...in patria sua
06.09.2007., četvrtak
Teško je smisliti efektan naslov, a da se nekog ne pokrade
|
(Savjetujem naletiocima da ovo ne čitaju jer tekst više od ikojeg drugog ovdje nalikuje na monologe kojima iz nevinih žrtava isisavam životnu energiju. Nisu svi blagoslovljeni sposobnošću da ih moje lupetanje uspava. Ako kojim slučajem bolujete od kakve smrtonosne i neizlječive bolesti, tekst vam neće značajno naškoditi.) Teško je bilo što smisliti, a da to već nije netko prije smislio. A ako nešto radite, nemojte se ni nadati da ćete biti originalni. Sve će prije ili kasnije ispasti kopijom nečega. Sad je, naravno, pitanje kako onda ljudi uspijevaju biti jedinstveni. Evo ilustracije: uzmite deset osobina, svaku s po deset mogućnosti i prebrojite sve kombinacije. Ljudi ima nešto manje od tih kombinacija, ali oni su složeniji i osobine su im opisane skalarima, a ne nekom od par ponuđenih mogućnosti. Sad nešto o opisivanju drugih. Nešto mi se čini da smo sposobni samo za tri različita zaključka iz analize neke nečije osobine: < (uuuuu), > (aaaaah) i = (normalan). Ako se tko nalazi na rubnom području neke osobine, vjerojatno će imati nešto jaču razlučivost (mijenja se broj samoglasnika). Da otklonim svaku sumnju, savršeno mi je jasno da otkrivam toplu vodu. Nitko mi se ne ruga pa me zbog toga nije puno briga. Osim toga, ionako sam već otpisao mogućnost da napišem nešto zbilja novo. Uglavnom, čovjek se vrlo vjerojatno neće ponoviti, ali sve njegovo hoće. Misli, djela, pojedine osobine, sve to dođe u nekom drugom, samo isprevrtano i raskomadano. Sad još samo moram smisliti čemu ono gore. Ne bih baš želio skrenuti u nekakvu njuejdžeriju ili religifilozofiju. Aha, ima još jedna stvar. Ljudi uglavnom nemaju osjećaj da rade stare stvari. Uopće ih ne dira to što su sve njihove riječi već odavno izlizanije od Grgurova palca. Tome vidim dva razloga. Jedan je to što je nemoguće sve znati, a time i znati za druge nosioce naših čegaveć. Ljudi ne žive u globalnom selu, već u svojim malim selendrama koje se još nazivaju čopori. Unutar čopora gotovo je sigurno da ćete biti i jedinstveni i jednaki drugima. Drugi razlog je znatno jednostavniji. Ljudi su lijeni razmišljati. Ne dira ih ništa što ih ne dira fizički. Kako ne bih uludo protipkao par stranica, malo (naknadna opaska: nije malo) ću gunđati. Između mase drugih stvari, gade mi se sve vrste neoriginalnosti. Čim vidim nešto takovo, malo mi se digne tlak. Najizraženije je to kad slušam kakvu muziku. Ako skužim da je to pokradena ideja, vrlo vjerojatno ću promijeniti program ili ugasiti televiziju. Obrade koje imam u kompjutoru ne brišem samo zbog nezdrave navike čuvanja svega i svačega. Obrade filmova ne mogu smisliti. Baš da su natukle par oskara i zbilja ih zaslužile, neću ih ni vidjeti. Ako budem ikada gledao Sedmoricu veličanstvenih, to će biti samo da zaključim da nisu do koljena Kurosawi. Reklama za neku pivu u kojoj čovjek u čudu gleda gaće od par kvadrati mi je iritantna jer znam da je negdje već prije bila. Original bi mi bio dobar (bila je i ova dok nisam otkrio strašnu istinu) iako me na ispijanje piva ne trebaju tjerati reklame. Ne volim ni ekranizacije knjiga (osim serije o Poirotu kojoj zaista ne mogu ništa prigovoriti), no tomu je kriv Peter Jackson koji je unakazio Tolkienov rad. To bi sve još bilo u redu jer gunđala su dio općeg folklora, ali ja mogu i dalje. Smeta me kad vidim da netko nekog kopira. Neću se na dotičnog ljutiti (jerbo znam da bi to bilo zaista debilno), ali sigurno ću zamijetiti sve što ne vidim prvi put. Brišem rečenice koje sam sam smislio ako na vrijeme skužim da ih je netko smislio prije (shema je ovakva: smisli; divi se uratku; pomisli da je to sigurno već netko prije smislio). Ostavljam tek poneke riječi i ideje, ali ne ističem ih previše. Bilo bi mi jako drago kad bih doznao da na svijetu još nitko nije imao patološki strah od neoriginalnog. Čim sam se dao u opis svoje bolesti, jasno je da se već neko vrijeme liječim. Za početak, već sam naglasio da nije moguće učiniti nešto zbilja originalno. - Lupetaš. Htio si potegnuti tezu da je originalnost potrošena u prvih par godina po otkriću te da eventualne nove ideje moraju čekati nove podloge. Originalnost je uvijek bila i uvijek će biti moguća. Ona ne se svodi na to da li je nešto staro, već na porijeklo ideje. Sve što nema izvornika mora se nazvati originalnim. Neće ići. Neka ideja morala je nekom prvi put pasti na pamet i nitko poslije neće ju moći smatrati svojom. - I to prolazi. Globalizacija je malo zaribala stvari, ali sve će brzo doći na svoje mjesto. Kroz par desetljeća, ako nas ne udesi treći svjetski rat, neznanje će biti toliko da će ljudi s lakoćom smišljati stare ideje i za to biti smatrani originalnima. Ako rata pak bude, onda će toga biti još više. Ništa, ajmo na primjere. Prva je šlapuča. Ne mjestu x nekolicina se ljudi hvalila da je izmislila tu riječ. Bijah i ja među njima. Tamo mi je pala na pamet ideja da će se neke ideje relativno lako generirati pa će ih puno ljudi smisliti neovisno. Druga je demokuracija. Navodno su neki Srbi prije par godina tako prozvali svoj oblik vlasti. Ja sam tu riječ dao onome što danas nazivamo demokracijom. Dodati u u neku riječ nije odveć teška zadaća. Treća je jednostavna valovita črčka koju mi se ne da opet crtati, a koja predstavlja neku zmajoliku živinu ili možda kakvu morsku zmiju. Vidjeh ju negdje u nekom kontekstu i rekoh Y da sam to već jednom sam nacrtao našto mi ona odgovori da je i ona to jednom nacrtala. Očito nije preteško povući crtu i dobiti neki oblik. Četvrti primjer mi ne pada na pamet. Shvatit ću to kao znak da produžim. Po običaju, izgubio sam nit. Po običaju, neću iz svega ovoga ništa pametno zaključiti. Iako dijelim savjete šakom i kapom, smatram tu naviku lošom jer se savjetovanjem postavljam iznad osobe koju savjetujem, a to je nezdravo. Nezdravo je jer znam koliko mi je blesavo kad me u nečemu savjetuje netko tko o tome zna manje od mene, a nije mi iz toga teško zaključiti da se, isto tako, ponekad i drugi moraju suzdržavati, bilo od smijeha, bilo da me ne okite kakvim zasluženim epitetom. |
