...in patria sua
24.11.2007., subota
Standardne frustracije u akciji
|
Vječno je pitanje kog vraga pisati. A vječni odgovor da pišem o sebi. Vječno je, naravno, gruba i netočna aproksimacija stanja koje traje nešto više nego što mi se dopada. Budući da se ionako cijelo vrijeme bavim sobom, činit ću to i sad. I kamuflirati egomaniju koliko mogu i znam. Zato je red opisati taktiku prvu. Samo se moram prvo domisliti koje sam se to taktike sjetio. ... ... Bit će da je bila ona za sprečavanje negativnih kritika i prizivanje pozitivnih. Ta je prilično jednostavna. Trebate sebe kuditi prije nego što to učini netko drugi, a nekad i iz čistog mira. I, naravno, mrvicu pretjerano. Niti više, niti manje. Inače će vas netko prokužiti da se izlagujete ili će misliti da se izvlačite iz čega već. Očito sam ciljao na neku drugu. Po dobrom običaju, hrpetine riječi koje premećem po glavi dok sam podalje od tipkovnice netragom su nestale. Preciznije, ispremiješale su se. A znam da sam si lijepo to zamislio. Odnekud moram krenuti. - Krenuo si. To da, ali ne krećem se ništa više od vinske mušice kad nanjuši štogod zanimljivo. Stalno idem nekud, ali srednja udaljenost od ishodišta proizvoljno definiranog koordinatnog sustava mi je konstantna. - Mogao si to i kraće reći. I tako sam uletio u fazu kad odjednom imam dvije ideje koje želim izbaciti. Znakovito je da se u istom času zapravo bavim trećom. Ili već četvrtom. Divno je uhvatiti se toka misli. Samo teba znati plivati. Inače bude grcanja i kašljanja. - Kao što upravo slijedi. E, neće. - E, hoće. E, neće! - E, hoće!!!!!! Pretjeruješ s uskličnicima. - Nismo li se već bavili time? Hoćeš reći da si onaj leptirični? - Ne, ali budući da smo svi ionako jedan te isti stvor, svi znamo sve o svakome. Bilo bi nam znatno zanimljivije da ne znamo. - Bilo bi k tomu i užasno. Osim onomu koji bi sve zakuhao. Što zakuhao? - Bilo što. Dosta. Idem natrag potražiti nit. I da usput objavim još jednu taktiku. Poslije svake druge rečenice stisni enter. Djeluje kao da ima više teksta, a brže se čita. - Kakva korist od toga? Možda i nikakva. Nit: Poruka mene starog i prefriganog meni manje starom i manje prefriganom. - Što mi govoriš da sam prefrigan kad nisam? Nije mi palo ništa drugo na pamet. - Ništa tipa iskusniji? Ne mogu zamisliti sebe iskusnog. Ispalo bi da sam živio *uzorito. - Zato ti evo savjeta: Kad kreneš, napravit ćeš lomljavu i zbrku oko sebe. I bit će ti gadno i stat ćeš. A onda će ti biti gadno jer stojiš bezveze. Pa ćeš se opet pokrenuti. Pa ćeš opet napraviti neko sranje. Pa ćeš opet stati i opet krenuti i opet zasrati. I tako unedogled. A gdje je tu savjet? - Manje stoj na mjestu. I drugi su u istom sosu. Koji drugi? - Svi. Misliš da si nešto posebno? Tu dolazimo do druge taktike, iako nisam sad načistu koje. Znam samo da sam djelić sekunde imao ideju što dalje tipkati. Štoviše, kako natući puno teksta u kratkom roku. - Univerzalno rješenje? Ofucano. - A što drugo? Treba se sjetiti. Opisao sam... Maske! Jest da Kundera naveliko analizira maske i da sam skoro pa sigurno pokrao i još ponekog. - Onda ništa od maski. Mogao bih ipak malo laprdati. - Kad nemaš o čemu. Imam, o maskama. - Ali to nije ništa novo. Koga briga. Kao da je blog sredstvo komunikacije koje naprosto pršti od novih ideja i vrvi od originalnih tipkaroša. Ako već tipkaš, definiraj si što hoćeš postići svojim tipkanjem i ne zamaraj se time da si neoriginalan. Tu si ionako ne možeš pomoći. Što god radio, uvijek ćeš koristiti nešto već poznato. Hm, čini mi se da sam počeo sam sebi pametovati, i to ne kao paraličnost, već kao ja sam. - Kad si smotan. Pusti sad to, došao sam do teze o kosrisnosti kopiranja. Pretjerana originalnost i nekakvo držanje do nekopiranja bilo koga drugog zapravo je socijalno samoubojstvo ili barem teže ranjavanje. Kopiranjem sićušnih komadića ponašanja drugih zapravo istima odajemo nekakvo priznanje za štoliveć. Iako još nosi zadah patrijarhalizma, društvo (čopor) je u biti demokratska tvorba i funkcionira isključivo ako svatko ima svoj utjecaj, a utjecaj se pak vidi po tome koliko nečije ideje ili što već prelaze na druge. Izbjegavanjem kopiranja vjerojatno se samo izoliramo. Osim ako ne kanimo podići vlastiti utjecaj. Budući da sam zaboravio što gore htjedoh reći, a uhvatio sam i neku drugu nit, idem bez brisanja dalje. - Ne ideš nikud. Da. Ode i druga nit. Dosta za danas. Ispričavam se onima koji su od čitanja ovoga dobili osip, povraćanje ili proljev. Za glavobolje ne odgovaram. P.S. Jerbo imam volju još tipkati, a i red je. Onaj kodirani tekst je na redu. Svako slovo zamijenio sam njegovim rednim brojem u abecedi. Brojeve sam preselio u neku drugu bazu i znamenke zamijenio slovima, pogađate, leptira. Obavezan dodatak dok ga još imam u glavi. Našao sam objašnjenje zašto neki ljudi misle da sam inteligentniji nego što zbilja jesam. Stvar je dobrim dijelom u izražavanju. Obično se moja socijalizacija svodi na dvije krajnosti. Ili tupavo buljim nekamo jer ne znam o čemu ljudi pričaju iako ih dobro čujem, ili pričam nebuloze koje mi se u datom momentu motaju po glavi. Potonje situacije mi osiguravaju status jer ih je teško prokužiti. A stvar je samo u tome da svaki idiot može govoriti brzo, nerazumljivo i k tomu još totalne nebuloze. Svaki pomniji slušač lako će primijetiti da ja u stvari sporo shvaćam stvari, a još sporije smišljam nove. To što ipak bilo kad mogu početi mljeti posljedica je toga da sam ogromne količine vremena proveo sam i poprilično neovisan o bilo čijim razmišljanjima (što će reći da nisam čitao naročito umnu literaturu). Zato sam mnoge općepoznate ideje uspio izmisliti sam mjesto da ih učim. Iz istog razloga ne znam neke druge isto tako općepoznate stvari. Sve je u odmaku. Govorim isti (no, dobro, sličan) jezik, ali razmišljam na drugačiji način pa često izvalim koješta što meni blagonakloniji pojedinci potom pokušavaju protumačiti pri čemu se tek zbune. |
