...in patria sua
11.02.2011., petak
Nepoopćeni šareni kamenčići ilitiga dosta o mojem autu.
Ilitiga alternativni odgovor na pitanje o konstantnom hvastanju svojom "vrijednom" zbirkom.   Uglavnom, krasni su mi oni kamenovi koji su općenito obli, ali imaju jednu ravnu plohu tako da se mogu postaviti na policu ili tako nešto. Općenito, potpuna sloboda je dosadna pa si nalazimo ili smišljamo nekakva pravila da se imamo s čime nadmudrivati. Ako naučimo zaobilaziti vlastita pravila, smislit ćemo nova, kompliciranija, kako bismo si osigurali nove količine zabave. Ako vam rečenice nemaju smisla, umetnite tu i tamo "druge" namjesto "nas", a možete i neke riječi zamijeniti drugima. Možda najbolje sve. Prije dosta godina, kad su mi križaljke bile zanimljive jer nisam mogao doći ni do polovice, smislio sam si pravilo da nova riječ mora biti u nekakvom kontaktu s već napisanom iliti da sve što upišem čini jednu površinu. Nisam se nikad potpuno riješio te manije. Kad se smucam po gradu, a oblak misli mi nije potpuno zgusnut oko glave, obično pokušavam prekoračiti sve linije koje vidim ili zamislim. Nadam se da psihijatrima takovo ponašanje ništa ne znači. Zanimljivi kamenčići moraju biti drugačiji. Ako ih se ne sjećam nakon što ih stavim u džep, bolje mi je da ih odmah bacim. Kamenje je samo kamenje ako mu ne pridamo nekakvo značenje.   Šare i oblici. Oblik razumijem, ali ne i šare. Slutim da treba uzeti kakav udžbenik geologije ili petrologije pa se informirati.  Silno me podsjeća na potkoljenicu. Dobio sam ga, a ne našao. Nikad nisam našao nešto zbilja zanimljivo. Samo slušam priče i onda sanjam pa se budim praznih ruku. Nulla dies sine linea. Za praktične potrebe imam praktičnu varijaciju: Nulla hebdomada sine linea. |
