...in patria sua
25.02.2009., srijeda
Otkrio sam toplu vodu, molim upućene da me upute do ureda za patente.
|
Ideje su općenito zla bića. Skrivaju se u mračnim zakucima uma i ne javljaju se na pozive, zamolbe, vapaje, pa čak ni na mito i korupciju. U stanju su hibernirati minutama, a nekad i mjesecima, i to bez ikakve potrebe da isplaze na sunce. No, kad padne noć nad um, a svijest ode na pauzu, ideje se razbauljaju po stazama kojima je dotad kročila svijest i krenu raditi sranja. Jedna iskopa rupu i napuni ju lišćem, druga ode do notesa s bitnim brojkama i sve ih pomiješa, treća na nekom poznatom licu docrta brkove, četvrta iskopa priču sa stvarnim likovima i događajima i doda par izmišljenih, i tako unedogled. Zato mi se poneki put dogodi da krenem prepričavati neki događaj za koji se kasnije ispostavi da sam ga uglavnom odsanjao. Ili upoznajem iste nove ljude. Ili nešto prvo. A nekad im ni to nije dovoljno pa se probude u gluho doba dana i čekaju neoprez svog domadara. Pa postavljaju manje ili više nemoguće zahtjeve. - Povuci crticu kraj ove crtice. (rekurzija) - Nacrtaj mali pentagram. (rekurzija) - Možeš li preskočiti onu lokvicu široku samo tri metra? - Nakreni glavu tako da izgledaš retardirano. - Deder malo neartikulirano mumljaj. - Koliko je 45 na kvadrat? - Je li onaj broj djeljiv sa sedam? A s jedanaest? A s trinaest? Daj to do kraja isfaktoriziraj. - Lupi se po glavi. - Slobodno pojedi keks, ali nemoj ga zagristi. (Trebalo je par minuta.) Ponekad na vrijeme skužim njihovu rabotu pa spriječim štetu. Tako su mi prije par godina predložile da popijem neku reakcijsku smjesu. Uništile bi mi sintezu. Možda bi ih se moglo potpuno ignorirati. Samo što onda gubim i dobre prijedloge. Ne bi mi nikad palo na pamet da krenem skupljati klupko. Ne bih znao da modra galica ima odvratnobakren okus koji ostane u ustima par sati. Ne bih otkrio zanimljiv način na koji se kotrljaju kutije od naočala niti da se bakrov(II) hidroksid dade otopiti u vrlo koncentriranoj lužini. Ovo bi bio jedan od gorih zamislivih uvoda u priču o racionalnom i iracionalnom. Često se dogodi te mi netko krene soliti pamet kako zanemarujem "onu stranu" uma, da previše slijedim razum. Pa da se izjasnim. Sve što se zbiva u Prirodi, zbiva se slijedeći neke zakonitosti. Znanost si je u zadatak uzela da ih traži i što bolje opisuje. Jedno od načela je i to da neobjašnjivo ne postoji, samo neobjašnjeno. Iako to ne mogu dokazati, činjenica je da su svi dokazi suprotne tvrdnje plod manipuliranja ili puke neukosti. Često se tu uplete i fanatizam. Jedna iz širokog spektra mojih mana je da nisam naučio šutjeti kad prepoznam laž (ili općenito neistinu (ili samo pomislim tako, kaže samokritička sekcija kojoj iz principa (bahatosti) ne želim vjerovati)). Zato često imam problema s ljudima religioznima na ovaj ili onaj način. Iako je glupost pokazala zavidnu vještinu opstanka, danas su mnoga praznovjerja kao takva poznata i u općoj kulturi. Tako mi nitko neće tvrditi da u Sunčevoj koroni postoji još neotkriven element (spektralne linije koronija pripadaju željezu) ili da je biokemija fundamentalno različita od kemije (na stranu što biokemičari imaju malo čudne račune). Većina neće ni tvrditi da smo kao vrsta formirani u šest dana pa čak ni da je autor Biblije samo pokušao biti duhovit. No, prije ili kasnije doći ćemo do situacije iz koje se izvode sve ostale: - Ima nečega. - Aber warum? - Mora biti nečega. - Aber warum? Tako bih inače opisao što razlikuje vjernika od bezvjernika. (Oni što kažu da nema samo su vjernici Atea (ideja Zacha Weinera), a možda i zajebavaju.) Objasniti svoju vjeru u pravilu nitko ne zna. Oni koji je nemaju, ponekad znaju (ja mislim da znam, ali ako krenem tumačiti, em ću izgubiti nit, em će se naći barem nula bića koja će mi "objasniti neke stvari" a što redovito završi tako da ja ispadnem lajavcem koji ne priznaje tuđe argumente), ali u zagradi je opisano zašto je lakše, a možda i bolje šutjeti (što ne znači da to i slijedim). Objašnjavanje nečega što se zbiva u glavi često ima ružne posljedice po taj proces. Vjerojatno vam se već dogodilo da ste bili u nekoj vozilici kraj neke druge vozilice koja je krenula prema naprijed. Osjećaj da idete unazad traje samo dok ne skužite u čemu je kvaka, a poslije toga ga više ne možete razviti. Jednom razbijena iluzija više ne radi. U slučaju vjere imamo bitno fleksibilniju iluziju, često moćniju od stvarnosti. Ono što se ponekad dogodi je da mi iziritirirani vjernik kaže da je iracionalna komponenta također bitan dio bivanja heterosapienterom. Iako mi je bilo jasno da je takav argument za mačku o rep, nisam se nikad potrudio sklopiti odgovor zašto bi tomu bilo tako. Razlogom su udružene snage gluposti i lijenosti. - Pljes! (haj fajv, reče jedno drugom prije) A tko uopće kaže da se netko ponaša racionalno samo jer nekome ne vjeruje. Što ako savršeno pristojno odjevenom čovjeku koji na savršeno pristojan način kaže da postoji Gremks, svoritelj veceškoljki i ostatka Svemira (koji nije toliko bitan) kažem da Gremksa možda i nema, stojeći pritom na glavi i češkajući lijevom nogom desnu, pazeći da pritom ne padnem na leđa? Tko je tu iracionalan? Hoću reći da nije fer da ljudi koji iz manje ili više pogrešne ideje savršeno racionalnim putem izvode druge svoje ideje, vlastito ponašanje i principe po kojima bi se drugi trebali ponašati meni kažu da mi fali iracionalna komponenta. Krivo, fali mi dogma, postulat ili štoliveć. Često sam upravo zbog toga u stanju napraviti daleko većih idiotarija od bilo kakvog indoktrinanta. Općenito, postavite si pitanje tko izmišlja one najgore viceve koji se sprdaju sa svecima, vjernicima i nadbićima. - Tu si malo promašio, navodno su franjevci najgori. Da je vjera iracionalna, ne bi bilo toliko teoloških knjiga. Ne bi se religije cijepale kao paralelno srasli igličasti kristali kad ih se dotakne niti bi se ljudi klali zbog uvjerenja. Svatko bi pričao svoje bez puno sluha za ostale. U stvarnosti, vjera, baš kao i znanost, pokušava objasniti sve što stigne (priznajem, prva je sklonija društvenjaštvu). Samo što vjera kreće od neke ideje i iz nje pokušava dobiti sve ostalo, a znanost iz svega ostalog pokušava dobiti ono prvo, ma kakvo to bilo. Kraće rečeno, vjera kreće od početka (blebnuvši neki početak), a znanost od kraja. To je, usput, i temelj za to da moderni crkvenjaci postupno prihvaćaju napredak. Uvijek se može reći da je Brahma upravo "to" imao na umu dok je krpao Svemir iz kaosa. Ako ste došli dovde (pravo vam budi, ako zbilja čitate), htjedoh reći da religije, iako počivaju na šuštinski izmišljenim stvarima, jesu racionalne i drže se vlastite logike koja, gle čuda, frapantno podsjeća na onu koju rabe filozofi i njihove naprednije verzije, znanstvenici. Prava dilema je zapravo ona između sreće i istine. Oči se zatvaraju uspješnije nego što mislimo, ali samo dok su još poluotvorene. Inače bude prokleto teško. |
