...in patria sua
10.07.2007., utorak
Imao sam jednu dobru rečenicu, ali ne sjećam je se.
|
Tema će biti prilično jer sam u redovnoj sinusoidalnoj krizi. Za početak, akuzativ jednine osobne zamjenice ženskog roda. Gdje god ga vidim, piše je. Gadi mi se taj je. Možda je to zbog moje kajkavske jezične naravi, ali ne vidim razloga zašto se ne bi pisalo ju. Na primjer, želio sam je (je je skraćeni genitiv od ona), se riješiti pa sam ju mlatnuo sjekirom. Pošto je ona imala visoku rezistenciju na mlatežna oružja, morao sam se s njom zafrkavati oko pola sata dok konačno u njoj više nije bilo znakova neživota. Tada sam joj pregledao tijelo i našao par bezveznih artefakata bez ikakvih magičnih svojstava. Naredao sam svih šest padeža primjenjivih na zamjenice. Ako nije očito, ciljam na nekakav fiktivni RPG u kojem mlatim zombija koji je nekad bio žena. Sad ide ono što već dugo vremena provlačim kroz tokove svijesti pa je valjda dozrelo za tipkovničnu ejakulaciju. Štafete. Prije je riješeno pitanje njihovog smisla pa ću samo ukratko ponoviti odgovor. Štafete su sredstvo integracije blogopisaca i način da se oni kroz rješavanje obično glupih zadataka bolje upoznaju. Također znadu poslužiti kao motiv za mlaćenje postova između onih koje autori smisle sami. Originalnost je u njima besmislena i osuđena na osuđivanje, ma kakvo ono bilo. Zamislio sam si par (doslovno jedan par, ali valjda ću do kraja tipkanja još neku smisliti) štafeta koje bi bile manje dosadne, a možebit više originalne. Prva, vjerojatno već ostvarena: Kreće se kroz komentare, a zadatak svakog dobitnika je da dopiše jednu rečenicu koja bi trebala nastaviti priču. Štafeta se ne multiplicira. Početna rečenica može biti bilo kakva, recimo: U ponedjeljak ujutro, Jura je primijetio da nema jednog oka. U slučaju da sretni dobitnik odbije nastaviti priču, osoba koja mu je zadatak poslala može pokušati s nekim drugim. Druga, intrigantnija: Sretnik mora pobrisati svoj blog u roku od sedam dana i isti zadatak poslati još sedmorici. Treća, bezveznija: Uvaljenik mora uslikati neku zadanu javnu ličnost i to objaviti. Multiplikacija neobavezna. Četvrta, koju upravo izmišljam: Recimo da štafetoprimatelj, osim što štafetu mora proslijediti još trima ljudima, mora i na vidljivom mjestu napisati broj dosadašnjih seksualnih partnera. Dosta štafeta. Valjda sad više neću o njima misliti. Rekao sam da će biti puno tema. Naravno da mi se već sad ne da tipkati. - Lažeš, hoće ti se tipkati, ali ne znaš što bi. Kritika uvažena, a palo mi je i na pamet kud ću dalje. Ja sam, barem sebi, vječna tema. Zapravo ne vječna. Bit ću si zanimljiv još oko stoljeća, a onda me neće više ništa zanimati, zanemarim li religijska uvjerenja koja samo žele utješiti čovjeka koji se boji smrti. No, o sebi ne mogu direktno pisati pa ni neću. Kad bih takovo nešto učinio, vjerojatno bih bio ponosan, ali to bi ujedno značilo da dublje ne mogu potonuti. Znači, trebam nešto drugo. Bit će to kvazinajave za ljeto. Pošto sam se nazvao, nikojim prorokom, pokušat ću predvidjeti što nas čeka u ovom stoljeću, a i odgovoriti na neka od vječnih pitanja s kojima se naivci muče već stoljećima, a pametniji isto. Dalje je priča o pričama. Ako ih netko čita, bio bi red da konačno napomenem da su to tek nedorađene ideje od kojih priče tek treba složiti. Kao pisac sam toliko loš da se ni ne nadam da ću ikad išta pametno napisati (fantazije su druga priča). To čisto da konstantiram. Čitao sam prilično raznih stvari i jasno mi je da neki ljudi bez problema mogu svoje misli prebaciti u riječi, a neki ne mogu. Vjerojatno je da je taj talent dobrim dijelom vezan i za sposobnost komuniciranja. Moja je očajna. Nisam u stanju reći što mislim, a kad se i čini da sam rekao nešto što mislim, istina je to da ili meljem bezveze tj. zafrkavam se ili sam uspio reći nešto upravo suprotno. Mogu se tek diviti ljudima koje ne kanim navoditi, a mogu svojim riječima inducirati misli u drugim ljudima. - Bit će da se ipak jesi srozao do dna. Da bi ovdje bio pristojan ćušpajz, mora se dodati i malo politike. Znam da je ona zaslužila čitav rod blogova, ali ja ću ju nagurati u jedan odlomak. Oni koji kažu da ne vole politiku ili lažu, ili su associjalni, ili su, što je najvjerojatnije, glupi. Ja otvoreno priznajem da vidim političarenje kao realan ishod propalog studija, a i to da me zanima što se zbiva oko mene. Razum mi govori da u našoj politici poštenih ljudi nema otkad je umro čovjek koji je jednom probao marihuanu, a ponekad mi prišapne da ih nema uopće. Pomalo je paradoksalno da su ljudi to nižeg morala što se višom politikom bave. Budući da sam se konačno toga sjetio pred tipkovnicom i postom bez kraja, reći ću i to da smatram da u politici takozvani poduzetnici nemaju što raditi. Da me dopadne kakva diktatura (ne bih dugo, samo da s iuredim dravu kako mi paše), kad-tad bih uveo pravilo da svi koji misle u politiku moraju odustati od poslovanja (tu najviše ciljam na one koji rade na veliko) i to barem godinu prije nego što se, recimo, uključe u neku stranku. Ljudi ima dovoljno. Ne vidim razloga zašto bi se riskiralo da netko koristi svoje političke ovlasti da si stvori prednost pred konkurencijom. S druge strane, sve one koji kradu dok vrše neku veću dužnost (tipa premijer) treba doživotno protjerati iz politike, a najbolje i sa slobode. Opet ima dovoljno ljudi da se ne bi morao riskirati recidiv. Činjenica da to nitko u svijetu ne uvodi meni je dovoljan dokaz da je između politike i kriminala razlika tek u legalnosti. Dosta politike, ali ne i tipkanja, iako sam već u fazi kad znam da je post sranje kroz gusto granje. Tu si ne mogu puno pomoći. Znam da sam loš (ako vam riječ nije najbolje sjela, potražite Khmelnytskoga da vam ju izgovori, djeluje poražavajuće ako si stavite takav epitet), a znam i što trebam raditi da se iz toga iskobeljam. Znam čak i to da svi u principu znaju što im je činiti da se izdignu iz truleži, a i to da je lijenost glavni razlog što ne čine ništa. Poznato mi je čak i to da se lijenost inducira zadovoljavanjem egzistencijalnih potreba. Na kraju, znam i to da svi to znaju, te da znaju da se to zna. I nije mi nikakva misterija zašto većina ne napravi ništa. Ne moraju, pa ni ne učine. Moje mačketine, na primjer, kraj obilja miševa po polju i livadama, redovito umiljatom mačkodernjavom javljaju ponosnim *vlasnicima da im se jede. Znaju da će nešto dobiti, makar to nije ono ljudsko znanje, već više korolar poslovice da se vuk uvijek vraća tamo gdje je nešto zaklao. Logičnim slijedom nastavljam s brzinom zaključivanja i vlastitoj veleumnosti. Recimo da me već duže vrijeme muči vlastita pozicija na skali umova. Iako me često drugi uvjeravaju da nisam u masi prosječnih, vlastito iskustvo mi govori da sam sasvim solidan idiot. I to ne kao vid isfrustriranosti, nego kao niz jednostavnih događaja koji upućuju na to da im glavni akter nema bogznakakav procesor. Neću ih nabrajati, osim jednog primjera koji bi ionako bio zanimljiv. Prije samog navođenja, spomenut ću da mi se često događaju naknadna shvaćanja. Recimo da mi savršen odgovor na neko pitanje zabljesne nekoliko minuta prekasno. Ili da shvatim vic poslije par dana. No, prije nekoliko stotina tisuća sekundi, postigao sam osobni rekord u odgodi shvaćanja nečega. Shvatio sam o čemu govori neka pjesmica nakon više od deset godina. Ne sjećam se više ni pjesmice ni autora. Samo stiha koji glasi: Kad zagusti, crni oblak pusti. Cijelo vrijeme sam mislio da je ovaj zadnji pusti pridjev, dok mi jednog dana, pod mlazom hladne vode, nije sinulo da bi to mogao biti glagol. A sad se grizite ako ste zaista pročitali ovu gomilu nebuloza. Neću čak ni popravljati greške. Štiti me aura imbecila. |
