...in patria sua
30.11.2009., ponedjeljak
O cijepljenju rascjepkano.
 (Rebus o vječitoj dilemi, ali tek jednoj od mnogih sličnih, no ništa manje dilemom.) Kad sam bio jako mali, do te mjere mali da nisam znao kako se zovem, ali ne radi 1-oksapropana, cijepiše me neki ljudi protiv nečega. Iza toga su me još par puta cijepili, vjerojatno isto protiv nečega, ali neću se sad brukati lupajući napamet boleštine koje je zdravstveni sustav bivše nam države izbacio iz dnevnog tiska. Tih drugih cijepljenja se možda i sjećam, iako si u misli mogu dozvati tek miris etanola (ne etalona) i oštru, ali sitnu bol i čudan osjećaj dok vršak igle nastavlja svoj put prema tkivu u kojem će cjepivo završiti. Protiv religije sam se cijepio pomoću vanzemaljaca kojima sam jedan dio djetinjstva (onaj drugi, naravno, ne treći) bio lagano opčinjen. Ona serija s Duhovnim Davidom i ne Pamelom, ali svakako Anderson imala je svoj utjecaj, barem dok se nije usapuničila. Bilo je tu i kvazidokumentaraca o susretima, otmicama i ratnim pohodima, a na kraju priče i jedan u kojem je par likova pokazalo kako se sličice letećih tacni efikasno lažiraju. Mislim da je tu negdje bila i priča o tome kako ljudi prave krugove po žitu. A onda sam još počeo razmišljati i moje šanse da odem u raj, dženet (ali ne džekson) vječna krivolovišta ili Talas-halu zauvijek su propale. Sad mi ostaje još samo jedno cijepljenje, ono uvijek aktualno, protiv bolesti koja odnosi milijune, a liječiti se može i ne može, koja čini ljude manje ili više nesposobnima, a tu i tamo se čak protiv nje ide i zakonima, iako bez neke koristi. Kako taj supstanca, kadšto zvana i hidroksietanom, ima ogromnu prilagodljivost i stalno ubija rezistenciju žrtve, našao sam da se protiv nje treba redovito cijepiti. A u tom pogledu su najbolje više ili manje razrijeđene vodene otopine, nipošto homeopatske jer... - Što misliš, koliko je ljudi već došlo do toga? - Bolje rečeno, koliko puta je i on već došao do toga? Vjerojatno jednom. - I jasno je da ideja neće dogurati čak ni do propalog pokušaja. - Ako nitko neće, moram ja. U pitanju je sljedeće. Naivnim alkosima bi se mogle prodavati homeopatske otopine etanola. Da pojasnim, ako već nisam. Homeopatski pripravci su otopine ili krute smjese otrova do te mjere razrijeđene da polazne supstance više nema (prema tome, voda, škrob ili tako nešto, farmakološki potpuno neaktivne tvari). Njihovo djelovanje među rijetkim je oblicima pseudomedicine koje se može nazvati gotovo arhetipskim placebom (jer ne radi ništa). - Daklem, osim vode kao sredstva protiv ovisnosti o alkoholu, može se prodavati i voda protiv mamurluka, voda protiv opijanja (sve je to ista voda, ali na bocama su različiti propisi o uzimanju) ili voda protiv pretjeranog diuretičkog djelovanja pive. - Njušim zaradu. Da, da, niste u stanju varati ljude ništa više od mene. - Ne rekoh čiju zaradu. Zapravo je sasvim izvjesno da hrpa ljudi na tome već zarađuje. Danas mi je također palo na pamet da nabavim nekakvu masku, otvorim ordinaciju za liječenje terminalnih i determiniranih bolesnika, a naročito hipohondara, i to samom svojom prisutnošću, a sve bez ikakve naplate. - Rizično. Braco će ti začas poslati agente da te namlate ili barem uzmu proviziju. Pa rekoh da ne bih uzimao novce. - Ni Braco ne uzimlje, a ima oveću kuću na svakako skupoj lokaciji. - Štono bi se moglo reći, pseudalačka mafija o kojoj se ne zna živo ništa. I kako da isključim mogućnost da sam sve izmislio? - Nemoj. - Jerbo bi to bilo cijepljenje protiv stvarnosti. |
22.11.2009., nedjelja
Koliko nebitno može biti tko će biti idući precjednik (post s dva okasta i tri gidore)?
 Rebus je prigodan i opisuje kakvim mi se čini bavljenje politikom. Pjesma je o povijesti koja se uporno ponavlja i kod nas vjerojatno skoro misli opet, samo ne tako intenzivno. Ukratko, nude nam se: Lopina, Još Jedna Lopina, Neofašistoid, Kokoš, Ljigavac, Nepatvoreni Idiot, Mali Sin Isto Takvog Oca, Mali Sin Kojeg Je Trebalo Maknuti Skupa S Ocem, Redikul Totalni i Redikul Još Totalniji. Mislim da ima još i jedna Simentalka, ako je skupila potpise. I, naravno, Dechko s Trashnjevke. Tako da nisam baš očaran. No, za razliku od prošlih izbora, kad Suzana, kao ni bilotko drugi, nije imala šansi protiv Vrtećih Se Palčeva, sad je situacija malko kompliciranija i u prvom planu postoji određena gužva. Po mojem sudu, pet-šest ljudi misli da će biti njih dvoje ako ne i Jedan, a bez uporabe ljepila sijamizatorskog. To samo po sebi ne bi bilo problem da ih polovica već sad nije kriminalne naravi. Jerbo, otkako je Navodno Veliki Otac trajno preselio rezidenciju sjeverno od PMF-a, jedine afere vezane za predsjednika jesu one gdje se isti s nekim svađa ili pokuša koga istjerati iz fotelje. Koliko god se sjećam, nije nijednom bilo da se bavio klasičnim gospodarskim kriminalom. Pretpostavljam da nisam previše nerealan kad kažem da bi mi bilo drago da tako i ostane. A da bi tako ostalo, netko će morati pretkraj godine baciti nešto u kutiju. Ustoliči li se neki od Lopina, neke realne razlike i neće biti, ali popušit ćemo simbolički. Kriminal, koji je trenutno u svim zakucima društva, bit će i na vrhu. Za Kokoš navijam iz jednostavnih razloga. Ne sjećam se da je nešto ukrala, a k tomu djeluje kao da misli o tomu što govori. A sad nešto jasnije: ostanete li ove izbore doma, sljedeće desetljeće predsjednik će nam biti Bandić ili Vidošević. Koliko tako nešto može biti zabavno? |
15.11.2009., nedjelja
Situacija u kojoj sam trenutno vraća me u puno potpuno jednakih momenata iz prošlosti.
 U svima sam imao nakanu nešto natipkati, a nisam imao ni najmanje ideje što bih. - Nadam se da ti je jasno da tako nešto smiješ opisati samo jednom, a najbolje nijednom. Neko sveto načelo koje se može naći i u Talmudu i u Zelenoj knjizi? - Običan zamor materijala. Ponavljanjem dosadnost raste, eksponencijalno, ali baza je isto varijabilna i po svojoj prirodi eksponent količine toga što imaš reći. Aha. A sad nemam što. - Morat ćeš početi misliti. Ja mislim cijelo vrijeme. - Kao što birokrati cijelo vrijeme rade. Našao sam čemu birokrati i sve srodne pojave služe. Najobičnijoj potrošnji resursa. Bez njih bi ljudi bili u blagostanju i samim tim smrtno udosađeni. Birokracija nas spašava od Dosade. - U nadi da ću time prekinuti tvoje daljnje lupetanje, apsolutno se slažem s tobom. Gadna pogreška, jer laprdatori ne traže naročito ni slaganje ni neslaganje, već samo pozornost. Bitno da se nađu u fokusu. - Ne možeš reći da te nisam izbacio iz toka misli kojim si mislio pojasniti svrhu i poslanje svekolike birokracije. Počinjem misliti da zbilja imam paraličnosti. - Sačuvanje tvoje svijesti od spoznaje da nisi jedan tražilo bi moju potpunu šutnju, a glede toga ti mogu samo poručiti da mi se fućka živo. A postoji i neživo fućkanje? - To je bitno intenzivnije fućkanje od živog fućkanja. Kad umreš, fućka ti se neusporedivo više. To me podsjetilo na onu ponekad upotrebljavanu frazetinu "uznemiravanje mrtvaca". Ako netko mrtvaca uspije makar i malo odmiriti, pojest ću sve što sam dosad sintetizirao. - I umrijeti. Inzistiram da u trenutku uznemiravanja mrtvac i dalje bude mrtav. - Jer si se sjetio da nisu svi mrtvi skroz mrtvi. To radi loše dijagnostike i traljavih doktora. Da se mene pita, kriterij bi bila pojava putrescina i kadaverina nakon par dana. A caka s uznemiravanjem lešina je u tome što se zapravo uznemiruju lokalni i nelokalni dušebrižnici. Ponekad i živi koji su imali nešto s "uznemirenim" mrtvim. - Ajmo strogo po značenju. Kad je nešto mrtvo, onda manje-više miruje. Ako dođeš pa ga uhvatiš za ruke i otplešeš jako loš tango, ti ćeš svakako to mirno stanje promijeniti u podosta nemirno. Daklem, ti ga jesi uznemirio. Uznemiravanje redovito ide u kontekstu remećenja tokova misli. - Kad se površina vode uznemiri radi približavanja nekakvog tajfuna ili koračanja kloniranog tiranosaura, onda ta voda nije u stanju razmišljati o jednadžbama koje opisuju stanja manje kompliciranih tekućina? Sad si zamišljam kako na nekom predizbornom skupu tumačim svoj program za spas države od korupcije, kriminala i lošeg humora i onda komad po komad objašnjavam zašto isti nema nikakvog smisla. - S tim da sam u drugom dijelu priče ja, a ne ti. Dođe na isto. - Hegemonistu! Separatistu! |
06.11.2009., petak
Ako si želite nešto ogaditi, pretvorite to u obavezu.
 Pokušavam naći elegantan način da se iz toga kako nešto izjavim vidi je li to moja ideja ili samo prenosim ili ne znam ili je konjpliciranije (kao za ovaj rebus, gdje znam da sam ga smislio sam, ali gotovo sigurno nisam ni prvi ni trideseti), a bez da moram trošiti dodatne riječi. - Može te biti i ne briga. To bi bilo svjesno ignoriranje. Načelno dobra ideja, ali bolujem od rješenja rebusa pa dolazak do rješenja nije sasvim trivijalan. - Boluješ, kažeš. Jel imaš kakvu temperaturu? Ovo je čudna boljka. Temperatura ne raste, već opada, i to ispod one radne. - Smatrat ću pokušaj samoopravdavanja dovoljno lošim da prođe pod autoironiju. Bojim se da si postao suviše popustljiv. - Kad si me zarazio. Bilo bi vrlo korisno da podijelimo mozak tako da prestanemo interferirati. Kako bismo podijelili podatke? - Nasumično. To ne bi bilo pošteno. - ? Murphyjev zakon bi se našao djelovati pa bih ja pokupio sjećanja na 3-oksapropanske epizode, a ti sekciju za snove. Ili tako nekako. - Ne vidim zašto bi on išao protiv tebe, a ne mene. Ti si samo moja paraličnost. - To se lako okrene. Prijetiš? - Strah te? Ionako sam to samo ja, a skretanje s puteva popularno nazvanih zdravim razumom ponajprije je zabavno. - Pomirio bi se s time da se svedeš na poneku rečenicu svakih par dana? Pa i onaj drugi sam isto ja. I mislim da se ovakvih raspri već odvrtjelo. - Ovakvih, ali ne i ove. Pa nije da se išta potpuno jednako ponavlja. Povijest je možda još najbliža tako nečemu. |
