...in patria sua
09.12.2006., subota
U današnje vrijeme...
Primijetio sam na mnogo mjesta da se ljudi žale kako je u zadnje vrijeme sve pošlo naopako. Žale se da su ljudi pokvareni, da političari sve više lažu, da je priroda nepovratno upropaštena, da je nekad bilo bolje. Smeta ih vrijeme, kad je vruće, trebalo bi biti hladno, kad dođu hladnoće, žale za ljetom, kad je suša, vape za kišom, kad ona počne padati, odjednom je vrijeme trulo, a godina previše vlažna. Ljudi se malokad raduju.Zato ću pokušati potražiti kakav-takav uzrok tom krajnje čudnom ponašanju. ... ... Evo ga! Starenje! Nije bilo teško, samo što umjesto onih točaka pisci obično napišu hrpu dubokoumnih odlomaka koje moram dva-tri puta pročitati da bi ih skroz razumio(što ćeš, glup čovjek). Moram ipak malo obrazložiti svoje stajalište. Nije uopće problem u svijetu ili okolnostima u kojima se nađemo. Problem(ako ga ima) je u nama. Naše nezadovoljstvo svijetom ustvari je projekcija nezadovoljstva samim sobom. A ono pak potječe od svih loših stvari koje smo vidjeli, doživjeli ili učinili. Recimo da smo na startu čisti, ne kao tabula rasa, jer ipak imamo neke karakteristike koje su nam odredili geni, ali čisti od iskustava. I onda počnemo učiti, ali ne bilo što. Roditelji(ili ljudi koji nas odgajaju) se ponašaju kao filter. Sve loše ostaje na njima. Mi dobivamo bajke, medeke, lutkice, djeda Mraza, ..., a oni štrajkove, korupciju, crnu kroniku, politiku, ratove, ... Samo što roditelji nisu savršeni. Svaki filter nešto propusti. Često i oni sami ubace crne misli u male umove(rekao bih da čudovišta nastaju negdje u ranom djetinjstvu). Zato smo s vremenom sve manje djeca, a sve više ljudi. Stvarni svijet kojeg upoznajemo ima lošeg koliko i dobrog. Naš djetinjasti baš i ne. Upoznavanje sa stvarnošću stvara razočaranje jer nam se slika svijeta mijenja nagore. U neko vrijeme upoznamo i svoje roditelje. Tata više nije velik i najjači na svijetu, nego nervozni idiot koji je svjestan da nije ništa postigao. Mama više nije dobra i lijepa, nego posesivna rospija koja od svog djeteta želi napraviti svoj klon(nadam se da se nitko neće prepoznati...). Postajemo svoji. To ima još jednu posljedicu. Onaj filter s početka priče je nepovratno srušen. Ono što ćemo upijati ostatak života(pod uvjetom da ne skrenemo) bit će crno koliko i bijelo. O nama ovisi hoćemo li vidjeti kontrast ili će sve biti sivo. Kako vrijeme prolazi, naša slika prelazi u realnu. Iako nikad neće doći do istine. Približavamo joj se asimptotski, ali s konačnim vremenom na raspolaganju. S nekih tridesetak godina umiru nam posljednje iluzije. Prihvatimo što nam je život dao i ostatak života potrošimo na gunđanje. Nekima se snovi ostvare. Neki zbilja imaju sreće. Svejedno ne vjerujem nikome tko kaže da je sretan, da ga ništa ne muči. To može vrijediti samo za one koji ništa ne znaju. Za djecu i retardirane. I za mrtve. Mislim da tako nekako izgleda pozadina takozvanih mladenačkih ili adolescentskih problema. Vjerojatno sam masu toga napisao krivo i(li) nejasno. Nacrtao sam i jedan podosta idealiziran graf(dosad sam vidio jednu ili nijednu osobu koja voli crtati grafove što vjerojatno znači da sam bolesnik) koji bi trebao predstavljati sliku svijeta(postotak loših iskustava) u ovisnosti o starosti. Na početku imamo sasvim lijep svijet koji se postupno kvari. Kvari se sve brže jer roditeljski filter slabi i u nekom času to kvarenje dostiže maksimum. U stvarnosti njih ima više i ljudi ih često zovu krizama. Budući da je stvarnost loša koliko i ugodna(moja pretpostavka), kvarenje ne može potrajati neograničeno, nego samo dok ne dođemo do realne slike svijeta. |
