...in patria sua
03.09.2007., ponedjeljak
Naslov ću valjda smisliti poslije, nadam se
|
U zadnje vrijeme učestalo samo spremam tekstove. Neću ih bacati na svjetlo Interneta iako znam da nisu ništa bedastiji od onih koje jesam objavio. Tek mi se čini da im nešto fali. Neki nisu dozreli. Neke sam pisao na silu, čisto da nešto otipkam, a onda sam primijetio da ne valjaju (Iako si nisam objasnio zašto. Mogući razlog je što su previše emoovski (kao što će ovaj biti) ili pak previše uvrnuti (kao prethodni)). Mjesto da ih pobrišem, ostavljam ih da se pacaju. Jedan takav mi je pomogao da prekinem nepisanje. Zapravo sam tek kamuflirao pauzu. Što učiniti? ? ! Aše iz rukava, pojavi se! - Odi vrit. Hvala. - Ne seri, vidiš da sam loše volje. Ako ništa drugo, barem sam otkrio zašto nemam spasoušnih ideja. No, mogu i neozbiljnije. Pretpostavimo da nitko ne može beskonačno laprdati. To zvuči toliko logično da se usuđujem reći da je u pitanju istina: ljudi mogu mljeti samo konačne količine laprda. Isto bi moralo biti i s dnevnom količinom. Razlog tome je naša fizička ograničenost. Sad idem korak dalje. Ne samo da ne možemo stalno mljeti, nego ćemo izgubiti volju za laprdanjem ako duže vrijeme blebećemo. - Čekaj malo. Što, pobogu, sad izvodiš? Misliš da si polifunkcionalan? Misliš da možeš mljeti, laprdati i blebetati u isti čas? Mislim da da. - E, grdno se varaš. Ti uglavnom lupetaš, a tek tu i tamo melješ, i to bezveze. Za druge dvije radnje nisi tehnički osposobljen. A što mi fali? - Bolje da nisi pitao. (I tu mi izlista sve moje mane, što je omogućilo Mjesecu da iz obližnje šume čije su ga grane greble potajice ode na počinak u znatno mekšu Kumovu slamu.) Razočaran sobom, mogu dalje. Vraga mogu. Treba prvo pokrpati poderotine na Moram ubuduće paziti što tipkam. - Samo ti žongliraj, sine. Obit će ti se to o glavu. A bilježnica je ostala otvorena jer ju nitko nije zatvorio. To, naravno, nije spriječilo miševe da počnu glodati naljepnice s konzervi. Dosta lupetanja. Moram dovršiti teoriju. Mozak stalno nekog vraga radi. Mogu reći da, između ostalog, a vjerojatno i baš zbog tog ostalog, proizvodi ideje. Zatim slijedi izbacivanje. Ono, iako odurno, uglavnom djeluje bezazleno. - Znam što želiš reći, a ne možeš nikako uklopiti u tekst. Što? - Parafrazu jedne protu(c)hepatitiške reklame. Da tvoje riječi rade licu ono što rade umu, ljudi bi bježali od tebe. A, to. - Inače, nemoj ni pomisliti da bi to moglo imati ikakve veze s istinom. Jesi naporan, ali, budući idiot, posve si bezopasan. Figura je zgodna pa ju radije čuvaj za neke ljepše prigode. Sad opet moram doći do svoje ideje. - Tu sam. Gdje tu? - U tvojoj glavi. Hahaha haha ha. Hahaha. Haha haha. Čudan neki smijeh. - Kad su ti ideje sve odreda čudne. Hah aha. Želio sam nekako dogurati do tvrdnje da postoji nekakva srednja količina novih ideja koje smo sposobni sklopiti. Ako se stalno tjeramo na prekoračenje, doći ćemo u fazu slabe ili nikakve produkcije. Umjesto da ideje iskaču sa svakom novom informacijom, njih će trebati čupati, a nekad jednostavno neće biti ničega (znate onaj razočaravajući osjećaj kad iz nosa izvučete suh prst). To se već može nazvati krizom. Djeci koja sutra kreću u školu savjetujem da poglede upru u svijetlu budućnost. Barem neće vrištati prije nego što ih pokupi kakav kamion. Eto što se desi kad idem tipkati nakon što sam pola dana na istoj lokaciji. Moram se nekako natjerati da prestanem. - Mogu ja. |
