...in patria sua
10.05.2010., ponedjeljak
Nisu svi bombaši samoubojice, neki su samo ubojice.
|
I rabe bojice za svoje planove s eksplozivima. Tako da se naglase barem neki rezultati brzih kemijskih promjena koje imaju uslijediti po električnom impulsu ili kakvoj maloj vatrici. Toliko o naslovu. Ofucan je bio, a sad mu se i koža već ljušti. Što se rimuje s krljušti, ako će ta informacija kome kad zatrebati. - Bojim se da se do iste može i bez tvoje pomoći. Bitan dio mozgoprca je da kažeš ono što ti publika već zna. Ako želiš impresionirati, reći ćeš to malo drugačije, inače služi kao mozgopililo. Danas ujutro (zapravo jučer ujutro jer sam na dan kad je ono "danas" još bilo istinito prekinuo teror nad tipkovcom, a ne ovnicom, jer to nema smisla (zapravo prekjučer ujutro jer se ovo tipkanje oteže kakono papci uskoro neživih, ali konsekvencama s prisjećanjem se zbilja ne mislim baviti)), jer samo se tog jutra donekle dobro sjećam, dok sam stajao u autobusu, primijetih da me nešto ubolo u nogu. Da spriječim pomutnju koju bi zacijelo bezrazložan trzaj izveo među putniščadi, uzdržah se od istog i pogledah postoji li uopće kakav stvaran uzrok i dalje prisutnog osjeta bodenja. Začudo, bilo ga je. Iz noge mi je virila duga i tanušna bezbojna cjevčica koja se krenula crvenjeti počam od moje noge (lijeve, ako nisam pobrkao strane svijeta) pa prema malom vražičku koji je čučao ispod sjedala na kojem je bila neka baba od desetine megagrama. Bio je sav crven, kako vražičcima i priliči, imao sitne i beskorisne roščiće, ali ne i kopita, i uporno srkao moju krv. Iznerviran koliko i posjetom komarca, iščupao sam hitro cjevčicu iz noge i krenuo u nju puhati, jer mi ništa bolje nije palo na pamet (vjerojatnost pada nečeg na pamet ima veze s presjekom iste okomito na vektor padanja onoga što već misli pasti). Ovaj se očito tome nije nadao jer nije učinio baš ništa, već se samo stao nadimati kao nekakav balon, samo s glavom, rukama, nogama i repom. U nekom času, valjda dosta bliskom onom kad balon pukne, oči mu se krenuše širiti, a ruke dosta blesavo mlatarati okolo sad već okruglom tjelešca. Rekoh mu zato u sebi, jer glasno bi opet skrenulo pozornost putnika na mene: - Ti to uvijek tako piješ krv? - Pusti me ako boga znaš! (Posve ću se ne baviti načinom na koji se on meni obraća.) Tu prekinuh s puhanjem da mali zbilja ne pukne, ali zavrnuh cjevčicu da ostane onako okrugao i svakako u panici. Zapitah se u tom času zašto jednostavno ne pusti tu cjevčicu, ali kad sam ga bolje pogledao, više to nije bilo malo đavolče, već kukcolik stvor izduženog usnog aparata, kao u leptira, ali očito za animalnije sokove od nektara. Što je najgore, nisam vidio nikakve razlike između njega sad i njega prije. Roščići su bili ticala, zadnje četiri noge su bile jako blizu te izgledale gotovo spojene tj. kao njih dvije, a krilca su mu bila sitna i prozirna. Tamne i zle očice sad su bile mušje, a mjesto trbuha nadimao mu se zadak, nekako čudno zavinut prema naprijed. - Napravio si svojom molbom dvostruku grešku. Em ti ne djeluješ naročito sveto, em se ja družim samo sa smrtnim bićima. - Metaforika ti baš ne ide, a? - Ide, kao i reakcije helija. - A? - Htjedoh reći da si dovoljno nemisleć da ironiju pobrkaš s neznanjem ili nekuženjem. - Ako me ne pustiš, puknut ću. - I? - Zar nemaš srca? - Ugradio sam na njegovo mjesto još jednu jetru da mogu više piti. - I pustio bi mene jadnog da poginem? Sad je izgledao kao svijetloplavi anđelak ogromnih plavih očiju. Dojam su donekle kvarili ogroman napet trbuh i aureola. Ne sama po sebi, već zato što je bila nataknuta na rogove. - Zašto uporno igraš na emocije? - Psihopate mogu nanjušiti, a ti to sigurno nisi, koliko god se nadao ili si umišljao. Prije ili poslije će grižnja savjesti nadvladati zabavljenost. - Na dosadu ne računaš? - Ne, jer bi me mogao zaboraviti ispuhati. Djeca često naprave neko sranje kakvom nemoćnom i jadnom biću... - Koje iz potaje pije ljudima krv. - Jadnom i nemoćnom biću pa se odu igrati nečim drugim blaženo nesvjesni da ovo pati. - Jer se pored krvi napilo i zraka. - Ti me zbilja misliš ostaviti napuhnutog? To je zapitao u času kad sam se upustio u zapetljavanje one cjevčice u čvor, tako da ju ne moram stalno držati stisnutu. - Možda. - I pustit ćeš me da umrem? - Nisam li ti već dao do znanja da ovo ne mobilizira savjestocite, već živčanost? - Nešto će valjda upaliti. Kako je autobus već bio na par minuta od stanice na kojoj sam morao izaći, pustio sam da se ovaj ispuše, što je pored šištanja uzrokovalo i štrcanje malo krvi koja je završila na staklenoj ploči iza koje je bila još jedna baba. Pojavu nečeg crvenog na nečem bezbojnom i prozirnom nitko nije primijetio, a baba se počešala po nosu pokraj bradavice čija je jedna strana imala tri dlake, a druga me podsjetila na Semiramidine vrtove. Ne nužno viseće. - Koliko te često ljudi primijete? - Nikad. Ni ti me nisi primijetio, samo si umišljaš. - Znam ja dobro kad si nešto umišljam, to budu oni blesavi pseudolikovi koji malo tvrde da jesu ja, a malo da nisu, obično se držeći suprotnosti onoga što ja tvrdim. - Mama ti je blesava. - Ali genijalka naspram tebe. - Trebala bi dobiti Nobelovu za (duševni) mir, jer samo nadljudi u tvojem prisuću prežive više od minute. - K tomu si i kreten. - Nijesam vas zvao. - Ne trebaš, mi smo tu. - Ovo uopće nije priča o nama. - Jest, sve što pričaš pričaš o sebi, dakle o nama. - Nisam primijetio da govorim o sebi. - To je radi nedostatka psihozrcala. Uslijed zasljepljenosti sobom ne primijetiš da vidiš samo sebe. - Zapravo vidim monitor, tipkovcu i još toga. - Nemoj se praviti bukvom kad to već jesi. - Da se radije pravim grabrom? - Misliš. grabom? - Ne, nego jarkom. - S kime ti to pričaš? - Sa sebima, znaju biti dosta naporni. - Znaš, ako stvari tako stoje, mogu ti bez straha reći da sam porijeklom iz sedme elipse pakla odakle su me potjerali jer sam im, kako kažu, pio krv. Njihov sud ostavljam njima (jer su u krivu, uvijek sam ostavio tlak iznad stotinu nečega), a ovdje sam shvatio da od nečeg moram preživjeti. Također sam shvatio da me lokalno stanovništvo uopće ne doživljava pa sve što učinim pripisuje nečem drugom. Prvo me to nerviralo, ali kad sam otkrio autobuse, postalo mi je puno lakše jer ne moram trčkarati s cjevčicom za dobrovoljnim donorima, a oni ionako šute i gunđaju da im živci ne rade dobro. - Fali ti društva za razgovaranje? - Pomalo, svi koji bi me primijetili su ili internirani ili bi trebali biti. - Osim mene? - Ne. Autobus je sad došao do stanice pa se razgovorak ugodni morao prekinuti. Također se u svijetu nešto stvarnijem zbilo to da imam posla pametnijeg, a i manje odgodivog. Đavolak stoga ostade bez sugovornika, a sugovornik se morade preseliti u stvarnost, čisto zato jer je njome opkoljen. |
