...in patria sua
04.02.2008., ponedjeljak
Z(lo pred nosom)
|
Znao sam od početka da nešto ne valja s tom mačketinom. - Ma znao si vraga. Vidio si ju krepanu kraj puta i produžio. Drugi dan si opet prošao kraj nje i primijetio da leži okrenuta na drugu stranu. Vidio sam i da je malo krvava i blatnjava. - To si sad umišljaš. Ništa nisi primijetio. Čak ni kad je treći dan opet bila u novom položaju. Četvrti dan sam sigurno bio svjestan da se nešto s tom mačkom zbiva. - Ne nego si razmišljao nešto tipa zašto bi netko stalno napucavao mačku koju je pogazio auto. Nije ti ništa drugo bilo na pameti. A bilo mi je nešto sumnjivo. - Pa rekao sam ti. Čudio si se nad ljudima, a ne mačkom. Da ne govorimo o idiotarijama koje si skoro izveo. Sreća da je stalno bio netko blizu kad su ti baterije na digitalcu bile pune. Kako sreća? Da nije nikoga bilo, puno bih prije sve shvatio. I ne bi bi se desila ova idiotarija. - Idiotarija ili ne, znaš u što si se uvalio. A savršeno je jasno da si si kriv sam. A mačketina kao da nije? - Ona naprosto slijedi nagon. Ajme, pa ti si skrenuo temu. Izvalio si glupost s baterijama i sad skrećeš na krivnje. - Pa o krivnji cijelo vrijeme i pričamo. A, ne. Bubunuo si da je dobro što nisam poslikavao lešinu što je notorna besmislica. - Misliš da bi ti bilo veselo primijetiti da lešina trza od bljeska? Ne veselo, ali svakako zanimljivo. - To kažeš sad, ali da se tako nešto zbilja desilo, pobjegao bi brzinom vjetra. Vjetar ti nekad puše i dovoljno sporo da ga čovjek hodajući u istom smjeru ne osjeti, osim ako ne stane. - Tko? Bilo tko. Ovdje moram krenuti takoreći ispočetka jer sam u neko doba prekinuo tipkanje. Napominjem to čisto zato da eventualnom čitatelju bude jasnije čemu uopće taj prekid. - Ajde ne seri. Izvlačiš se iz onog vjetra. Ajde ti ne seri. Ovako nikad nećemo doći do kraja iliti točke u budućnosti u kojoj će vrijeme iz priče dohvatiti ono pričaoca. - Svakako bi ti pobjegao da se mrtva mačka trznula. Možda bih odskočio koji metar. - Koji kilometar. Ali mačku nisam slikao, nije trznula i nema više nikakve šanse da provjerim što bi bilo. Pa da nastavimo dalje. Vidio sam neki dan mačka koji mi se u zadnje vrijeme mota oko baze kako mrtav leži. Zapravo, nije mi djelovao odveć mrtvo. Ili je? Ma, ne znam. Glavno da sam ga vidio kako leži. - A navečer si ga zvao u kuću da mu daš jesti. Velemajstor. Nisi nikad gledao Buffy? Ili tako nešto. Ili čitao takvu literaturu. Ne baš. Kad sam bio prijemčiv na tupava vjerovanja, nisam imao takove literature. Samo gomilu starih Arki. - I što ćeš bolje? Ma one su više za instalaciju njuejdžeraja, teorija zavjere i sličnih stvari. - Bilo je i o vampirima. Ne sjećam se da sam nešto čitao o bontonu istih te o tome kako se odnositi prema njima na zadovoljstvo prvenstveno vlastito. - Ali Buffy gledao jesi. Tko bi to povezivao s pogrizenom mačkom? - Loš argument. Tako se izvlače mediokriteti. Nisi li me baš ti optužio da sam mediokritet? - To ti ne daje pravo da k medikritetstvu stremiš. Uvijek možeš uz malo truda napraviti nešto više. A da se vratimo mački? - Kad baš inzistiraš. Kraj je kratak. Mački si dao jesti. Vani, naravno, ali ona je bila unutra samo zato što si ju zvao. Poslije, kad si već zaspao, imao si nemirne snove, ali to nisu bili snovi. A sad osjećam žeđ. - Morat ćemo nešto prigristi. Nekoga. |
