...in patria sua
06.11.2009., petak
Ako si želite nešto ogaditi, pretvorite to u obavezu.
 Pokušavam naći elegantan način da se iz toga kako nešto izjavim vidi je li to moja ideja ili samo prenosim ili ne znam ili je konjpliciranije (kao za ovaj rebus, gdje znam da sam ga smislio sam, ali gotovo sigurno nisam ni prvi ni trideseti), a bez da moram trošiti dodatne riječi. - Može te biti i ne briga. To bi bilo svjesno ignoriranje. Načelno dobra ideja, ali bolujem od rješenja rebusa pa dolazak do rješenja nije sasvim trivijalan. - Boluješ, kažeš. Jel imaš kakvu temperaturu? Ovo je čudna boljka. Temperatura ne raste, već opada, i to ispod one radne. - Smatrat ću pokušaj samoopravdavanja dovoljno lošim da prođe pod autoironiju. Bojim se da si postao suviše popustljiv. - Kad si me zarazio. Bilo bi vrlo korisno da podijelimo mozak tako da prestanemo interferirati. Kako bismo podijelili podatke? - Nasumično. To ne bi bilo pošteno. - ? Murphyjev zakon bi se našao djelovati pa bih ja pokupio sjećanja na 3-oksapropanske epizode, a ti sekciju za snove. Ili tako nekako. - Ne vidim zašto bi on išao protiv tebe, a ne mene. Ti si samo moja paraličnost. - To se lako okrene. Prijetiš? - Strah te? Ionako sam to samo ja, a skretanje s puteva popularno nazvanih zdravim razumom ponajprije je zabavno. - Pomirio bi se s time da se svedeš na poneku rečenicu svakih par dana? Pa i onaj drugi sam isto ja. I mislim da se ovakvih raspri već odvrtjelo. - Ovakvih, ali ne i ove. Pa nije da se išta potpuno jednako ponavlja. Povijest je možda još najbliža tako nečemu. |
