...in patria sua
26.09.2007., srijeda
Nj(uškova egzibicija)
|
Njegove zjenice postigle su lokalni maksimum širenja. Oči su mu ionako bile goleme. Iz njegove perspektive, naravno. Iz ljudske, bile su sitne i izbočene. No, vratimo se u njegov um. Sitan, ali ipak um. U njemu se kuhalo. Prije šest tjedana tek je ugledao svjetlo dana (puka fraza jer se rodio slijep), a danas je već došao pred ispit miškosti. Trebao se pokazati pred jednim od Ubojica i živ se vratiti u Sklonište. Izbor zadataka uvijek je isti, kako su ga stvorili Drevni, koji su se u osvit Vremena uselili u Sklonište. Mogao je pretrčati preko Glatkog, popeti se na Viseće, ostaviti miris i uzeti hrane iz Male Baze ili popeti se na nekog Ubojicu. Izbor određuje budućnost. Zapravo, dođe kao potvrda jer nitko od Sive braće ne odlučuje u zadnji čas. Oni manje hrabri odabiru skupljanje hrane. Ako prođu ispit, ostatak života svake će noći na poznatim mjestima skupljati hranu za svoje obitelji i cijelu zajednicu. Hrabriji, kojih je znatno manje, odabiru trčanje. Oni će istraživati nova mjesta i pregledavati što se na njima može iskoristiti. Sljedeća razina su penjači. Jasno je da ih ima još manje. Oni se penju na više pozicije i proračunavaju najsigurnije i najbrže puteve za trkače i sakupljače. Šetači su najviši. Njuško još nijednog nije vidio, a nije niti mogao jer nijedan od danas živuće Sive braće nije odabrao tu sudbinu. Čak je i Bijeli Miš samo penjač. Ipak, čuo je za priče o legendarnim šetačima. O Dugobrku Kratkorepom koji je mačkama odgrizao brkove, o Sivoslavu Krezubom koji se spasio iz šaka Ubojice ostavivši u jednoj jedan svoj sjekutić, o Metlogrizu Dugonogom, koji je otkrio da u svakoj kući ima slame za gnijezda, o Šnjofku Visokoskoku, koji je usred dana jednom Ubojici oteo lubenicu i odnio ju u gnijezdo, o Riđebrku Bezrepom koji je u borbi s mačkom ostao bez repa (dok je mačka ostala bez glave) i o mnogim drugim slavnim miševima. No, ti su miševi već davno otišli u Vječna Grizišta, gdje Ubojica nema, a mačke služe za optrčavanje i preskakivanje. Kako je već rečeno, u Sive braće najviši rang je penjač. Ima ih samo petero, a jedan od njih je i Bijeli Miš. Ako bude blagoslova Vječitog Repa, Njuško će biti šesti. Njuško je svoju budućnost osjetio još kad je bio slijep. Dok su njegova braća spavala, on se popeo do ruba gnijezda i gotovo ispao. Kad se majka vratila, pitao ju je što je s druge strane. Ona mu nije ništa rekla. Samo je tužno ciknula jer je predosjetila da će jedno od njezine djece pokušati postati penjačem. Kolika god čast bila imati dijete koje je penjač, jasno je da to nosi golem rizik da će sin dočekati majku kod rupe koja vodi u Vječna Grizišta, a ne obrnuto, kako priliči. Kad su djeca progledala i počela se igrati, počelo je bivati sve jasnijim da Njuško nije običan miš. Neki su čak spominjali i riječ šetač, ali odgovor bi uvijek bio majčin mrk pogled. U tećem tjednu Njuško se prvi put penjao. To je uzbunilo zajednicu jer su se prosječni miševi penjali tek nakon tri tjedna i četiri dana. Ono glavno tek je slijedilo. Zadnji dan šestog tjedna našao se pred Sivom Skupštinom da kaže starim miševima što kani postati. Glasno je ciknuo da će biti penjač. Naravno da je razmišljao i o šetanju, ali nije se usudio poći na taj test. Pomagala mu je i lijenost. Osobito zaslužni penjači mogli su pred Sivom Skupštinom zatražiti ponavljanje testa iako je to zaista uspio samo Metlogriz Dugonogi. Kad je isciknuo svoju težnju, Vijeće se odmaknulo da razmotri. To je bilo više formalne naravi, a i da se mladim miševima održi kakvo-takvo strahopoštovanje prema institucijama. Kad su se vratili, Bijeli Miš je rekao da će test početi sutradan kad se Sunce prestane dizati. Morat će se popeti na Malo Viseće. Njuško je potvrdno ciknuo da prihvaća odluku Vijeća i otišao kući. Posljednji put jer miševi koji prođu test moraju živjeti sami. Polako se u mislima vratio do onog trenutka s početka priče. Očekivao je da počne test. Svakog trenutka trebao je stići cik Oštrookog Dugorepa, koji je bio najbolji astronom među Sivom braćom. Upravo kad je još jednom protrljao njušku, začuo je cik Oštrookog. Test je počeo. Izašao je iz velikog skloništa u Maloj Bazi, kamo je došao još po noći, i pretrčao do Svjetlopropusnog zida. Provukao se ispod njega i krenuo nalijevo iza Smrtnog rudnika, gdje je živote ostavilo mnoštvo sakupljača i trkača. Zadnja dvojica ubijena su na posebno podao način: Ubojice su ih iza Velikog Toplog izvukli za repove i bacili pred mačke. Prošavši Smrtni rudnik i Veliko toplo, došao je do užeg dijela Glatkog. Uvjerivši se da nema Ubojica, pretrčao je Glatko što je brže mogao. Našao se iza Novog neistraženog i produžio. U kutu je morao skrenuti desno. Kad je izašao van, opet je provjerio ima li Ubojica i pretrčao iza Stalne Neredovite Zujalice. Nakon toga put je bio sigurniji pa je do idućeg kuta (iza Tiše Zujalice) pretrčao bez osvrtanja. Skrenuvši opet desno, došao je do opasnog područja. Njegov zadatak bio je bliži od stotinu koraka. Tad je prvi put vidio jednog Ubojicu. Sjedio je ne primjećujući ga, golemih očiju uperenih u Nezanimljivo Blješteće-bučeće. Pretrčao je do Bijelog Nekad Davno Toplog i popeo se iza njega do Malog Visećeg. Preostalo je samo još ono zadnje, egzibicija, pokazivanje pred Ubojicom. Zazvavši pomoć Vječitog Repa, krenuo je gore. Pogled je u isti čas bio veličanstven i užasan: vidio je sav kraj kojim je prošao, sve stvari po kojima će se možda jedne noći penjati, sve predmete koje većina miševa nikad neće vidjeti, neke za koje možda ni Bijeli Miš ne zna. No, vidio je i užas. Ubojice su goleme zvijeri. Visoke su kao pedeset miševa, ali teže tisuće njih. Kao i miševi, imaju četiri uda, ali hodaju samo na dva veća. Prsti na manjima veliki su gotovo poput miševa. Na većima uopće nemaju prstiju, ali ponekad im narastu. Ti su isto golemi i mirišu kiselo. Navodno je Svijetlobrk Brzonogi jednom grickao pandže na jednom donjem prstu i šenuo pameću zbog toga. U jednom času, Ubojica je skočio. Od skoka se zatresao čitav svijet, a od njegovog strašnog pogleda Njuško je osjetio Mačkostur kako mu dahće za vratom. Prvo je pomislio da će ga Ubojica ubiti pogledom, ali to se nije dogodilo. Ubojica je ostao na mjestu. Dovoljno da se Njušku povrate misli. Bolje da nisu jer bile su strašnije čak i od Ubojice. Razmišljao je o svim groznim smrtima koje će mu Ubojica spremiti. Može ga progutati. Ne bi ga ni osjetio. Može ga dati mački. Može ga zdrobiti. Može ga spržiti pogledom. Može... U tom času došla je najgora misao. Nije trebao čekati da ga Ubojica vidi. Potrebno je samo dati mogućnost da bude viđen i zbrisati što prije. Njuško je pogriješio. Gotovo cijelu minutu gledao je Ubojicu, čak se i cijeli popeo izvan Bijelog Nekad Davno Toplog. U svojim mislima, već si je poželio goru smrt od najgore i jednosmjernu kartu do Mačjeg Crijeva, mjesta gdje vječno pate grešni miševi. Nakon oko minute, Ubojica se pomaknuo. Uzeo je gornjim nogama nešto sivkasto i počeo prtljati po tome. To je sigurno bilo nešto mišoubojito. Prestravljen, prvo je išao gore-dolje dok se nije sjetio da što prije mora pobjeći. Potrčao je do kuta iza Tiše Zujalice pa produžio ispod nje. Ubojica je skakao amo-tamo i proizvodio strašnu buku. Pomicao je planine opet skakao. Bio je brži od miša. U jednom času se udaljio. Iako svjestan da mu je to prilika za bijeg, Njuško je ostao ispod. Nakon niti pola minute, ugledao je četiri crne noge. Bila je to mačka, zvijer o kojoj je dotad čuo samo iz priča. No, te su priče bile vesele. Uvijek bi miš pobjegao u neku rupu, a mačka ostala pogrizenih brkova. Stvarnost je pak bila grozna. Mačka se prvo stvorila tik pred Tišom Zujalicom, a zatim otrčala dalje od nje. Zatim se opet stvorila pred Tišom Zujalicom i opet otrčala od nje. To se još jednom ponovilo. Iza toga, začuo se grozan glas. Bučan kao tisuću miševa, a dubok kao u stare mačke. Odmah potom pojavile su se još četiri mačke. Njihovi glasovi bili su nešto viši, ali svejedno užasni. Ubojica je zatim legao na pod i stavio preda se ono sivo. Nekoliko sekundi poslije, neprirodan bljesak zaslijepio je Njuška. Ubojica je skočio na drugu stranu i opet napravio isto. Bljeskovi su potpuno izbezumili Njuška. Odlučio je nekako doći do Velikog Neistraženog gdje su mnogi hrabri miševi proveli dane neopaženi. Procijenivši da su mačke daleko, krenuo je uza zid prema Stalnoj Neredovitoj Zujalici. Iza Ogruglog Zanimljivog pojavilo se nešto crno i golemo. Mačka. Posljednje što je Njuško vidio bile su ralje. Epilog: Crnkov ručak potrajao je desetak sekundi. Iza miša je ostalo tek malo krvi. Ubojica je bio donekle razočaran jer nije uspio uslikati miša. |
