...in patria sua
03.01.2008., četvrtak
Za zakopavanje sebe svakako treba lopata. Brže ide.
|
Prvo o kruženju i kopiranju. Imam dojam da stalno tipkam o jednom te istom. Drugim riječima, da u svojem blogojavljenju nisam dogurao ništa dalje od početka. - A što ti fali? Takovo nešto sam si i postavio. Ionako nisam u stanju napraviti ništa novo. - Otkud onda promjene? Dobro. Idemo na model kuhače u kaši. Svijest je reprezentirana kuhačom, a osoba kašom. Činjenica je da kuhača stalno kruži po istoj kaši, ali ta kaša s vremenom postaje jestivija. - Ili zagori. Sve ovisi o kuhači. Valja posvuda strugati i imati u kratkoročnoj memoriji svaki djelić kaše koji bi mogao ostati bez kontrole i tako postati problem. A sad malo o Zrcalu. Budući da sam krenuo u opravdanje ponavljanja, dajem si za pravo i izbacivanje nezrelih ideja. - Kao da si dosad pazio na takove detalje. Uglavnom, Zrcalo je jedan vrlo specifičan oblik teksta. I arhetip k tomu. Sad samo još moram naći riječi da opišem sliku koja mi oslobađa endorfine. Neće baš ići najspretnije. Zrcalo se samom formom ne razlikuje od drugih tekstova, ali zato ima specifičnu strukturu i stil pisanja. - Nema. Rekoh da neće ići najspretnije. Ono što karakterizira Zrcalo jest to da se u njemu svatko prepoznaje. - Otud i bedasto ime. Čitanjem takvog teksta svatko otkriva vlastite misli i ideje. Iako je krajnje upitno bi li to funkcioniralo, imam i općenitu strukturu tog teksta. U pitanju je obična preslika misli većine ljudi. to s kvakom. Misli su posakrivene po aluzijama manje ili više očitim. Misli najgluplje izbačene su u prvi plan tako da glupani vide Istinu ili svijet kako su sanjarili da treba funkcionirati. Tu su priče o vječnoj pravdi, Bogu i dobrim stvarima na televiziji. Iza njih leže manje očite misli. One su već ironične i sumnjaju u sve i svašta. Iza njih leže već one dokučive tek rijetkima. Tu se vraćamo na Istinu i vječnu pravdu, ali kao sasvim svrhovite i uopće korisne u kontroli ljudi. - Da upozorim na par stvari. Nemo je ovdje lijepo pokazao svoju egomaniju potrpavši svoje zadnje ideje pod najingenioznije, a one starije i mahom već tuđe pod gluplje. Nije baš da mogu izbacivati misli koje već nisu moje. - Možeš se potruditi obuzdati svoj ego. Bolje ego nego id. - Imaš i superego. Njega zovem Gricko. - Samo se ti rugaj, za kaznu ćeš ove noći sanjati gadarije sve odreda. Snovi će ti biti takvi da ćeš se više crveniti od pomisli na njih nego zbog stvarnih događaja. Zar ne bi snovi trebali biti preslika stvarnosti? - Kolaž sazdan od stvarnosti s dodanim idejama, nadama i strahovima. I da, mogu biti itekako gadniji od stvarnosti. Samo me trebaš zafrkavati. - Kao sad, naprimjer. - Da, to je već predbilježeno. Smijem znati tematiku? - Ti i društvo, najvjerojatnije. To te muči zadnjih par dana. - Evo ga, već se crveni. A jesmo ga okrenuli od zrcala. - Kad nisi u stanju opisati jednu ideju. Priznaj bar da je to malo složenija ideja. - Pa i nije. Misliš da si ju prvi izmislio? Ne znam za nikog drugog. ? - Izmislio si ju već i sam. Pripovijedao si ili barem mislio o knjizi ili naprosto setu ideja koji bi omogućavao da poznavaoci iste ili istog, ovisno o svojoj inteligenciji, prodiru manje ili više duboko. Tako bi svi mogli biti zadovoljni. I misliti da znaju Istinu. I znati u isti mah da neki znaju manje i ne trebaju više. I ne znati da neki znaju puno više. Kakva korist od stavljanja svakog na vrh? - Sam si to rekao. I očito zaribao. Trebalo bi ljude nekako držati poniznima, a ne da svi misle da drže Bijelog Miša za rep. Onda ništa od toga. - Nemoj se sad antibahatiti. Ajde ti objasni publici što je antibahaćenje. - Pretjerana poniznost i kvazipovlačenje iz rasprave kako bi se sugovornika navelo da malo popusti. Pali kod pristojnih ljudi, ali uvijek postoji rizik da će povlačenje naprosto biti prihvaćeno kao takvo. I što sad sa Zrcalom? - Pa, idemo ga dokrajčiti. Ti si samo arhetipizirao stvari koje naprosto postoje. Za početak, obične knjige. Izuzme li se šrotliteratura (neću ništa navoditi da povrijedim one koji su se nadali da će moći glumiti povrijeđene kad spomenem nešto što su pročitali), sve knjige imaju poneku misao koju treba uhvatiti. Već tako možeš sortirati ljude po tome jesu li ili nisu uhvatili tu ideju. A onda, manje obične knjige pisane u kojekakvim režimima. Njihovi su autori morali baš misliti kako da jednima kažu jedno, a drugima drugo. A što je to nego tvoje Zrcalo, samo malo pojednostavljeno. Ali nije univerzalno. I s vremenom poruke postaju nedostupne. - Svejedno je činjenica da takve stvari postoje. Dovoljno da se tvoja ideja otpiše kao neoriginalna. Ipak ostajem fantazirati o takovom tekstu. - Sredi se. Nije tekst u pitanju, već način pisanja. I tema. Ovo što si si zamislio jest nekakva alternativa Bibliji. Ne nužno. - Ne seri. Zadnjih par mjeseci si sklapaš ideje kako objediniti svu religioznost i usput postati glavnim svećenikom te himere. Mora biti himera. - Slažem se, ali također zadržavam mišljenje da su takove fantazije u najmanju egomanične, megalomanične i štotigajaznam. Ništa me ne priječi da ostanem samo u razmišljanjima. - Osim ega. Nemoj glumatati. Ionako si krenuo u priče o nužnim i neizbježnim promjenama koje samo treba nanjušiti i eventualno im skočiti na čelo. Neki tako dobiju svoje male revolucije, a neki završe u enciklopedijama. Pitanje je vremena kad ćeš zaključiti da je sama teorija beskorisna. Onda mogu odbaciti skromnost i pitati što fali objedinjavanju svijeta pod jednu religiju. - A ja ti mogu dobaciti moralnu šamarčinu i reći da si i to već davno riješio običnim opažanjem. Ljudi više vole svoje male čopore od globalnog sela. Društvo je fraktaloid, a ne amorfna masa. Baš da ih u jednom času i ujediniš (a i to ide tek s vanjskim neprijateljem), u sljedećem će se frakcionirati i međusobno pomlatiti. Sad mi se opet čini da kružim. - Prvo, zbilja kružiš, i drugo, preseravaš se jer nisi ni sebe u stanju nadvaldati argumentima. Ovo zbilja baca u depresiju. - Opet melješ. Razaranje fantazija boli, ali i pročišćava. Tu je ona greška raznih samoozljeđujućih sektaša. Oni se čiste boli, a to je obično samomasakriranje i zabavljanje morbidnih. Inače ne koristi uopće. Bol je naprosto signal da nešto ne valja. Ono što čisti je ili um ili kakav purgativ, ako smo okrenuti tek organizmu. Kako nismo, vraćam se umu. Situacija je sljedeća. Postoji iluzija i postoji dovoljno volje (a volja je ključna jer zbilja je lako ostati u vlastitom smradu jerbo se nos prilagodi) da se ona skrši. Budući da iluzije obožavaju urastati u karakter, jasno je da će svako dovođenje reda boljeti. I to je ona potištenost koju si ti želio podvaliti pod depresiju. Hodi sad odmori mozak i budi sretan da imaš trulež manje u glavi. |
