...in patria sua
15.07.2009., srijeda
Biti netko drugi?
|
Bilo je jutro, ... - Bilo je deset! Skoro deset. - Svejedno to ne možeš nazivati jutrom. Bilo je skoro deset, pa je bilo podne, pa je bilo odjednom oko četiri, pa je bilo šest, pa je bilo pola osam, pa je bilo osam, pa je bilo pola devet, zatim naglo jedanaest, pa pola dvanaest i onda srijeda. To bilo sad negdje. Sjećam se da je bio lipanj i da sam kanio preko ljeta napraviti hrpu korisnih stvari. Prvi korak je bio riješiti sve ispite u prvom roku. Uz malo sreće, za jesen mi ostaju dvije stvari. - Jedan od jesenjih je zato jesenji jer se nemo nije sjetio prijaviti ga. Bilo je prije koju godinu kad sam bio uvjeren da ću na sljedećoj godini tu i tamo pogledati gradivo i tokom semestra kako bih morao manje raditi u ispitnoj sezoni. Slično sad mislim o sljedećoj. Bilo je ove zime kad sam odlučio konačno pročitati jednu knjigu. Nisam siguran hoću li prije jeseni. - Imaj na umu da ovo treba biti početna ilustracija, a ne kukanje. Zbilja se lako zanijeti. - Imajte na umu da je stvar zapravo u sljedećem: došao je do toga da se mora prisjećati primjera, a nema ih dovoljno. Ako prebaci mozak u mod za pretragu po lošim ili nikakvim učincima, zbilja će ih biti na tone tj. ispast će pomiješana autobiografija. A to ne želim. Prvo treba izazvati par ratova i svjetskih kriza, postaviti par hipoteza s ingeniozno posakrivanim nekonzistentnostima i katalogizirati sve knjige u kući te namotati barem jedno klupko. - Uzgred budi rečeno, ima li koji pisac koji je napisao tako nešto? Knjigu koja je biografija, samo što se bavi potpuno beznačajnom ili čak izmišljenom osobom? Danilo Kiš se tome približio Enciklopedijom mrtvih, ali tamošnja ideja ipak cilja drugamo. Uglavnom, što je poštapalica, što će reći da govorom šepam, čak i kad polupišem (da sam pismen, onda bih pisao, ali stvarnost je oko nas, preciznije lijevo, rekoše zagrade oko mene, sadržaja istih (to vam se zapravo obraća tekst kojeg pišem, a ne ja, iako je malo čudno da egzistiram sad kao nešto unutar vlastite mislene tvorbe)), a o usmenim sposobnostima da ne tipkam, ovu rečenicu mogu nastaviti kako me volja jer smo se sad pogubili i ja i ona, a i par mislenih niti se sa strane smotalo poput proteina. - Mislim da si htio nešto u vezi s naslovom. Treba do njega nekako doći. - Most? Na rijeci Kwai. - Ošo u zrak. A i to samo na filmu. Trebamo nešto konkretnije. Onaj koji izvede žaba iz vica? - Nemoj ni pokušati pričati viceve. Osjećali bi se neugodno ovdje. Pristojni misleni skokovi samo bi se crvenjeli usred ovog kaosa nepovezanih ideja i potpuno nasumično nabacanih kapi ljepila za misli. - Pita jedan ronilac drugoga...* - Rekoh ti da ni ne pokušavaš. - Ali to nisam ja, nego netko drugi. Daklem, pita jedan ronilac drugoga... - Odnosi se i na tebe. - Ali to nisam ja... - Možeš biti tko god da hoćeš, ali i dalje si to ti. - Pa rekoh ti da to nisam ja, nego netko drugi. Rekurzija, kužiš? U svakom koraku ti konstantiraš da sam to ja, ali to u tom času više nisam ja, nego netko drugi. Kad ti dođeš do tog drugog i to budem ja, ja sam opet već netko drugi, a apsolutno treći, ali bolje drugi po relativnoj skali, jer bi brojka stalno rasla, što nije u skladu s rekurzijom koja jako voli da joj se forma uopće ne mijenja. - Ali to nije njezina forma, već nekakav izvod iz posljedice. - Ha! - Wut? - Jesam te! - Jesi što? - Navukao da mi počneš tumačiti nešto što očito nema smisla. Moraš biti oprezan s trolovima, pogotovo ako ste ista osoba. Kao nadličnost, moram priznati da me vlastiti snovi često manje zbunjuju od vlastitih napisotina u trenutku pisanja. - A ja moram dodati da postoji jedna vrsta polusnova koji su apsolutno konfuzni. Redovito su na pola puta između jave i njenih aplikacija i daju dojam da se zbiva ogromna količina koječega. Slike, zvukovi, još slika i još slika se počne vrtjeti, a svijest može samo nemoćno gledati. Mislim da je to zapravo predigra za snove. Mozak pogurne svijest u kut i rasprostre po njezinom prostoru sve što mu padne pod ruku i onda krene to pomalo slagati u logičke strukture. Zato snovi postaju smisleni i pamtljivi tek pred jutro. Treba mozgu vremena da dnevne događaje i misli posloži u nešto konzistentno i barem donekle linearno. A kaos je jednostavan za predočiti. Recimo da se svijest izvuče iz kuta dok su sve one stvari rasprostrte po podu. Jasno da se počne spoticati o te predmete i da uzme metlu i sve to nekamo brzo izgura da oslobodi prostor za informacije koje počnu stizati čim se otvore uši i oči. Pa joj djeluje kao da ima svega i da je to potpuno neorganizirano. Što zapravo i jest istina. - U ovom je času par minuta do jedne ure iza ponoći. I moglo bi se opet zbiti da pokušaš deset sati proglasiti jutrom. - A jutro nema smisla ako izađeš van pa ti bude vruće. - Ili ako izađeš van, a nema rose na travi. - Ili ako su svi već barem dva sata budni. - Ili ako doručkuješ kad neki drugi ljudi ručaju. Izgleda da se još nisam potpuno oporavio od biokemije. Glede bivanja nekim drugim, prvo sam nešto primijetio, a zatim primijetio da je to još jedno otkriće tople vode. Ili mi je barem tako rekla autoskepsa. - Slobodno i u to sumnjaj. Ne bi li ti trebala i u sebe sumnjati? - Ne. Ja sam opako samouvjerena. Zato i jesam efikasna. Kad malo pogledam po vlastitim osobinama, ne bih bio u to tako siguran. - Potpuno pogrešna logika. Ja ne popravljam. Samo konstantiram da nešto ne valja. Kako bilo (što je opet poštapalica, ali neću se opet dati skrenuti s ideje), kako će drugi gledati na iste stvari zapravo ne znam iako mogu prilično točno naslutiti, kao i svi ostali. Pokupljanje tuđih osobina je naročito privlačno u djetinjstvu, a kasnije ljudi sve manje maštaju, a sve više zavide. Mogu reći i da mi je, usprkos tome što vidim u sebi hrpu mana, a u drugih kvalitete na istim pozicijama, potpuno nezamisliva bilo kakva promjena svojih osobina tuđima, ali nekako mi se čini da će isto reći bilo koja odrasla osoba, izim onih čija je svijest razorena kakvim groznim činom, neovisno je li počinitelj ta osoba ili netko drugi. Ima li još tko s potrebom da riječ ljubomora ne može zamisliti kao sinonim za zavist? *Pita jedan ronilac drugoga: - Mirko, kakvi su to krakovi? - MIrko? - ... - Bezveze. **Simonin sinonim. - Opaska tebi i očito drugima: za poticanje mozga na rad moraš biti barem malo linearan. Ovdje su ideje pogubljene u općem kaosu i zapravo bezveze utopljene. - Drugim riječima, puno previše mačića |
