon što završi audicija, ocjenjivači, moguće uz pomoć dodatnih suradnika, procjenjuju kvalitetu kandidatâ koji nisu odmah eliminirani i biraju najboljih tristo, ili možda stotinu. Sve ovisi koliko bi to masovno krenulo. Nakon izbora tristotine prelazi se na fazu ozbiljnijeg razmatranja u kojoj se nasumičnim odabirom biraju petorke kandidatâ koje dobivaju po sat vremena i nekolicinu općenitih i barem donekle aktualnih pitanja koja sežu od svjetonazorskih pa do tehničkih (od "što mislite" do "kako biste"). Šesti akter svake epizode je moderator. Kandidati se slobodno mogu javljati za riječ ili repliku pri čemu prvo daje dvije minute vremena, a drugo pola. Kršenje vremena, kao i korištenje replike za nastavak vlastite govorancije, nagrađuje se s pet minuta šutnje. Jedna epizoda ne bi trebala imati više od pet pitanja, ali u rezervi se može čuvati i više njih ako se kandidati brzo slože ili ako ispadne da nemaju što reći. Za razliku od prve faze, o prelasku u treći krug sad odlučuje gledateljstvo (telefonski, internetski). Dalje prolaze pobjednici skupina, njih šezdeset, te desetorka koja je skupila najviše glasova, a nije među pobjednicima. U trećem krugu opet se formiraju petorke kao i u prethodnom (njih četrnaest), a sadržaj i forma analogni su onima u drugom. Pokaže li se to korisnim, može se kandidatima dati više vremena. Gledatelji opet biraju pobjednike skupina, a uz njih dalje prolazi i šest najpopularnijih nepobjednika. Odabrana dvadesetorka dijeli se u dvije desetorke koje idu u polufinale. Polufinale se održavaju dvije uzastopne večeri u kojima se opet raspravlja o aktualnim i neaktualnim temama (unutar pojedinog kruga nema razloga da se pitanja ne ponavljaju, ali svaki krug mora imati vlastiti set pitanjâ), s tim da kandidati imaju još više vremena za komentiranje pitanjâ. Nakon polufinalâ slijedi izbor najbolje trojke iz svake grupe, za što se ostavlja nekoliko dana. Finalna emisija bi trebala trajati nešto duže, a svaki od finalista dobiti i pet ili deset minuta da opet opiše kratku verziju svog političkog programa. Finale se formom ne razlikuje od ostalih raspri, a vrijeme se ne povećava. Ipak, mogu se uvesti i pitanja publike, usmenim ili pismenim putem. Nakon finala slijedi izbor konačnog pobjednika. Njemu će televizija financirati predizbornu kampanju i pomoći mu u logistici kako ga pravi političari ne bi odmah zgazili. Sâm je pak slobodan izaći kao neovisni ili čak osnovati vlastitu stranku. Unutar postojeće ne smije djelovati do prolaska izborâ, ako je kojim slučajem aktivni član, osim ako se ne misli odreći pomoći i novaca televizije. No, taj bi problem trebao bii eliminiran još na početku, izborom ljudi koji nisu u strankama. U nekom času sam mislio da bi se ta ideja mogla masno prodati, budući da nisam još čuo za tako nešto. Međutim, postoje tu dva problema. Prvi je taj što bi emisija vjerojatno bila dosadna većini ljudi, osim ako razni luđaci ne bi spasili stvar, kao i glad za zbilja novim političarima. Drugi je pak to što se ovdje ideje kradu. Zato sam ju i metnuo ovdje, da ju može vidjeti više od onih par ljudi koje maltretiram produktima svoje misaone pasivnosti. Ako mi netko ukrade ideju i za par tjedana počne najkaotičniji stvarnokaz u povijesti, bit ću zadovoljan rusvajem koji sam uzrokovao. Jer bi ga sigurno bilo. U nečemu što je u svojoj biti demokratsko uvijek pobjeđuju najgori manipulatori i lašci. No, to nije ništa gore od trenutne nam stvarnosti u kojoj su nasilnici važan društveni faktor. Laž se može prozrijeti, na silu se obično mora silom. Sve u svemu, ono što sam ovdje opisao krajnja je karikatura demokracije. Dati televiziji u ruke izbor vlasti bilo bi tragikomično, a ponegdje i jest. Međutim, kako u tragičnoj situaciji već jesmo, nema druge nego tražiti komiku. |
