...in patria sua
12.11.2010., petak
Opet sam zaboravio naslov. Čak više njih.
|
A zaboravio sam i o čemu sam nakanio pisati. Ponekad mi se čini da crna rupa nije u središtu naše galaksije, nego meni među ušima. Sasvim sigurno sam u nekom času zaključio da tekst neće imati puno veze s naslovom, osim jedne opcije koja je u tekstu imala komentar naslova, a zatim nešto ento, da se sad ne mučim s izborom brojke, jer njih ima previše pa se ne mogu odlučiti. Sasvim sam sigurno imao u glavi čak nekakvo pitanje koje mi se u tom času činilo logično, ali ne bih se kladio da bih na njega bio u stanju odgovoriti da mi ga netko sad postavi. - Bi, jer bi se onda i sâm sjetio pitanja što bi te asociralo na odgovor. Možda mi se odgovor više ne bi činio smislenim. - Ta se pojava stručno nazivlje usklađivanjem sa stvarnošću. Upravo sam se sjetio jednog od naslovâ: Šinterliber. Pohodio sam danas to stjecište ljudi koji si nisu našli pametnijeg posla i uočio da mi jedan antikvar nije sasvim lagao kad je rekao da ih ove godine neće biti tamo. Bila su prisutna dva anikvarijata te Jesenski i Turk, ali kao izdavači. Tako da se nisam previše vrtio oko jako starih knjiga. No, vidio sam nešto zanimljivih za koje mi nije posve svejedno što sam ih ostavio. S druge strane, držim se politike po kojoj obavezno kupim samo one knjige koje su istovremeno meni zanimljive, a vlasniku otpad koji će nakon sajma ostaviti ili odvući u kakav kontejner. Drugi motiv za ne pretjerano zbližavanje s literaturom bile su ogromne količine ljudi koje su se tamo slile. Preciznije, ogromne količine djece koje su na velesajmu istovarili autobusi tkoznaodakle. Vjerojatno je da je samostalnih posjetitelja čak bilo manje nego lani, ali dotok djece je stvorio sasvim realan osjećaj gužve. Izlagače je to vjerojatno veselilo više negoli posjetitelje. Ipak, malo strpljenja bilo je u stanju omogućiti pristup bilo čemu. Treći motiv za letimizaciju knjigogledanja, koji k tomu povezujem s blagim osjećajem mučnine, jest poplava pseudalačkog šunda. Preko polovice izloženih knjiga jesu duhovnjački preserans ter čista pseudoznanost. Kršćani su mi u svemu tomu djelovali čak simpatično (u vezi s time, vidjeh neki dan u nekom izlogu knjigu naslovljenu s "Lijepo je biti svećenik"), pogotovo patareni. Prodavačici se nisam obratio samo zato što sam se bojao da bi me počela nagovarati na štoliveć, mjesto da mi samo rekne štogod o tomu kako su se opet ovdje pojavili, nakon svih onih srednjevjekovnih mrcvarenja što su im priredili "pravovjerni". No, njuejđerski šund me je ubio u pojam. Nisam siguran da je tamo makar i jedan izdavač koji time ne bi bio zagađen. Čak je i Školska knjiga izdala nekakvu knjigu o akupunkturi. Tješim se tek mišlju da ni ostatak povijesti nije bolji po tom pitanju te u zadnje vrijeme povremeno doma dovlačim pseudalačke knjige od stoljeća ili malo više (možda ću ih jednog dana moći skupo prodati kao drevne mudre knjige, svakako prije nego one kemijske). Zanimljivo je inače to se što priče prorokâ pseudoznanosti od prije stoljeća nimalo ne razlikuju od onih današnjih, dok se, s druge strane, pisci popularnoznanstvene literature danas bave bitno drugačijom tematikom negoli prije stotinu godina. Jedni su otišli naprijed, drugi nisu, rekao bih. Na kraju sam ostao starog dojma da knjige koštaju malo previše te da knjigâ koje bi mi mogle biti zanimljive ima daleko više nego što bi dopuštale financije jednog studenta, a više i nego što bih za života stigao pročitati. Tako da sam kupio tek par poznatih mi imena (Raos, Vian), jednu knjigu o halucinogenim drogama koja mi se učinila radi svoje duhovitosti vrijednom čitanja te jednu knjižicu naslovljenu s "Majmuni dolaze", a čiji je autor u mojim godinama već bio truplom. Koštale su me prosječno pet puta više nego one hrelićke. - Kuku lele, škrtico. - Ja bih sad trebao analogno prozvati ga rasipnikom, ali to je očito i prva opaska mi se čini dovoljno dvosmislenom da se ni ne trebam javljati. - A što se onda javljaš? - To jer nam kontrolor prstiju ne misli dovoljno brzo, a lijen je porabiti izbristipku. - Bojim se da je šituacija beznadna. Naš domaćin je nepopravljiv glupan. Molio bih vas da se ograničite na sarkazam i čekate nekakve realnije povode. Ovako će prije ispasti da se hvastam lažnom samokritičnošću. - Cijelo tvoje biće, izim, naravno, nas, jest povod za porugu. Postajete naporni. - To je od konstantnog bivanja u tvojoj glavi. Počet ću i sâm misliti da mi u glavi živi više od jedne osobe, a u stvari samo ne znam elegantno izići iz ovakvih samosvađa. Heureka! Ili možda hijeurijeka, nikad se ne zna. Upravo me mater nanervirala entim (i dalje sam neodlučan po pitanju brojeva) svojim bojnim pozivom u rat protiv miševa. Sve što treba je zatvoriti im manje-više jedini put kojim nam se useljavaju, ali to se nikome ne da učiniti pa miševi slobodno imigriraju. Nikome se ne da ni ostati budan uz mačku u kući (bivajuć okolokućnima, naše mačke svijet oko sebe promatraju kao divovski zahod) pa ni to posvema elegantno rješenje ne dolazi u obzir. K tomu, nisam siguran ni jesu li nam mačkovi više u stanju uloviti kućnog miša. Par nedavnih eksperimenata dalo je dosta porazne rezultate. Tako da ću do daljnjega biti zadovoljan time što u moju sobu miševi ne zalaze. Ako ih već ne odbijaju knjige, efikasan je submuskularni razmak između vratâ i poda. A možda se uskoro pretvorim u ludog kemičara i nađem nekakvu nama mirišljavu, a miševima upravo odvratnu supstancu. Zasad uglavnom nalazim spojeve koji su odvratni ljudima. |
