...in patria sua
17.03.2007., subota
H(imera)
|
Hrabro se suočio sa sudbinom iako u nju nije pravo ni vjerovao. Prije par mjeseci započele su glavobolje. Isprva ih je ublažavao gutajući hrpe tableta, ali bilo je očito da neće prestati. Odmah je posumnjao da mu u glavi nešto raste, kao i svaki drugi hipohondar. No, on je bio u pravu. Nakon što je triput čekao u redu, pet puta izgubio živce, i jednom tisuću eura, ali ciljano, našao se pred slikom svog mozga. Doktor mu je pokazivao dio u kojem raste tumor, ali on nije vidio ništa. Pred očima mu je par minuta bila smrt. Kad je ona konačno otišla na pauzu, pojavilo se malo svjetla. Doktor je pričao nešto o ranoj fazi i operaciji, ali između svake dvije riječi bila je još jedna. Skrivena, ali sasvim jasna. Kirurg nije živio samo od državne plaće. Naći će se, njegova obitelj je spadala u srednju klasu, što je u nekim sredinama znalo značiti i puno više. Trebalo je samo malo produžiti onih osam godina nakon kojih se mijenja auto. I objasniti sinu da novi kompjuter nije esencijalna potreba. Dan operacije je došao pred vrata. On je pak kroz vrata izašao. Da se porazgovori i pokuša pomiriti sam sa sobom. S drugima kao da već je. U obitelji već par mjeseci nije bilo vike. Prvo zbog migrene, a poslije zbog raka. Smrtni bolesnici stvaraju tišinu oko sebe. Otišao je na livadu par stotina metara iza svoje kuće. Nekad se na njoj igrao nogomet,a sad je rasla trava. I koješta drugo. Bilo je puno cvijeća, ali njega to nije podsjećalo na život. Zamišljao je svoj sprovod i kontrast između crno obučenih ljudi i cvijeća u vijencima. U jednom se času bacio u travu i počeo plakati. U drugom je shvatio da plače i zacrvenio se. Sram je prevladao tugu i strah. Ustao je i stresao sa sebe fiktivnu prašinu. Bilo je vrijeme za polazak. Jednu važnu stvar nikako nije mogao znati. Kirurg koji će mu operirati mozak bio je žestoko alergičan na pelud. |
