...in patria sua
07.06.2007., četvrtak
Inspiracija je daleko od tipkovnice
|
Čisto da konstantiram da sam najbolje tekstove otipkao u glavi i potom ih zaboravio čime je broj zabavljene publike sveden na niti prost niti složen. Tema će biti diplomacija, umijeće da se što opširnije ne kaže ništa. Samo još trebam nešto smisliti na datu temu koju sam, uzgred otipnuto, smislio prije tridesetak, četrdesetak (uglavnom, vrijeme teče dok smišljam što ću dalje otipkati) sekundi. A što smisliti? - Fućkaj se, ne pomažem u kriznim trenucima. A čemu onda služiš? - Da ti tu i tamo spustim ego. Okaj, onda nastavljam bezvezariti. - Što si ispravno primijetio, nemoj se zanositi mišlju da pišeš nešto zanimljivo. Ljudi ti navraćaju ponajviše zato jer si revan komentator svega što napišu. Možda da probam barem još nešto o diplomatici. Ideja je bila da sklopim što veću rečenicu u kojoj neću reći baš ništa. - Uzmi bilo koju podužu iz starijih postova. Znaš da je ovo bilo smiješno samo tebi. - Već si prije konstantirao da si svoj najdraži pisac i čitatelj pa se ne moraš previše zamarati što pišeš. Ionako je bezveze. Šuti, neki su tako došli i do visoke politike. - Zar te ne bi bilo sram da postaneš biće vrijedno svakog prezira? Bilo je i poštenih političara. - Tebi fale predispozicije. Kakve? - Neću te sad vrijeđati onako kako voliš, dakle o bezveznjaštvu i gluposti, stvar je u tome da si bezličan. Previše lako povjeruješ bilo kome i bilo čemu. Naivan si. Takvima je jedini isplativi put da postanu gamad. Drugačije se iskompromitiraju i odlete u marginalce. Imaš za primjer Budišu. Dosta politike, ajmo na diplomaciju. - Tek sam sad shvatio da sam se navukao da te spasim od čistog monološkog laprdanja. Čime je ostvaren prijelaz na dijaloško laprdanje. Natrag na diplomaciju. Recimo da me je netko pitao što mislim o zaštiti okoliša. Pitanje zaštite okoliša veoma je složeno što znači da ga valja razmatrati s više različitih aspekata kao što su države, međudržavni savezi poput UN-a, NATO-a ili Comonwealtha, upravne jedinice unutar država i na kraju sami pojedinci na kojima, čisto statistički, ipak leži najveći teret. Onda me isti taj pita da me je pitao za moj stav, a ne analizu samog pitanja. Vi očito niste razumjeli moj odgovor, a to je da se okoliš može i mora zaštiti od propadanja i to ponajprije od djelovanja nas samih, a tek onda od raznih prirodnih i neprirodnih katastrofa poput udara meteorita ili erupcija vulkana što nije moguće izvesti bez općeg konsenzusa, kako država ili političkih saveza, tako i udruga građana ili građana samih. Na što me dotičnik opet upozori da mu još nisam ništa rekao. Moj stav je, naravno, da smo svi mi dužni odati poštovanje prema svijetu na kojem živimo i to na način da se ponašamo ekološki svjesno štiteći pritom životinje od izumiranja i tralalalala jer sam već sam sebi dojadio. Što sugovornika smete više od onih hipnotičkimbitipokušavajućih odgovora. -Trebam reći da je ovo sranje? Ne, hvala. - Prekasno. |
