Evo novi HTM za Zlatana: Zlatan

AUSTRALSKI REALIZAM

28.02.2021.

U ovakvoj situaciji predominantne idealističke filozofije i nezadovoljavajućeg stupnja razvoja univerziteta nije čudno, da se početkom stoljeća pojavio John Anderson s izrazitim smislom za realna socijalna pitanja Australije. On se smatra utemeljiteljem tzv. australskog realizma. Taj se realizam još naziva i australski materijalizam, a pri tome se misli na filozofsku školu u prvoj polovini 20. stoljeća na nekoliko univerzitetskih centara Australije uključujući University of Sydney, Australian National University i University of Adelaide. Ta škola, ukratko rečeno, polazi od stajališta Johna Andersona, da „sve što egzistira jest realno kao što se može reći da je (tjelesna) ili prostorna i temporalna situacija ili događaj koji je na istom stupnju realiteta kao sve drugo što egzistira.“

Zajedno s ovom idejom vrijedi i ova Andersonova misao da „svaka činjenica (koja uključuje svaki objekt) je kompleksna situacija, nema jednostavnih, nema atomističkih činjenica niti objekata koji ne mogu biti, kao što jesu, prošireni kao činjenice.“

Australski realizam je, dakle, genuino australska stvar koja se u neku ruku razvija u odnosu spram Russellove i Wittgensteinove filozofije i osobno mislim, da je David Malet Armstrong u pravu kad je sugerirao upola ozbiljno, da je „jako sunce i teški smeđi landscape Australije natjerao realnost na nas“. To se možda najbolje vidi u slikarstvu Australije koje kao temu ima upravo taj australski landscape.

Australski realizam počinje kad je John Anderson prihvatio katedru filozofije na univerzitetu u Sydneyu 1927. Anderson vidi filozofiju povijesno kao jednu veliku diskusiju, kao jednu dugu diskusiju koja počinje Talesom. Nema ničeg u bitku što nije prostorno vremenski sistem i korektni, točni i koherentni pogled na svijet involvira odbacivanje ne samo bilo koje vrste božanstva, nego isto tako neobičnih fenomena ili entiteta koji se postuliraju još od vremena Platona. Znači, Anderson se fundamentalno razlikuje od svojih prethodnika koji su njegovali filozofski idealizam i u dobroj mjeri bili teološki orijentirani kao što je to na primjer bio njegov prethodnik prezimenjak Francis Anderson.

Temeljne ideje australskoga realizma možemo sažeti u nekoliko jako važnih rečenica:

- Svi entiteti egzistiraju u prostorno temporalnoj situaciji. Situacije su sve što egzistira. Sve situacije imaju isti ontološki status. Ne postoje nivoi realnosti. (Na ovom mjestu se Anderson u neku ruku značajno razlikuje od Nicolaia Hartmanna ili na primjer Plessnera kod kojih postoje nivoi bitka. Kao što je poznato ta je Hartmannova nastojanja preuzeo kasnije Lukacs u svojoj „Estetici“).

- Situacije imaju logičku formu, dakle, sve situacije imaju formu A=B.

- Realnost je beskonačno kompleksna i pluralna.

- Svaka situacija egzistira nezavisno od spoznaje o njoj.

- Svi entiteti-objekti, događaji, situacije su kauzalni

- Etika je koncentrirana na utemeljenje i opis onoga što je Dobro. To je pozitivna znanost, a nije normativna

Osvrnimo se na tren na neke od ovih teza imajući na umu na primjer njemačke autore. Za Hartmanna na primjer, materija problema nije niti jednoslojna niti jednoodimenzionalna, njeno razvijanje ne može biti pravolinijsko, jer za njega u svakoj zamisli sistema zatječemo konstruktivno slojevanje koje kao kostur jedne kompleksnije strukture nosi i povezuje cjelinu. Takav skelet nosi u sebi uvijek opasnost pojednostavljivanja onog realnog, a upravo je osnovna zadaća da se realnom izmami njegova objektivna osnovna struktura. Odatle stupnjevanje realnog. Tako Hartmann razlikuje tri međusobno nadređena sloja realnog kojima odgovaraju tri različite stajališne nastrojenosti, nastrojenost prirodnog, znanstvenog i filozofskog pogleda na svijet. U idealizmu slojevi su realnog međusobno heterogeni, viši transcedentalni sloj ukida realitet nižega empirijskog. U Hartmannovoj ontologiji ovaj antagonizam je ukinut. Ovdje su slojevi realnog homogeni. Prirodna i znanstvena nastrojenost isto su tako ontologijske kao i filozofska. Razlika leži samo u ograničenju onoga što se spoznaje. Odatle za Hartmanna na ovoj homogenosti slojevanja predmeta počiva unutrašnja blizina ontologije i prirodnoga realizma.

Sa druge strane kod Plessnera u njegovoj filozofskoj antropologiji postoji stupnjevanje organskog, jer stupnjevi znače hijerarhiju formi biljaka, životinja i čovjeka za koje je model dao još Aristotel. Svima njima je predmet i odnosni okvir čovjek kao centar akata i djelovanja. Odatle u neku ruku izbjegavanje fenomenološke metodike, da se sve reducira na svijest, da svijet učini osnovnom konstitucijom svakog mogućeg fenomena, dakle i čovjekovog. Zato Plessner smatra, da je Scheler značajan, jer je slomio taj primat svijesti čistog ega posebno otkrićem kognitivnih domena emocionalnih akata, jer je ovdje tematsko mjesto tjelesnost i okolina, ljubav i mržnja, pokajanje i ponovno rođenje. Dakle, ovdje se stupnjevanje organskog svijeta poima pod jednim gledištem, a sve u namjeri da se izbjegnu ona povijesna opterećenja i razlike koje se vezuju za osjećaje, porive, nagone i duh kako bi se našla jedna linija koja čini mogućom karakterizaciju životom obdarenih bića.

Što se pluraliteta tiče, ovdje je važno da se kod Andersona izjednačava subjekt s ostalim tvorevinama bitka i to je sasvim razumljivo, jer subjekt nije nipošto samo reprezentirajuće, samo unutarnji aspekt, on je i reprezentirano, ima i neki izvanjski aspekt koji u svijetu sadržaja igra vrlo bitnu ulogu. Subjekt može biti i objekt i to ne samo unutarnji objekt samospoznaje, nego i izvanjski objekt za neki drugi subjekt gdje se svijet subjekta pokazuje kao objekt među drugim objektima. Odatle pluralizam subjekata i njihovih međusobnih reprezentacija .

Sa druge strane Lukacs u svojoj „Estetici“ iz 1963. govori o pluralizmu estetičke sfere, jer u svakom djelu nastaje jedinstvo određenih suprotnosti uslijed mnogostrukosti odnosa subjekta prema svijetu i prema umjetnosti i taj se bezgranični pluralitet estetske sfere vidi u pluralitetu umjetničkog sadržaja, pogleda na svijet, oblika uslijed društveno-povijesne uvjetovanosti svakog umjetničkog rada koje iznosi svoju vlastitu povijesnu genezu i njen značaj za razvitak ljudskog roda

Prema tome, mogli bismo reći, da je kod Andersona kao i u cijelom australskom realizmu prisutno jedno stajalište koje je sraslo sa praktičnim životom, da ono nije samo refleksivno filozofsko stajalište koje stupa u suprotnosti prema realnosti. Ono se pokriva prirodnim pogledom na svijet, poput rečenice Armstronga koje je izrazito realističko. Po tom gledanju čovjek je okružen svijetom stvarne zbiljnosti u kojem se on rađa, u kojem živi i umire, koji opstoji dakle neovisno o njemu i u neku se ruku odnosi ravnodupno spram njegova bitka i njegova spoznavanja. Svoje znanje o njemu on prima kroz osjetilne organe, njegovo razmišljanje o njemu je unekoliko njegovo usklađivanje sa njim. Spoznaja, dakle, ima tendenciju biti vjerni odraz onog zbiljskog i ukoliko se ona praktički potvrđuje, govori se o istinitoj spoznaji.

Sa stvarnošću i konkretnošću svijeta drži korak njegova neposredna zornost. U stvarima i njihovim svojstvima i u ovoj njihovoj antitezi oblikovanja iscrpljuje se svijet, događanje u toku svijeta ne razumije se kao promjena nečeg postojanog, nego kao nastajanje i nestajanje stvari. Mogli bismo reći, da je čovjek također stvar ili možda, da je stvaran i da je duša u njemu stvarna. U ovom shvaćanju korijeni se i naše pitanje o značenju smrti i o daljnjem trajanju duše koja stvarno egzistira

Ovo stajalište vrijedi i za znanstvenu sliku svijeta, nije riječ samo o prirodnom realizmu. Ništa izvan uže ili šire sfere interesa praktičnog života ne sputava naš pogled, ali je on tako niti ne nadilazi. Svijet kao da se čini pomičnim i rasplinutim koji je u obrisima konačan, jedan svijet u isječku, svijet koji je kao stvar stvaran. Njegov centar je čovjek naravno, a stvari koje se njega tiču sačinjavaju zapravo jedan antropocentričan svijet.

Unutar prirodne slike svijeta teze adekvatnosti, zornosti, stvarnosti i konačnosti nisu jednako vrijedne sa tezom realiteta. Prirodni realizam nije apstrahiran iz iskustva, njegova teza nije nikakva aposteriorna teza, nego upravo eminentno apriorna i na njoj stoji cjelokupno iskustvo objekata. Nju se uopće ne može odvojiti od od teze predmetnosti u prostoru i vremenu. Odatle je Hartmann u pravu kada kaže da „prirodni realizam smije bez sumnje važiti kao opća apriorna forma konkretne predmetne svijesti uopće“ i to je sigurno jako značajna filozofska istina koja bitno mijenja stanje stvari u prirodnom pogledu na svijet, a iz nje opet niče sva problematika filozofije i znanosti kod kojih je teza realiteta ostala apsolutno sačuvana. Ono realno sada nije jednostavno ono što zamjećujemo, nego jedan veći sklop iskustva koji je znanstveno ili estetski prorađen.

SITUACIJA NA PRIJELAZU STOLJEĆA

27.02.2021.

Situacija na prijelazu iz 19. na 20. stoljeće u Australiji je još uvijek bila u tradiciji Oxforda i Cambridgea, jer se ta tradicija kultivirala posebno u Sydneyu. Plodni škotski utjecaji doći će nešto kasnije: dvojica profesora od njih troje koji su bili utemeljitelji Univerziteta bili su polaznici Oxforda i Cambridgea. John Woolley, prvi direktor, bio je priznati klasicist koji je vjerovao, da je univerzitet prvo škola liberalnog i općeg znanja ili spoznaje, a drugo kako je kolekcija specijalnih škola koje obrazuju stručne profesije i profesionalce. Njegov nasljednik bio je Charles Badham jako priznati Grčki učenik također je dolazio s Oxforda. Tako je svakako klasični kurikulum privukao značajni dio studentske populacije.

Univerzitet se obnovio 1880. zahvaljujući zalaganju Sir Williama Manninga koji je bio Chancellor od 1878. do svoje smrti 1895. i filantropu John Henry Challis. On je bio uspješni trgovac i zemljoposjednik koji je svojim donacijama omogućio razvoj profesionalnih škola i utemeljenje nekoliko novih katedri uključujući i one mentalne i moralne filozofije. Predavatelj na ovoj katedri od svog utemeljenja 1890. do 1921. bio je Francis Anderson koji je bio učenik iz Glasgowa i eksponent Apsolutnog idealizma. Može se reći sada ovdje, da su mnogi Škoti pohađali ovaj univerzitet kao što je bila i čitava regimenta škotskih medicinara koji su bili vođeni Anderson Stuartom, profesorom psihologije i profesorom Wilsonom koji je bio profesor anatomije, obojica iz Edinburga, dok je Sir Normand MacLaurin bio rektor ili Chancellor od 1896. do 1914. MacCallum je bio pročelnik Fakulteta za umjetnost i 1924. nakon što je primio titulu „Sir“ prvi univerzitetski Vice Chancellor u punom zvanju. Njegov nasljednik je 1927. bio Robert S. Wallace koji je držao katedru engleskog jezika na Univerzitetu U Melbourneu.

Francis Anderson se rodio u Glasgowu i u dobi od 14 godina postao je đački učitelj. On je kasnije kompletirao svoju diplomu na univerzitetu u Glasgowu kojim je rukovodio Edward Caird gdje je pokazao zavidno znanje i interes za filozofske predmete pa je postao asistent profesora na tom odsjeku. On je također studirao teologiju pod utjecajem Cairdsovoga brata Johna koji je bio direktor tog fakulteta i učenik Hegela. On je došao prvi puta u Australiju 1886. kao student teologije kako bi pomogao Charlesu Strongu i njegovoj australskoj crkvi modernističkoj verziji Prezbiterijanske crkve.

Nakon što je kompletirao svoje obveze sa Strongom u Melbourneu, on je došao u Sydney kako bi održao neka predavanja iz moderne filozofije i u prosincu je bio postavljen za predavatelja logike i mentalne filozofije. On je bio jako popularan predavatelj i studenti su snažno podržavali njegovu molbu za njegovu novu katedru koju je uspješno dobio 1890.

Kao profesor svećenik Anderson je bio jako atraktivan za publiku, elokventan i inspirativan, ali je bio izvan interesa da postane autoritet u bilo kojem polju filozofije. On nije napisao većih radova iz filozofije, jer je vidio sebe kao „jednog od velike vojske običnih ljudi čiji rad i djelovanje i mišljenje i napredak nekolicine postaje zajedničko i permanentno vlasništvo mnogih“.

Henry Laurie iz Melbournea bio je mnogo ozbiljniji praktičar škotskog idealizma i intuitivnog realizma koji je pokušao uključiti kantijanski idealizam u filozofiju škotskog zdravog razuma. Zajedno sa William Mitchellom u Adelaideu ova tri škotska profesora osigurala su trijumf idealizma u Australiji i australskim univerzitetima na prijelazu stoljeća. Filozofija nije više bila toliko bliska literaturi ili znanosti koliko je pokušala obraniti liberalno kršćanstvo i njegovu ortodoksnu doktrinu s idealističkim i metafizičkim pretpostavkama.

Francis Anderson se interesirao za socijalne, religiozne i etičke probleme i pitanja. On je kritizirao stari liberalizam, da je limitiran sa mnoštvom predrasuda, da je individualistički i posebnu pažnju je posvećivao svojim studentima u smislu jednog šireg socijalnog osjećaja za socijalnu odgovornost za siromašne među njima. On je bio involviran u Radničku obrazovnu asocijaciju zalažući se za što šire obrazovanje žena kao što je podržavao osnivanje univerziteta u Woolloomooloo, jer je smatrao kako je Australija nova zemlja i u neku ruku napredan socijalni laboratorij pa se onda zalagao i za ozbiljan studij sociologije i socijalnih znanosti na univerzitetima, pretpostavljajući američke prethodnike britanskim, ali on nije osnovao katedru sociologije, jer je njegovo područje u kojem je ostvario zapažene rezultate radije bilo područje psihologije i obrazovanja gdje je utemeljio katedre na univerzitetu. On je odbacio sistem đačkih učitelja koje je smatrao ograničenim i zalagao se za mnogo slobodnije uvjete za obrazovanje i edukaciju školskih učitelja na Učiteljskom koledžu i na univerzitetu. Zajedno sa Alexsanderom Mackiem postigao je značajan uspjeh nakon kraljevske komisije iz 1902. kad je imenovan Peter Board kao direktor za obrazovanje 1905. On se zalagao za novo obrazovanje koje je podržavalo đačku inicijativu, imaginaciju i slobodu kritike radije, nego memoriranje, prisilno učenje ili drill. Njegova vlastita praksa koja je podržavala pitanja učenika tijekom lekcija bila je najvjernija demonstracija njegove teorije. Prema jednom njegovom studentu stoji:

„Anderson je, u vrijeme mojih školskih dana u Sydneyu, bio prvi i jedini koji je podržavao i ohrabrivao u predavaonici pitanja i diskusije koje su slijedile. Anderson bi nam diktirao nekoliko rečenica vrlo sporo, a onda bi počeo šetati između nas elaborirajući njegove intencije, postavljajući pitanja svima nama, ohrabrujući naše odgovore i pokušavajući što više nas uključiti u diskusiju. Koliko je mnogo generacija studenata bilo u njegovoj predavaonici, uperenog pogleda prema Tornju i nakon čega bi slijedilo osvježenje nakon jutarnjih bilješki sa drugih predavanja.“

On je bio, dakle, kršćanski nekonformist koji je unaprijedio sve religiozne denominacije. Tijekom Prvog svjetskog rata on je postao strastveni član Lige nacija, a 1936. dobio je plemićku titulu za svoju službu obrazovanju.

Dakle, Francis Anderson je rođenjem, kao što smo već rekli, iz Glasgowa kao sin zanatlije. Postao je učiteljem sa svojih 14 godina i to je iskustvo svakako igralo značajnu ulogu u profiliranju njegovih teoretskih stajališta. Diplomirao je u Glasgowu 1883. On je također dobio nagradu za grčku literaturu zahvaljujući kojoj je pored svega ostalog postao asistent mentalne filozofije, ali je istovremeno studirao i teologiju sa namjerom, da postane ministrant. Kao što smo već rekli, on je došao u Melbourne kako bi pomogao Charlesu Strongu u njegovoj australskoj crkvi, ali se nije vratio u Škotsku kako je početno zamislio, nego je postao profesor logike i mentalne filozofije na Univerzitetu u Sydneyu i bio je prvi profesor ovih predmeta od početka 1890. Tu je poziciju imao do kraja 1921. kad je umirovljen i kad je postao profesor emeritus. Dao je nekoliko jako važnih priloga 1895. rad „Politika i obrazovanje“, a 1901. na konferenciji učitelja rad „Javni školski sistem u NSW“ gdje je otvoreno govorio o ‘’defektima, limitima i potrebama postojećeg sistema obrazovanja. Kasnije je komisija iz 1902. priznala ova nastojanja pa je sistem učitelja djece napušten, a obrazovanje nastavnika rekonstruirano. Trinaest godina kasnije Anderson je bio sposoban dati izvještaj o značajnom poboljšanju državnog obrazovanja u NSW. 1907. on je bio aktivni član australsko-azijske asocijacije za napredak znanosti čija se konferencija održala u Adelaideu i tu je dao svoj doprinos radom „Liberalizam i socijalizam“, a njegov rad „Sociologija u Australiji“ kojeg je izgovorio u Sydneyu 1911. i diskusija koja je slijedila nakon izlaganja drži se danas utemeljenjem sociologije u Australiji.

Bio je urednik australsko-azijskog žurnala za psihologiju i filozofiju od 1923. do 1926., a bio je i aktivni član kao što smo već rekli Radničke obrazovne asocijacije, a kasnije i Lige nacija. Umro je 24.6.1941. u dobi od 83 godine.

Njega je naslijedio 1922. Bernard Muscio koji je otišao na školovanje u Englesku nakon što je diplomirao u Sydneyu. Na Cambridgeu se susreo sa radovima Russella B. i G.E Moora pa je počeo s ozbiljnim pitanjima idealizma. On je također bio prijatelj Wittgensteina i napisao je značajan prikaz Wittgensteinovog Taractatus Logico Philosophicus u prvim brojevima australsko-azijsko žurnala za psihologiju i filozofiju. Kad se vratio u Sydney postao je profesor na Andersonovom odsjeku i tu je publicirao pionirski rad o industrijskoj psihologiji. On je imao namjeru taj odsjek više približiti novom realizmu, ali je rano umro 1926. od srčane bolesti u dobi od 39 godina. Na to mjesto je 1927. došao John Anderson.

Na početku 20. stoljeća Sydney je bio sa populacijom negdje oko milijun stanovnika, gotovo polovina od ukupnog broja NSW. On je bio australski najstariji i nakon depresije iz 1890. najveći grad. Njegov prosperitet bio je uvijek u svezi sa prekomorskom trgovinom i izvozom ruralnih proizvoda, pamuka, žita i minerala. Zato se može reći, da su upravo trgovci i njihovi pravnici dominirali gradom u 19. stoljeću. Zanatstvo i industrija se razvijala sporo tako da je radna snaga „from the Rocks“ i drugih suburbs radničke klase uglavnom regrutirala kao nestručan rad na dokovima i malim radionicama i tvornicama. Nagli razvoj se dogodio '80.-tih 19. stoljeća i opet '20.-tih godina prošlog stoljeća s razvojem prometa rijekama i morem, tramvajskim sistemom i željeznicama. Spektakularne građevine i rapidna podjela na zapadne i jugozapadne dijelove grada stvorila je ozbiljne stambene probleme kao što su bili zapušteni odvodni kanali, nedostatak kanalizacije što je rezultiralo sa mnogo zdravstvenih problema visokom stopom smrtnosti kod dojenčadi, zaraznim bolestima, a ponekad čak i kugom. Znači, situacija na prijelazu stoljeća nije baš bila sjajna.

Što se univerziteta tiče, odsjeci su bili mali, učitelji su vladali općim znanjem radije, nego što su bili specijalizirani, a profesori su bili nalik bogovima u njihovom autoritetu. Predavanja su bila zapravo instrukcije, da bi studenti prošli na ispitima, nije bilo tutorial nastave i samo je manji dio studenata dobivao nešto više specijaliziranog znanja i individualne pažnje. Mnogi bi se dakle mogli složiti sa stajalištem Johna Henryja Newmana, da je univerzitet bio u bitnom školska institucija za ‘’difuziju i proširenje spoznaje’’, nego što je bilo napredna institucija, jer su istraživanja bila na primjer od mnogo manjeg značenja, nego što je bila sama nastava.

Pola studenata Art fakulteta bilo je u part time pohađajući nastavu noću. Takse su bile velike i nedostupne mnogima iz radničkih klasa. Takozvane talentirane elite imale su na stotine stipendija i stotine priredbi koje su studente oslobađale taksi, ali su mnogi zavisili od pobjede na Education Department studentship. Art fakulteti su imali neproporcionalno visoki stupanj ženskih studentica i mnoge su se opredijelile za nastavnička zvanja. Sindikat je opet bio muški posjed sa velikom i snažnom debatnom tradicijom. U svakom slučaju situacija na prijelazu stoljeća nije bila bas sjajna.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.