...in patria sua
27.01.2008., nedjelja
I danas pišem svrhovito.
|
No, problem je to što ovaj put zapravo nema smisla da se tužim na manjak ideja, naročito u predtipkovičnoj poziciji. Mislim, činjenica je da sam u stanju napisati meni znatno zanimljivije stvari, ali samo kad oko mene nema ljudi i tipkovnica. Zato sam osuđen na laprdanje o uglavnom ničemu ilitiga sebi te kamufliranje plitkih misli konfuznim i dozlabogadugim rečenicama. Mogu to pokazati i primjerom. Ili s više njih. Recimo da želim reći da je prije nekoliko mjeseci dogovoreno da Pluton više nema status planeta. Nije mi zanimljivo reći da se skupila družba eminentnih astronoma i čega već te Plutonu oduzela status planeta kako ne bi planetima morali prozivati još sijaset grumenčića što se smucaju Oortovim oblakom i okolo. Reći da je oni što dijeli ime s psetom Mikija Mausa poradi komplikacija što ih je izazvala jedna žena-ratnica veća od njega na jednom skupu izgubio status koji ima većina svemirskih ekvivalenata rimskih bogova već je zanimljivije. No, reći da je oni žutosmeđi pas kojeg prati neki podzemni lađar dogovorom zvjezdoznanaca izgubio status lutalice jer ga je udesila princeza ratnica samom čijenicom da je veća od njega već me veseli. Uvjeren sam da se povremeno desi da netko takovu rečenicu i prokuži. A onda vječito pitanje inteligencije. Iako psiholozi svaki dan izmisle neku novu inteligenciju (inteligenciju za toleranciju, inteligenciju za držanje metle lijevom rukom, a krpe desnom uz istovremeno telefoniranje držeći telefon ramenom, inteligencija za slaganje kula od karata, ali onih trokutsatih, inteligencija za potajno javno kopanje nosa tako da izgleda da razmišljate o kvadratima simetričnih brojeva, ...), moja mi logika kaže da ima samo jedna dok je svima ostalima svrha to da se po raznim tiskovinama mogu sastavljati poluretardirani psihotestovi tipa koliko ste spretni u razmatanju poklona dok vas svrbi lijevo uho (što je zapravo šifrirani anarhokomunistički manifest kojeg nitko nije prokužio jer je hipermunjeni genij (ali i budala jer misli da nešto može napraviti) koji ga je sastavljao zaboravio da te psihotestove anarhokomunisti ne rješavaju iz gavrila). Ne želim sad reći da su sve one inteligencije totalna idiotarija. Problem je u tome što nigdje ne postoji naznaka da će njihov broj ostati ograničen, a s druge strane postoji mogućnost da su samo izvodi jedne inteligencije. Osim toga, jedino čije mjerenje si mogu zamisliti je upravo brzina procesora. Problem je uvježbanost. - Mislim da si već nešto pisao o inteligenciji. Lako moguće. Dosta sam ograničen, a s vremena na vrijeme se vratim na stare misli. Moglo bi se to usporediti s probavom preživača, samo s beskonačnom petljom (do loop until 2=1). Pojavi se misao, prožvačeš ju, progutaš i ostaviš da se negdje razlaže. Kroz neko se vrijeme opet nađe u svijesti pa ju opet malo prožvačeš i opet vratiš u probavu. I tako stalno. Samo što svaki put imaš sve manje za žvakati jerbo nije vrag da ne napreduješ baš nikako. - I to je moguće. Znaš za one nazovireligiozne situacije kad grupa muškaraca ili žena ili miješano, obično pod utjecajem alkohola, prepričava čudne priče koje su im se desile ili su ih čuli ili izmislili? Pa puno puta sam se u takovim družbama i našao. - Onda si sigurno primijetio da nema nikakvog napretka. Uvijek se priča isto i uvijek zaključci budu nešto tipa ignoramusetignorabimus. Primjetih to u sebi, a onda možda i naglas. Ne sjećam se točno kako je to sve bilo. - A znamo i zašto se ne sjećaš. Ne, u takvim situacijama više ne govorim ni agresivno ni povezano. - Svejedno je čudno zašto ljudi te priče ne povezuju i ne zaključuju iz njih štogod o sebi i drugima. Možemo na to gledati kao na neki zaštitni mehanizam. Što je ljepše ilitiga ugodnije umu: imati pred sobom zagonetku, blještavu i zamagljenu u isti mah, ili njezine ljuske, komadiće kostiju i grumenčiće krvi te kamenčić Istine što stoji posrijedi? - Potpuno si promašio. Ljudi vole rješavati zagonetke, ali isto tako vole i misterije. One se a priori ne rješavaju. To rade samo bolesnici poput skeptika i agnostika te inih adogmatika. Oni su svi odreda ljudi opterećeni saznanjem da iza ne mora biti ništa doli kotačića čija vrtnja jest bivanje samo (a ne bitak koji je dozlaboga dosadan). Opičio si u nadrifilozofiju, i to ono najbijednije kopiranje ljudi koji kuže što neki pojmovi znače. - Mogu ja uvijek osmisliti vlastiti set pojmova. Baš kao i koordinatni sustav. Da, ali kakve hasni od toga kad te nitko neće razumijeti? - Mogu ideje razviti i onda iz njih izvesti one koje ljudi već imaju. Dobivam ono što oni već imaju, a k tomu i drugačiju perspektivu. Samo riskiraš da se osjetiš pametnijim i to počneš pokazivati. A znaš princip: Bolje je šutjeti makar te smatrali glupim, nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju. Ako glup zamijeniš s drukčiji (uz poznatu efektivnost istog), dobiješ jednu istinitu i prilično primjenjivu tvrdnju. - To je ironija. Činjenica je da postoji set brojki koji nas relativno trajno opisuje (ako ne pretrpimo gadnih promjena), a poznavanje kojeg se stiče komunikacijom. Postoji onaj prvi dojam koji se ostavi i on je malo problematičan, ali s porastom komunikacije nužno dojam konvergira u stvarne brojke (ili sliku, ako ti se to čini ljepšim). Budući društvena bića, ne možemo sakriti kakvi smo. Osim ako nam publika nije strašno povodljiva. Nakon ovog teksta svrha njega i prethodnika mu trebala bi biti očigledna. Opaska vrlo bitna: Tokovi misli niti slučajno ne izgledaju kao ovaj tekst. Puno su gori i idu brže te uključuju zbilja svašta. Nemam ideju kako ih linearno zapisati. Zapravo, imam, jer smo, budući bića vremena i prostora, prisiljeni razmišljati prema naprijed. Iako sama struktura misli ukazuje na naizgled kaotično skakutanje po sinapsama, tok jest linearan. Ma koliko misli bile nepovezane, njihov slijed slijedi jednu liniju. Naravno, zapisivanje toga traži puno više prostora nego što ih same misli zauzimaju. I još jedna opaska. Zlim jezicima. To što pišem jest opis toka misli i trebalo bi biti razumljivo. Također bih mogao postaviti i neke pretpostavke. Ako vas od čitanja boli glava, vjerojatno ste iste klase kao i ja. Ako tekst preletite i ne vidite u njemu ništa, onda ste vjerojatno nešto manje inteligencije, a ako se k tomu i par puta nacerite, onda ste iznad. Naravno, loš dan je sigurna opcija. Meni isti traje već godinama. |
