ponedjeljak, 17.09.2018.

uspomene









fotografije moga oca sa Jacqueline Kennedy kad je posjetila Dubrovnik


18:26 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 16.09.2018.

BIJELA GOLUBICA


Image and video hosting by TinyPic

lijepa li si, golubice moja,
bijela tvoja kosa,
grudi kao plodovi mirisna kokosa
anđeo si nemiran od nebesa
toploga srca od plamena čista
tisuće se pokoljenja
klanja pod tvoj oltar
žrtva je mlado janje
što drhti od noža gruba
zublje plamsaju iz ralja
nožem oduzeta je ognjena iskra
krepost u mišićju tjelesnom
nebo je visoko sada
tihi zov
daleko duša pod lipom počiva
srce moje snivaj o ludosti maga
kako je zasvagda sa tobom
kako su noći bez sna
kako je nebo sa zvijezdom
kako visoko leti sivi sokol
tih je naš dom
tko je bio taj
što je krikom
zamračio božanski promisao?!



lijepa li si, lane među košutama,
ja sam prinio žrtve paljenice
na tvoj oltar,
a Bog je rekao:
''vidim da si povjerovao''
zašto plačeš
zašto si tako krasna
zašto je ljubav
zašto ljubiš ranu od noža gruba
sa Bogom se pomiri
i bit će ti vraćena sreća tvoja luda?


http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic12.php

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=117148



11:33 | Komentari (6) | Print | ^ |

subota, 15.09.2018.

ZAŠTO VIDIMO SAMO JEDNU STRANU MJESECA???!!!




Tekst je iz zajedničke zbirke

"POEZIJA SVEMIRA"

Željka Košarić-Safiris

Jadranka Varga

dr. Zlatan Gavrilović Kovač





Htio bih reći par riječi oko toga zašto vidimo samo jednu stranu Mjeseca?

Osobno mislim kako je ovo pitanje jako važno iz toga razloga, da možemo potvrditi, da čitavim našim Kozmosom vlada božanska promisao i da stvari i događaji u njemu nisu slučajnost, nego su sa dubokim razlogom i ako bi se netko upitao kako bismo mogli dokazati djelovanje božanske promisli vrhovnoga Ravnatelja i Svedržitelja svijeta, onda bih ja svakako na prvom mjestu istakao baš ovaj slučaj, da mi kroz cijelu našu ljudsku povijesnicu poznajemo samo vidljivu stranu Mjeseca, dok nam je druga strana posve nepoznata.

Sve, naravno, do nedavno kada je rusko nastojanje iznjedrilo mogućnost, da se upoznamo i sa tom drugom stranom Mjeseca. Mjesec nam uvijek pokazuje samo jednu stranu, jer mu je za jedan okret oko svoje osi potrebno isto toliko vremena koliko i za jedan okret oko Zemlje. To vrijeme iznosi 27,3 Zemljina dana. Poklapanje potrebnog vremena za Mjesečevu rotaciju i okret oko Zemlje nije slučajnost, nego posljedica plimne sile koja nastaje zbog djelovanja gravitacije.

Kada je Mjesec nastao, prije otprilike 4,5 milijardi godina, bio je mnogo bliže Zemlji, nego danas i brže ju je obilazio i rotirao. Također, Zemlja je brže rotirala i njen je dan trajao kraće. Kako Mjesečeva gravitacija uzrokuje plimu i oseku na Zemljinim oceanima i morima, “ispupčenja” na oceanima imaju utjecaj na kretanje Mjeseca, koji se posljedično udaljava od Zemlje oko 38 mm godišnje. Zbog očuvanja kutne količine gibanja, Zemljina rotacija se polako usporava: otprilike 23 mikrosekunde godišnje.

Mnoga nebeska tijela polako dolaze do tog uravnoteženja pa tako i većina prirodnih satelita drugih planeta pokazuje svome matičnom planetu uvijek istu stranu. Taj efekt zaobišao je samo one satelite koji su predaleko od svog planeta, da bi na njih mogao utjecati na ovaj način.

Strana Mjeseca koju ne vidimo sa Zemlje, prvi put je slikana ruskom letjelicom Luna 3, 1959. godine, a prvi ljudi koji su je vidjeli uživo bili su članovi posade misije Apollo 8, 1968. godine.

Nevidljiva strana Mjeseca nije tamna strana Mjeseca i ne postoji strana Mjeseca na kojoj bi stalno vladala tama, odnosno, noć.

Tijekom svog kruženja oko Zemlje i zajedno sa njom oko Sunca na svim točkama njegove površine izmjenjuju se dan i noć.



Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/poezijasvemira.php

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN 978-953-8100-54-3 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.


12:09 | Komentari (8) | Print | ^ |

petak, 14.09.2018.

MILIJUN RIJEČI



slika: digital artist

Milijun riječi je dovoljno,
da istini ne proturiječe,
da bijasmo nevini
poput rose u proljeću ranom,
u obrani smjeli i krepki
što je mijeh
kano vino slatko
i svaka riječ
kupica bez imena,
da iz toga mijeha
ispijem do kraja nektar
života moga
što je tugom iskovan
i svi moji druzi
istom mjerom da mjere
mrzlo Podunavlje
u kojem kamen i mrke stijene
bijahu meko uzglavlje,
dok konačno na kraju toga puta
što mnogima živote odluta,
a mnogima daje topla skuta,
ona ne padne na moje rame,
jer ona, zapravo,
bijaše čitav život moj,
ali istini ovoj
hrabrosti krutoj i neznanoj
kojoj pokoj treba dati
kao divljaku
što mu je u glavi mamurluk
od toga vina slatka
i meka uzglavlja
ne shvatih,
da svoj toj ludoriji je kraj.



11:49 | Komentari (3) | Print | ^ |

četvrtak, 13.09.2018.

O HERMANU SCLAVUSU ILI HERMANU DALMATI I NJEGOVOM PREVODILAŠTVU


slika: internet


O Hermanu Dalmati ili suvremenim riječnikom izrečeno, Hermanu Dalmatincu, ja sam već govorio i njega spominjao u kontekstu razvoja srednjovjekovne znanosti i utjecaja arapske znanosti na latinsku učenost.
Tada sam posebno istakao podatak o prodoru arapske astronomije u latinsku Europu koji se odnosi na stereografički astrolab i da su vlasnistvo i predmeti stereografičke projekcije, na čemu je ovaj instrument baziran, već bili odranije poznati zahvaljujući Ptolomejevim Planisferama, ali da ovaj tekst nije bio poznat latinskom svijetu do 12. stoljeća sve do prijevoda našega nam Hermana Dalmate 1143. godine i to njegova prijevoda kritičke arapske verzije Maslama al Majritija iz 1000. godine.

Herman Dalmatinac ili Herman Dalmata je najstariji hrvatski znanstvenik i filozof. Prije 12. stoljeća u kojem je Herman živio i djelovao, nema u Hrvata autora koji bi sustavno obrađivao iti jednu temu iz bilo koje prirodne znanosti i filozofije.
Međutim, mi danas znamo da nas Herman Dalmata nije samo najstariji hrvatski znanstvenik nego, mogli bismo tako reći , i najveći. U kasnijim dobima i stoljećima mnogi su znacajni Hrvati svojim radom doprinijeli rješavanju ovih ili onih pojedinih znanstvenih problema, ali svi nisu imali jednak udio u svjetskoj obrazovanosti. Njihovi su doprinosi svjetskoj obrazovanosti i znanosti bili različni, ali je malo bilo onih koji su sudjelovali u tim fundamentalnim prekretnicama svjetskog znanstvenog i filozofskog razvoja. Do 18. stoljeća postojalo je pet takvih znanstvenika među Hrvatima: Herman Dalmatinac u 12. stoljeću, Faust Vrančić u 15. stoljeću i on je značajno utjecao na Leonarda da Vincija, Matija Vlačić Ilirikus u 16. stoljeću, Franjo Petrić u 16. stoljeću i Ruđer Bošković u 18. stoljeću. Svaki od njih na posve je osobit način obilježio razvoj svjetske obrazovanosti, znanosti i filozofije.
Herman Dalmata je pak najstariji među njima, živio je u 12. stoljeću i to u stoljeću koje je predstavljalo prijelomno razdoblje u razvoju europske učenosti i znanosti uopće.

Herman Dalmata rođen je u središnjoj Istri gdje su već tada u 12. stoljeću živjeli isključivo Hrvati. Budući da Hermana nazivaju i Sclavus, nesumnjivo je da je pripadao hrvatskoj etničkoj skupini koja je u središnjoj Istri tada bila najbrojnija. Da je tome bilo tako, pokazuje i latinski kodeks kojeg je krajem 14. stoljeća sastavio Juraj iz Slavonije u Toursu u Francuskoj. U njemu on tvrdi da je Istra zemlja Hrvata, "Istria eadem patria Chrawati", te zapisuje abecedarij glagoljice, hrvatskog pisma koje je bilo osobito rašireno i u Istri. Sigurno je da je ova činjenica bila jedan vrlo značajan moment koji je imao znatnog utjecaja na Hermanov kasniji razvoj i odlazak u Francusku, jer je u njegovo doba hrvatski etnički prostor već bio gotovo potpuno uklopljen u zapadnoeuropsku kulturu, znanost i filozofiju, dakle, uklopljen u latinsku tradiciju. Doduše, na tom našem prostoru tada još nije bilo jakih znanstvenih, a niti kulturnih središta kao što je to recimo bio slučaj sa Zapadnom Europom, ali su na tom našem prostoru bila u to doba prihvaćena sva glavna kulturna i znanstvena zbivanja Zapadne Europe, koja su bila posve dovoljno poticajna za Hermanov daljnji razvoj, znanstveni i filozofski rad.

U doba Hermana Dalmate ili Hermana Sclavusa nisu postojala prezimena u današnjem smislu, nego su se osobe razlikovale po nekim osobitim oznakama. Ta je oznaka često upućivala na rodno mjesto ili na pokrajinu iz koje ta osoba potječe, a rjeđe je to bila njegova etnička pripadnost ili neka druga osobitost po kojoj bi se razlikovao od osoba istog imena, ponekada i istog zanimanja. Kako je bilo više Hermana tijekom 11., 12. i 13. stoljeća i kako su se svi oni bavili istim prirodoznanstvenim i filozofskim problemima, to su našeg Hermana suvremenici i kasniji autori razlikovali na više načina. Oznaku ‘Dalmata’ uz Hermanovo ime upotrijebio je njegov suvremenik Petrus Venerabilis, Petar Casni, i to dva puta i to u poslanici svom prijatelju Bernardu iz Klairvoa godine 1144. te u svojoj raspravi ‘’Adversus Saracenos’’, ‘’Protiv Saracena’’, godine 1155. -1156.

Oznaka ‘Dalmata’ bila je pak u Hermanovo doba cesta i nalazimo je na npr i u tekštovima tzv. toledske skole. Uporaba te oznake upućivala je na Hermanovo dalmatinsko podrijetlo, dakako, u teritorijalnom smislu rimske Dalmacije. U mnogim pak srednjovjekovnim kodeksima o Islamu iz toledske zbirke u razdoblju 13. i 14. stoljeća uz Hermanovo se ime navodi oznaka ‘Sclavus’ i to kada se govori o Hermanovim tekstovima ‘’De generatione Mahumet’’, ‘’O Muhamedovom rođenju’’, i ‘’Doctrina Mahumet’’, ‘’Muhamedov nauk.’’ Time se Herman Dalmata razlikuje od Hermana od Lame ili Hermana Alemannusa na primjer, jer je ovaj posljednji označen prema svojoj njemačkoj etničoj pripadnosti, Alemannus, pa je i naš Herman označen prema istom kriteriju odrednicom Sclavus. Sa druge pak strane sam se Herman u svojoj raspravi ‘’O esencijama’’ potpisivao kao Hermannus Secundus hoteći se oznakom Secundus razlikovati od redovnika opatije Rechenau imenom Hermannus Contractus koji se u 11. stoljeću bavio sličnim znanstvenim i filozofskim problemima. Međutim, ima naš Herman i još jedno ime. Hoteći Hermana Dalmatu razlikovati od Hermannusa Contractusa na jednom prijepisu djela ‘’’De usu astrolabii’’, ‘’O upotrebi astrolaba’’, nepoznati prepisivač u 13. stoljeću označio je da je to djelo napisao Herman iz Korintije. To je bio razlog da su našega Dalmatu neki noviji autori nazivali i Herman iz Korintije. Ovog sam Hermana iz Korintije također već ranije spominjao u smislu da poštoje tri latinske verzije arapskog Euklida i da je druga verzija ona Hermana iz Korintije. Međutim, suvremeni povjesničari znanosti uglavnom tim imenom podrazumijevaju nekog drugog Hermana, a ne našeg mada se nikako ne smije izgubiti iz vida jedna povijesna činjenica, a to je ova: dio Istre koji se podudarao sa nekadašnjom rimskom Dalmacijom bio je od sredine 10. stoljeća do sredine 11. stoljeća pod vlašću hrvatskih vladara i to je bio hrvatski teritorij, a ostali dio središnje Istre bio je pod franackom upravom i 976. priključen je franačkoj vojvodini Koruškoj ili Korintiji.

Herman isto naziva Istru Koruškom odnosno Korintijom pa bi možda iz navedenih činjenica moglo proizaći da je naš Herman Dalmata i Herman iz Korintija jedna te iista osoba. Uz Hermanovo ime, kako već rekosmo, navodi se i oznaka ‘Sclavus’ u smislu da je slavenskog porijekla. Međutim, ta etimologija riječi latinske ‘sclavus’ što znači ‘rob – slaven’ posve je pogrešna, iako se u Australiji kao na primjer na South Australia Univerity naučava da riječ ‘Slaven’ potječe od latinske imenice ‘Sclavus’ što znači ‘rob’. Tako izgleda da ime Herman Sclavus nije samo trebalo odrediti njegovo slavensko podrijetlo, nego istovremeno iskazati i istinski položaj tog naroda u okruženju kulturno bogatijih naroda. Međutim, podrijetlo toga imena Slaveni još nije razjašnjeno i predmet je interesa i filologa i etnologa.
Kaže se još Slavene, u bizantskim izvorima se nazivaju ti narodi Sklavinoi, a u latinskim Sclavinini ili Sclavi. Do 18. stoljeća taj su naziv izvodili većinom od "slava", a otada je u tumačenju prevladalo izvođenje od "slovo, sloviti", kao npr kod Rusa Dobrovskog koje se ponegdje održalo do novijeg doba. Međutim, već su u 19. stoljeću filolozi kao na primjer Hrvat Miklošić upozoravali da nastavci en, an, anim, enim upućuju na podrijetlo imena Slaven ne od Sclavus, nego od nekog pokrajinskog imena sa korijenom slov ili slav i da taj korijen potječe od litavskog salova što znači otok ili indoevropskog korjena klen što znači teći, poplaviti, prati.

Sa tim tumačenjima slaže se zaključak da su preci Slavena živjeli na riječi zvanom Slova ili Slava ili možda u močvarnom predjelu zvanom Slovo i da su po mjestu stanovanja dobili ime Slaveni koje se kasnije povezalo s općim imenom sasvim drugog izvora, slovo i slava. Prema mišljenju slavista to je najvjerojatnija etimologija tog imena iako pošto je i starije etimologije, a javljaju se i neka druga tumačenja s pomoću Herodotovih Skolota.
Povezivanjem Slavena sa različitim etničim nazivima u Herodota kao Neuri, Budini, Skoloti, Skiti (oraci) sve do danas ima samo vrijednost hipoteze. U 1. i 2. stoljeću izvori navode Slavene pod imenom Veneti i općenito za ovo ime vezuju se različita znacenja: npr. Anti su se zvali preci istočnih Slavenskih plemena, a Veneti zapadnih. Tako na primjer Plinije i Ptolomej navode da Veneti žive na Visli, Tacit u svojoj Germaniji ne zna da li bi Venete ubrojao među Germane ili među nomadske Sarmate jer da su poprimili običaje i jednih i drugih. Ipak su, prema njegovom mišljenju, po načinu života blizi Germanima. Na svojim pohodima oni krstare čitavim teritorijem između Karpata i šuma uz južni rub Baltičkog mora, a ipak, kako on piše, "grade kuće i nose duguljaste stitove i rado i to vrlo brzo, pjesače".

Sigurno je da su Germani nazivali Slavene Veneti ponekad kao cjelinu, a kasnije pojedina slavenska plemena ili narode, ime Wenden za Polapske Slavene, Winades za zapadne Slavene, Windische za Slovence na primjer.
U 6. stoljeću prvi put se spominje dioba Slavena na Venete, pretke zapadnih, Ante pretke istocnih i Slove`ne pretke južnih Slavena. Dakle, ime Herman Sclavus ne bi značilo samo ime za našeg Hermana u smislu određenja njegova etničkog podrijetla niti bi oznaka Sclavus bila oznaka za slavenkog roba, nego bi doista predstavljala oznaku etniče pripadnosti slavenskom narode za koji narod je još u najstarijim svjedočanstvima kazano da sami vladaju sobom i da se nikome ne daju pokoriti. Herman Dalmata je u Chartresu studirao sedam slobodnih umijeća: gramatiku, logiku, retoriku, glazbu, aritmetiku i geometriju, i to od 1130. do 1134. odnosno u vrijeme kada je u toj katedralnoj školi predavao Thierry iz Chartresa zvani još i Theodoric od kojeg je nas Herman dobio svoje filozofsko i prirodoznanstveno, osobito astronomsko znanje koje ga je formiralo u samostalnog filozofa i znanstvenika. U istoj školi zajedno sa Hermanom studirao je i Robert iz Chestera, a ova škola je 1200. postala prvo Sveučilište zapadne Europe. Najvjerojatnije se u našeg Hermana i Roberta iz Chestera već u toj katedralnoj školi razvila sklonost spram arapske znanosti jer su arapski utjecaji već tada bili očiti, a djela Adelarda Iz Batha već su bila poznata u doba Hermanovih studija. Kada su završili studije Herman i Robert krenuli su zajedno na studijsko putovanje prema istoku. Putovali su Francuskom, Italijom, Dalmacijom i preko Grčke stigli u daleki Carigrad i Damask gdje su imali priliku dobro upoznati arapsku filozofiju I znanost. Vraćali su se morskim putem do Sicilije pa preko Italije i juzne Francuske i oko 1138. stigli su u Španjolsku. Herman je tu održavao kontakte sa toledskom prevodilačkom školom koju je utemeljio nadbiskup Raimundo. Znamo danas da su u Toledu poznavali neka Hermanova djela jer su se upravo u toledskoj zbirci nalazila i neka njegova djela o Islamu. Hermanov prevodilački rad bio je nesumnjivo potaknut radom Adelarda iz Batha. Herman je već 1138. u Toledu preveo astrološku raspravu ‘’Proročica’’, koja je, zapravo, bila šesti dio astronomskog djela što ga je u 9. stoljeću napisao Jevrej Sahl Ibn Bishr.

Adelardov prijevod Abu Masarova astroloskog djela potaknuo je našeg Hermana Dalmatu da oko 1140. prevede njegovo glavno djelo pod naslovom ‘’Introductorium maius in astronomiam’’. I tablice al Horezmija u Adelardovom prijevodu navele su Hermana Dalmatu da se pozabavi njima. Konačno i Hermanov prijevod Euklidovih Elemenata godine 1140. sigurno je potaknut Adelardovim poticajima. Herman i Robert boravili su u Toledu do 1142. godine kada ih je susreo Petrus Venerabilis koji im je uz novčanu nadoknadu povjerio posao prevođenja Kurana i sastavljanje tekstova o Islamu. U gradu Leonu nas Herman Dalmata već 1142. dovrsava kraće tekstove o Islamu, O Muhamedovom rođenju i Muhamedov nauk. U Leonu je naš Herman, ćini se, otvorio i svoju skolu istodobno pomažući Robertu iz Cestera prevoditi Kuran na latinski jezik.

Prijevod Kurana je dovrsen 1143. godine i od tada je kulturna Europa imala priliku da se upozna s ovim iluminatom i fundamentima muhamedanske religije koji su joj do tada bili posve nepoznati. U Tuluzu u južnoj Francuskoj Herman prevodi Ptolomejevu Planisferu, a da bi osigurao sredstva neophodna za život djeluje "in publicis gymnasiis" što potvrđuje i naziv "scolasticus" što mu ga je pridjenuo Petrus Venerabilis. Iz Tuluza nas je Herman vjerojatno radi novog zaposlenja preselio u Bezieres i tu je 1143 godine dovršio svoje izvorno i glavno djelo ‘’O esencijama’’.
Istovremeno te 1143. godine prekida se slijed sigurnih podataka o Hermanovom životu i radu. Naime, nakon te godine prestaje njegov intenzivni znanstveni rad. Je li uskoro umro ili je zbog nekog nepoznatog razloga prestao raditi, nije nam danas poznato.


iz moje knjige: VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE

Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php


09:09 | Komentari (1) | Print | ^ |

subota, 08.09.2018.

PETAR HEKTOROVIĆ


Kip Petra Hektorovića ispred Tvrdalja u Starom Gradu (slika: internet)

Petar Hektorović je poznat po svojoj poemi Ribanje i ribarsko prigovaranje i on je porijeklom sa otoka Hvara, a školovao se u Splitu iz filozofije i latinskoga jezika. Kako je živio u jednom jako značajnom vremenu na prelazu iz 15. u 16. stoljeće, točnije od 1487. do 1572., koje je u Hrvata unekoliko najplodnijim i najljepšim periodom u njihovoj povjesnici pak je ova hrvatska renesansa jednakovrijedna svakoj drugoj renesansi. Međutim, mnogi vrlo uticajni i valjani pisci i povjesničari nisu se bavili Hektorovićem. Na primjer Krleža se nije bavio Hektorovićem iako je posve sigurno njemu bio poznat. A nisu se bavili jer temetski Hektorović nije odgovarao njihovom duhu.

Krleža je više bio usmjeren prema kontinentalnoj Hrvatskoj i literaturi na kajkavskom dijalektu mnogo više nego prema dalmatinskoj cakavici. A drugi razlog je u tome da mnogi naši proslavljeni pisci i ljudi od pera nisu nikada ribarili pa im je ribarenje bilo nepoznato dčcim kod Hektorovića upravo ribarenje jeste ono bitno i on postavlja jedno jako značajno pitanje:

"Znaš ko je bogatac pun blaga zadosti?" Pa na njega odgovara da je to onaj ribar koji ribari morem: "Ribam da je more dom, toj mož' viditi. Na suhu ne more nijedna živiti..."

Pa smo mi unekoliko kano ribe u moru i u jatima dočim nam je samo more naša domovina. A kao ribari mi ribarimo pak lovimo razne ribe, a to će reći naše prijatelje, našu bracu i sestre, naše žene, ali i filozofe i znanstvenike, pjesnike i pisce i svekoliku mladež kojoj uprav ribar mora primjerom biti. A ribar ribari ostima, udicama, parangalom i mrežama pa je i sam nas život kao naša oprema za ribanje, nesvršen, nedovršen, manjkav bas kao ribarska mreža "od prozori bud znan: oka su u mrizi, ku kad iztegnu van kroz nje more bizi." pa nam tako prema Hektoroviću života bizi kao što more iz mreža naših bizi, pa je filozofu zadaća da se poduhvati toga životnoga trajanja. Međutim, filozofima jesu stvari ovoga svijeta teške " u ruci zlatne knjige, družba da mu je ", jer filozofi su u svojim ispitivanjima nebesa i zemlje zapravo vječni usamljenici. I Petar je usamljeni starac kojem društvo prave dva ribara na njegovom putovanju barkom.

Ovo ribarenje pada vjerojatno negdje okolo 1557. godine. Petar je u to doba ribarenja imao 70 godina, dakle, bio je starac kako se nadaje iz njegovijeh zapisa: "Odkle dojdoh na svit i po njem putuju, od sedamdeset let dalec se ne cuju, ka mi starost daše i ne znam odkuda prid mnom ne gatase nigdar se taj čuda. Gatku izrečenu ja bolje ne svit saj, ni liplje odrišenu ne slušah neg je taj."

Petar je bio oduševljen tom spoznajom ribara da je more kano dom, kano domovina i da je sveza živoga bića ribara bas to plavo more, te velike ribe i te mriže i taj kamen bijeli kojeg ima Dalmacija pa on zapisuje: "Gdino ni junak poskakuje od kamenka do kamenka" pak je istina da svaki istinski ribar poznaje svaki kamen svoga mora. Ti su ribari zajedno sa piscem uhitili jednog velikoga zubaca " ki prilićan biše k jednom teliću...vidit ga lipota, čudih se uistinu kako mriža umota toliku težinu."

Danas u tome našemu moru na žalost nema tolikih zubataca, ako ih uopće više i ima nego samo nekakovijeh sivijeh riba pak je znanost rekla da u tome moru ima preko 30 novijeh vrsta kojed nikada nisu ranije bile registrirane.
Da je Petar Hektorović obrazovan čovjek svoga doba, da je on renesansni čovjek najbolje pokazuju njegovi zapisi o porijeklu rijeka i potoka i zapisi o porijeklu rose. Prema ovim pitanjima on se ne razlikuje mnogo od drugih renesansnih pisaca koji raspravljaju o porijeklu duge, o težini, o svijetlosti, o suncu, o mjesecu, o zvijezdama sjajnim i još mnogim drugim prirodnim fenomenima; "Nu me poslusajte rič moju zoreći...odkuda tolika u gorah voda je?"
Pa onda odgovara kako je uprav more sinje kojeg je posvuda krivac za to: "Mater našu ovu po kojoj se hodi, koju zemlju zovu more svu obhodi." To se more uljeva u supljine razne "tanko se cideći tere sladko biva, na gore uzhodi timi supljinami, paka se slobodi iztičuć rikami, tako t'voda zgora u more dohodi." Međutim ima u ovoj slici nekih nejasnoća pak se Petar dalje pita : "Je li toj istina, nu mi reci sada, da svaka težina zgora doli pada. Misli kako more nagoru uzajti?...Jes vidil vrućinu koliku moc ima" pak " u vidru vodeno k nebu dno upraviv."

Tako se onda desi drugačiji prirodni događaj da "potanko kad skupij dosta tej mokrine, oblakom zastupi nas i strane ine iz koga padaju dazji, snizi i gradi." Dočim kada je riječ o porijeklu rose onda nekako stvari drugačije štoje pa se ta mokrina na razlici temperatura hvata za travu i Hektorović kaže da je u svim ovim pitanjima još i Jevrejski kralj Solomon kojeg on naziva Salamun bio u pravi i govoril istinu. Eto, tijem se pitanjima i kojekakvim drugim bavi Hektorović u svome spijevu ‘’Ribarenje i ribarsko prigovaranje’’ pak je riječ o spijevu koji je jako daleko od takozvane dijalektalne poezije kako se to imalo običaj kazivati. "Istinu od toga, zna l'pilosopiju, taj vitez od koga take hvale diju.", a o filozofiji unekoliko Hektorović pjeva u Drugom danu spominjuci velikoga Splićanina Marula Marka ali i grčkoga filozofa Pitagoru, kojeg on piše kao Fitagoru za koje Hektorović mni da je čitalac za njih čul i knjige njihove čtil " ke se raznesene po sve svita kraje, čudno narešene svake slasti slaje." i kao takav veliki i vrsni Splićanin Marul Marko za Petra Hektorovića predstavljaše ikonu svetu jer bijaše riječ o čovjeku i piscu " ki svojom dobrotom kud god je hodil i svetim životom svim je bil drag i mil".

Danas je pak malo takvijeh pisaca i takvijeh rodoljuba. A što se pak takozvanijeg bugarščića tiče, koje je Hektorović zapisao one se sve odnose na vrijeme turskoga zaposjedanja Balkana pa je unekoliko čudno da nam svekolika narodna poezija pocina na Turskome slučaju, ali i nije čudno ukoliko imamo u vidu kolku je stranost predstavljao muhamedanski elemenat kršćanskoj Europi da se ta Europa i dan danas od toga oporavlja mada, kako smo svjedoci evo jošte nekijeh 6 stoljeća, valja imati na umu da je vjerski princip jedan jer je i zbilja kojom se bavi također jedna, a ne mnoga.

Pak je nama danasnjima čudno da i nakon tijeh 6 stoljeća na istome prostoru i sa istijem ljudima ima toliko zle kobi i jada. Odatle nije za čuditi da je Hektoroviću stalo do mišljenja ljudi u Dubrovniku koji ga i tamo časte kao velika muža mada, eto, sada stvari štoje tako da "dojde jedna čudnovata nemoć koju ti ne umim izreći i koja mi omrazi život moj...koja me dovede do smartnoga mejaša" valjda stoga što mnogi ne razumiju da je njemu "dati na znanje sve ribanje moje i vaš put moj pravom istinom onakav kakav je bio.", a oni koji se pozivaju na njegovu Poslanicu Mikši Pelegrinoviću, valja rijeti da je točno da je Hektorović zapisao "tako ti i mi i sve strane našega jezika darze i scine bugarščice za stvari istine, brez sumnje svake, a ne za lažne kako su pripovisti nike i pisni mnoge." Pa je stoga on i rekao da je riječ o ribarima koji su "ništa od ovoga a ništa od onog slišali i s pomnjom slišajući naučili.", a što su na primjer ti ribari naučili? Pa oni su naučili na primjer kako Hektorović zapisuje "A dušom razum nas da vas vik oblada, svih ljudi, moj i vas, ne posad nazada, a razumom vaju božja milost vela kojom se vladaju svi gradi i sela."

Eto, to su te poslovice istinite svih strana našega jezika, koje su ribari naučili, a Hektorović zapisao.


iz moje knjige: VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE

Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php


12:12 | Komentari (1) | Print | ^ |

petak, 07.09.2018.

ŠTO BIH VOLIO?



(slika: digital artist)

Pitaš me,
što bih volio?!,
više ni sam ne znam, draga,
ali mislim, da bih htio
vidjeti tvoga Maršala,
mislim, da bih htio
porazgovarat' sa njime
o tamnoj strani Mjeseca,
o velikoj vojni
i velikoj fronti sa kaćušama
i velikoj snazi tvoga naroda
i da li ima života na asteroidima
pa onda što se otkrilo
na kraterima,
da li ima bakterija
ili je život sastavljen kao tajna,
pletenice od kose naših ženščina?

Htio bih biti heroj
na grudima sa tvojom zvijezdom,
htio bih biti ponasan tobom
i tvojom nježnosti
i tvojom odanosti,
a zvijezda na grudima
bila bi
asterina gibbosa u mojim Pilama,
zvijezdica
do koje dolaziš
gambajući po pličinama,
htio bih biti pjesnik
što teorije sklada
o nebu obasutom makovima,
htio bih biti pjesnik
što harmonije sanja.

Eto, to bih htio,
a htio bih još mnogo povrh toga,
ali onda bi rekla, draga,
da mi je glava od fantazija,
da je život realan,
ponekad strašan
i da je potrebno,
da budem snažan
kako bih durao
život iznad jaza,
da je potrebno, da sam sabran
i da je baš naša ljubav taj san
koji sanjam,
a sada da se prihvatim
nekog korisnog posla...


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=73252


09:21 | Komentari (2) | Print | ^ |

utorak, 04.09.2018.

TREBA LI AUSTRALIJA RECESIJU?



slika: internet


Evo, čitam u australskim novinama, da je Australiji potrebna recesija, jer je njoj potrebno razdrijemati političare i čitavo društvo uvesti u jedan period velikih i važnih reformi i na samom početku se odmah činilo, da najvažniji ekonomisti Britanije nisu sasvim na čisto, što znači ta ideja, da je Australiji potrebna recesija. p bih ja ovom prilikom donio skraćenu verziju te vijesti kako bi se hrvatsko čitateljstvo osvjedočilo o logici, koja vodi najveće ekonomske umove ove zemlje.

Ta vijest izgleda ovako:
‘’Australia may need a recession to focus political minds on the growing imbalances in the economy, according to a former Treasury official and now chief economist at Edinburgh-based global asset manager Standard Life Investments.
Jeremy Lawson said on Tuesday it could take a 1980s-style crisis to force politicians to tackle the country's shrinking income base while restructuring expenditure.
A global downturn, coupled with policy missteps and a febrile industrial relations environment, drove inflation well into double digits, and unemployment above 10 per cent, in the early 1980s. The deep, enduring recession led to many of the reforms that made Australia a free-trading, low-tariff, globalised economy.
."If you look at Australia's history, major reform episodes tended to follow crises; it's not until it's clear that what's going on is unsustainable that you've run out of time," Mr Lawson said.
"It's when you have that next recession, when unemployment is not 6.5 per cent but 8 or 9 or 10 per cent, where you'll really concentrate minds."


Australijom se širi ovaj pojam poput zlog duha - recesija! No, što je to? Postoje dva tumačenja:

1. definicija:
Po općeprihvaćenoj definiciji ekonomskih stručnjaka jedno nacionalno gospodarstvo je u recesiji ukoliko u dva susjedna kvartala stagnira (takozvana "nulta stopa rasta") ili bilježi negativan gospodarski rast - znači ukoliko je stopa gospodarskog rasta niža nego godinu dana ranije.
Kao referentni važe isti kvartali iz godine ranije, pri tome se "mjeri" cjelokupni gospodarski performans jedne ekonomije, tj. brutto društveni proizvod.

2. definicija:
Po nekim drugim tumačenjima recesija ima još strožu definiciju.
Oni kažu, da se ne može govoriti o recesiji u situaciji kada je u dva susjedna kvartala konjunkturna stopa rasta niža nego u istom periodu prošle godine.
Po ovoj "strožoj" definiciji gospodarstvo (nacionalna ekonomija) je u recesiji samo onda kada je stopa rasta u dva susjedna kvartala negativna - znači kada je manja od 0%. U toj situaciji oni govore o "stvarnom" padu gospodarske snage jedne zemlje.
Sve iznad 0% po njima je rast - pozitivan rast.

Koja je definicija ispravna?

Oko toga se vode žestoke diskusije kao primjer, koji ide na ruku "definicije 2." ti stručnjaci navode Kinu.
Po prvoj definiciji Kina bi sada bila u recesiji i sa stopom gospodarskog rasta od fantastičnih 9% samo zato što je godinu dana ranije stopa rasta iznosila još fantastičnijih 11%. Signala, da je recesija već tu ima još: to su na primjer ankete, koje se provode među menadžerima ili potrošačima o tome kako oni procjenjuju svoju trenutnu situaciju, odnosno svoju budućnost. Ukoliko se "raspoloženje" jednih i drugih pokvari u dvije ankete zaredom, u tom se slučaju, smatraju neki analitičari, može govoriti o "recesijskim signalima".

Strukovna udruženja njemačke industrije primjerice redovito istražuju stanje u gospodarskim branšama.
Kada iz poduzeća počnu stizati odgovori poput "potražnja za našim proizvodima opada" ili "skladišta su puna" ili kad poduzetnici kažu, da odgađaju investicije - onda je zli duh već tu: to znači da je stigla recesija! Prema tome je sasvim očigledno da se ovaj pojam ne poznaje dovoljno, jer on istovremeno znači, da su skladišta puna i da robe ima u izobilju, da je kupovna moć stanovništva prilično mala, ali i da je nezaposlenost enormna i poznatu krizu iz '30-tih godina prošlog stoljeća, također, unekoliko možemo shvatiti jednim periodom recesije u kojem su bili stvoreni uvjeti totalnog sloma kapitalizma.

Odatle se čini, da nije posve jasno što se hoće kada se kaže, da je Australiji potrebna recesija i kako bi to trebalo probuditi zadrijemale političare, ukoliko je najvažnije da opstane samo nekoliko velikih nasuprot milijunske mase obespravljenih i osiromašenih stanovnika ove zemlje, a kako izgleda jedno obično gledanje sa stajališta o recesiji našeg običnog našeg čovjeka, koji nije naučio misliti ekonomski, nego mu je sve stvar raspoloženja, možda najbolje svjedoči slučaj jedne Bosanke, kojoj je ime bilo Baisa i koja je ušavši u dućan bijele tehnike u Adelaideu, kada je vidjela, da je sve dostupno njenoj penziji, uskliknula:

‘’Oni će ovo uskoro sve davati budzašto’’.

Međutim, to nipošto nije kapitalistička logika, naime, politika da će kapitalisti po jako jeftinim cijenama prodavati robu iz punih i prenatrpanih skladišta. Hiperprodukcija roba u kapitalizmu znači to, da će kapitalisti radije uništavati tu robu, nego da je daju narodu u bescjenje. To je kapitalistička logika, ali Baisa to nije znala.


iz moje knjige "POVIJESNA LUTANJA"


http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic27.php


17:59 | Komentari (1) | Print | ^ |

ponedjeljak, 03.09.2018.

SVAGDA ĆE POSTOJATI SAMO JEDNA HERCEGOVINA


Image and video hosting by TinyPic


Hercegovina je južni dio Bosne i Hercegovine.

Ne postoje jasne granice koje bi odvojile ovaj prostor od ostatka Bosne, ali je općenito prihvaćeno, da je granica ove regije povezana sa granicama Hrvatske na jugozapadu, sa Crnom Gorom na istoku, da je planina Maglić na sjeveroistoku, a Ivan planina na sjeveru. Hercegovina predstavlja negdje oko 23 % totalnog prostora Bosne.

Ime je dobila prema značenju riječi ''vojvodina zemlja'', referirajući na srednjovjekovnog valadara Stjepana Vukčić Kosače koji je uzeo titulu Hercega Svetoga Save. Herceg je inače pojam deriviran od njemačkog naslova Herzog.

U modernim vremenima Hercegovina je podijeljena na dva entiteta, Republiku Srpsku i Federaciju BiH.

U Republici Srpskoj nalazi se ono što se još naziva Istočnom Hercegovinom ili što je kasnije nazvano trebinjskom regijom koja je podjeljena na upravne jedinice Trebinja, Bileće, Gackog, Nevesinja, Ljubinja, Berkovića, Istočnog Mostara i Foče, dok je u Federaciji Hercegovina administativno podijeljena na kantone: Hercegovina-Neretva, zapadna Hercegovina uključujući municipalitet Tomislavgrada koji je dio Kantona 10.

Već se iz ove podjele Hercegovine vidi, da je danas ona nešto sasvim drugo, nego što je bila na primjer u Otomansko vrijeme, kada je bila gotovo dvostruko veća, a protezala se od Kotora na istoku, Podgorice, Sjenice, Foče i Sarajeva na sjeveru do Duvna i Imotskog na zapadu sa tim, da je Dubrovnik cijelo vrijeme postojao kao slobodna Republika i svakako je istina, da je u tom periodu Hercegovina postojala kao jedinstveni kulturni, socijalni, politički prostor i upravni prostor. Međutim je najnovije krvopriliće na Balkanu značilo i raskid s ovom tradicijom Hercegovine kao jedinstvenog kulturnog prostora pa je ona podjeljena na Istočnu i Zapadnu Hercegovinu slijedeći blokovsku podjelu Balkana pola-pola između ruskih i zapadnih saveznika.

Tako smo danas dobili jedan prostor u kojem na istoku dominira pravoslavni element, dok na zapadu dominira katolički, a sve unutar zamišljene blokovske podjele Balkana na istočni i zapadni dio, ali ima nas koji mislimo i osjećamo, da je Hercegovina uvijek bila jedinstvena i da je bila jedinstveni prostor kao što mislimo, također, da će Hecegovina svagda biti samo Jedna, a ne da će ih biti više i u tom uvjerenju prilažemo i svoj krvni izažetak ovoj dozreloj filozofiji.

iz moje knjige "POVIJESNA LUTANJA"


http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic27.php


09:25 | Komentari (5) | Print | ^ |

nedjelja, 02.09.2018.

IDEALI


Image and video hosting by TinyPic
slika: digital artist

Na stranu oni smjeli,
koji su pod carstvom ideala
svoje živote mljeli
u tom žrvnju naše historije,
da otpočinemo u starosti
kao i u mladosti
što je svagda potreba hitna,
da nam nejač naša
kao i sva naša braća
slavna kola mudrosti svijetle
na ispravan put stave
pa da naše sunce ne ugasne.

A sa mnogima drugačije bijaše
pa vojska bleji,
zato jer je studirala bussines,
umjesto teologije
pa je tako para jaka
nadomjestila svaku svetost
i Boga mila i draga,
koliko je isto toliko briga
što se to sa vojskom biva.

Treba idealist biti,
ako hoćeš preživjeti,
a bez teologije nije moguće,
jer je cijelo životno pregnuće
samo dokaz Božji,
da nam je na ovome svijetu
sve po Božjem tajnom redu,
jer je u svemiru sve sa mjerom,
da nas sama Božja Promisao
drži silom smjelom.

A sa parom jakom
samo spasiš život za dlakom,
ako te sreće kakve ne posluže,
jer dva metra dublje
crvi od tebe prave zublje.


objašnjenje: para = novac

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=65868


10:21 | Komentari (3) | Print | ^ |

četvrtak, 30.08.2018.

FUSNOTE

A

Nužno je naglasiti, da je Kuzanski matematičkom mišljenju pripisao mnogo veći značaj, nego što je to slučaj kasnije u razvijenoj klasičnoj slici prirode kod koje se matematika svodi na računanje.

„I to pretpostavljam, da se latinska riječ mens-duh može izvesti iz mensurare-iz mjerenja’’ (Kues, Laie Uber den Geist) Svaki proporcionalan odnos znači poklapanje u jednoj točki i ujedno različitost. Zato se on ne može niti zamisliti bez brojevnog odnosa. Dakle, broj obuhvaća sve što se može dovesti u međusobni proporcionalan odnos. Znači broj se nalazi ne samo kod kvantiteta, nego kod svega što se može poklapati i da se razlikuje.

Ne možemo ovdje ulaziti u sve pojedinosti. Možemo samo naznačiti, da je mišljenje koje je matematici pripisalo veliki značaj u spoznaji svijeta bilo kasnije višestruko prihvaćeno pa i kod Giordana Bruna koji je uopće u velikoj mjeri pod uticajem Kuzanusova učenja. U svom radu „O uzroku, počelu i jednom“ tu je Kuzanski više puta naveden koji je „božanski Kuzanac, pronalazač najljepših tajni geometrije“, a potom slijede dokazi preuzeti od Kuzanskoga:

Tu sigurno valja reći i vjerovati, da kao što je crta to ravnija što je veći s razloga svoje veće dužine, isto tako najveća od sviju mora biti u superlativu ravnija od svih ostalih tako, da na koncu beskonačni pravac postaje beskonačna kružnica. Eto, dakle, kako se ne samo najveća i najmanja stječu u jedno biće kao što smo u više puta pokazali, nego također u najvećem i u najmanjem, opreke postaju jedno i nerazlučeno.“
(„O uzroku, počelu i jednom“, Peti dijalog)

B


Alexsandar Koyre je jednom zapisao:

„Nama kojima je od Mladosti poznata ova predstava o fizičkom jedinstvu kozmosa i inercijski pojam kretanja koji je u njenoj osnovi većinom je teško shvatiti onu neobičnost koja je imanentna ovom pojmu. Mnogima se on čini kao nešto toliko po sebi razumljivo kako čak smatraju, da je dobiven iz iskustva, a on je to ponajmanje, jer nitko nije opazio neko inercijsko kretanje niti bi to mogao, budući da taj pojam predstavlja apsolutno prazan prostor, dakle, empirijsku nemogućnost. Prema Galileju, knjiga prirode napisana je pismom matematike, a mehanika je samo jedna grana matematike. Ovo se svodi samo na to, da se za cijeli svijet realnog iskustva supstituira jedan hipostazirani geometrijski svijet pa da se tako, posredstvom nemogućeg, objasni ono što je realno.“
(Etudes d Historie)

C

Jedno vrlo interesantno poimanje organizacije dao je Rusell u svom radu „Power“ gdje je organizacija pojmljena u jednom širokom smislu, iako je povezana s izvijesnim biološkim poimanjima:

„U ovom odjeljku našeg predmeta organizme treba promatrati koliko god je moguće ne uzimajući u obzir njihov smisao, već na način na koji su ljudi tretirani u anatomiji i biokemiji. Predmet o kojem ćemo raspravljati u ovom poglavlju, biologija organizacije, ovisi o činjenici, da je organizacija također organizam sa vlastitim životom i tendencijom ka rastu i propadanju. Konkurencija među organizacijama analogna je konkurenciji između pojedinih životinja i biljaka te se može, manje ili više, razmatrati u darvinovskom smislu, međutim, tu analogiju poput drugih ne treba previše isticati, ona može poslužiti, da približi ili osvijetli, ali ne i da razjasni.

Na primjer, ne smijemo pretpostaviti, da je propadanje nužno kada se radi o društvenim organizacijama. Moć je uglavnom ovisna o organizaciji, ali ne u cijelosti. Organizacija je skup ljudi udruženih po djelatnostima i sa zajedničkom svrhom. Ona može biti potpuno dobrovoljna, poput kluba, može biti prirodna biološka grupa poput porodice ili roda, može biti obvezna kao država ili može biti složena mješavina poput željezničke kompanije. Svrha organizacije može biti izražena ili neizražena, svjesna ili nesvjesna, može biti vojna ili politička, ekonomska ili vjerska, obrazovna ili sportska itd. Svaka organizacija bez obzira na svoj karakter i svrhu podrazumijeva neku preraspodjelu moći. U njoj mora postojati vlast koja donosi odluke u ime cijelog tijela te ima više moći od pojedinih članova.

Da bismo upotpunili darvinsku analogiju, valja nešto reći o propadanju i starosti. Činjenica, da su ljudi smrtni, sama po sebi nije razlog, da organizacija treba umrijeti, a ipak većina ih umire. Ono što želim razmotriti je iznemoglost i sporost kretanja, analogna onoj kod starih ljudi koju često vidimo kod starih organizacija. Jedan od najboljih primjera je kinesko carstvo prije revolucije 1911. Ono što čini, da organizacija stari je navika temeljena, da bi se odbacila. U revolucionarnim vremenima oni koji imaju naviku komandiranja nikad na vrijeme ne shvaćaju, da više ne mogu računati na odgovarajuću naviku poslušnosti. Američki ustav, na primjer, ne daje bilo kojem čovjeku ili tijelu ljudi onu posvećenost koja vodi neznanju i nemoći niti je bas podesan, osim u stanovitoj mjeri u odnosu na Vrhovni sud, za akumuliranje navika i maksima koje sprečavaju prilagodbu novim okolnostima. Nema ni jednog očitog razloga zašto ne bi organizacija te vrste ustrajala u nedogled. U ovom momentu biološka analogija, ako se na njoj ustraje, vodi na krivi put’’
(„Power“, str. 162)

D

Ovoj misli o mehaničkoj prirodi stare fizike zabavljeni su danas mnogi filozofi, mada je ta misao u novije vrijeme bila naročito naglašena kod Thomasa Kuhna te je zahvaljujući njemu ta ideja o univerzumu kao satnom mehanizmu ono što se danas najčešće spominje kada se govori o Newtonu:

„Ali među aspektima Newtonove misli koji su osvijetljeni prepoznavanjem njegova straha od kontroverze, najvažniji je njegov stav prema ‘’hipotezama’’. Poput većine njegovih suvremenika, Newtona je vodilo tijekom čitave njegove znanstvene karijere poimanje kozmosa kao divovske mašine čije su kompetencije mikrospokpske korpuskule koje se kreću i međusobno djeluju u skladu sa nepromjenjivim zakonima.

Veći dio Newtonovog rada u fizici može se promatrati kao dio konzistentnog nastojanja za otkrivanjem matematičkih zakona koji vladaju gomilanjem i kretanjem korpuskula mehaničkog univerzuma-satnog mehanizma (clock-work universe), a mnogi od njegovih specifičnih optičkih, kemijskih ili dinamičkih radova teško se mogu pojmiti bez referencija prema korpuskularnoj metafizici koja je igrala aktivnu ulogu u njihovom stvaranju. Ipak iz većine njegovih objavljenih radova Newton je pokušao, nikada sa potpunim uspjehom, odstraniti upravo te hipotetske i prema tome kontroverzne elemente.“
(Kuhn, „Newtons optical papers“, str 42)

E

„Ne možemo razdvojti Newtonovu stvaralačku aktivnost prema kanonima grana znanosti prema našim modernim konvencijama od toga što su Nuwtonove misli bile tijesno isprepletene u njegovom umu. Njegova razmišljanja o alkemiji nesumnjivo su bila bliska njegovim teološkim studijima, a njegovo pisanje o fizikalnim predmetima uvijek nosi znak njegova teološkog interesa. Atomizam, kojega je razvio, također ima teološki oblik i služi povezivanju njegovih optičkih studija, kemije i fizike velikih tijela.

Kod Newtona ne možemo reći, hajdemo se baviti kemijom i ostavimo alkemiju ili hajdemo se baviti fizikom i zaboraviti teologiju. Apsolutni prostor tako esencijalan u njeghovoj koncepciji dinamike za njega je bio izjednačen sa senzoriumom Boga, a čak i atomizam u njegovoj „Optici i kemiji“ bio je povezan sa njegovim pogledom na formu stvaranja. „
(B. Cohen, „Newton optical papers“, str.16)

F

„Čista geometrija Lobočevskog i Boaljija nije jedina alternative euklidskoj geometriji. Euklidov postulat o paralelama može se zamijeniti kontrarnim iskazom koji je različit od onoga u sistemu Lobočevskoga. Različita neeuklidska geometrija dobiva se kada se Euklidov postulat zamijeni pretpostavkom, da kroz jednu točku izvan datoga pravca ne postoji ni jedan pravac koji je paralelan datom pravcu. Međutim, u ovom slučaju i drugi Euklidovi postulati moraju se izmijeniti na primjer postulati, da se pravac može beskonačno produživati i da dvije točke uvijek određuju samo jedan pravac.

Čista geometrija dobivena ovim izmjenama zove se Riemannova, iako je Riemann do nje došao razvijajući Gaussove pojmove zakrivljenosti i geodezijskih linija, a ne primjenom aksiomatske metode. Evo nekoliko primjera teorije Riemannove geometrije: zbroj kutova u trokutu uvijek je veći od dva prava kuta, a odstupanje je proporcionalno površini trokuta, sve prave linije konačne su dužine i dva pravca uvijek zatvaraju neku površinu, količnik obujma kruga i njegova prečnika uvijek je manji od Pi i povećava se ukoliko se površina kruga smanjuje.“
(Nagel, #The structure of science“)

G

„Leibniz je vjerovao, da se svakom predmetu može dodijeliti njegov određeni karakteristični broj tako, da se svi pojmovi mogu svesti na mali broj originalnih i nedefiniranih ideja, a čitavo ljudsko znanje moglo bi se izraziti pomoću jednog deduktivnog Sistema.

Na temelju ovih brojeva i pravila za njihovo kombiniranje svi problem mogli bi se riješiti, a kontroverze bi nestale. Ta je ideja bila na neki način realizirana kada je H.H. Aiken 1944. izgradio prvi praktični digitalni računar. Tako je nastala ideja, da se svaki proces može formalizirati tako, da se on predstavi kao niz instrukcija za rukovanje diskretnim elementima i da može biti reproduciran pomoću mašina. Kasnije je ta ideja dobila formu pitanja mogu li mašine misliti. Ovo polje istraživanja posvećeno upotrebi digitalnih računara za stimulaciju inteligentnoga ponašanja ubrzo je postalo poznato kao „umjetna inteligencija“ gdje je naznačeno, da ako je čovjek na pragu kreiranja umjetne inteligencije, tada on može postati svjedokom trijumfa jedne posebne koncepcije uma.

Drugim riječima, na djelu je jedna tvrdnja da, ako čovjek nešto može naučiti o granicama inteligencije računara, tada nam ta znanost može nešto i reći o karakteru i dometu ljudske inteligencije. Drugim riječima, uznastojalo se na mišljenju kako je struktura računara slična mozgu, ukoliko su i jedan i drugi „uređaji“ čija je opća namjena manipuliranje simbolima i da računar može biti programiran, da funkcionalno izražava elementarne informacione procese sasvim slične onima koje izvršava ljudski mozak.

Tako je ovoj psihologiji um isto što i uređaj koji operira sa bitovima informacija u skladu sa formalnim pravilima. Tako u ovoj psihologiji računar služi kao model uma, da um funkcionira kao digitalni računar i da je u psihologiji opravdano koristiti računarske modele. Um je obrada informacija, a svaka operacija nervnog Sistema identična je sa nekom serijom elementarnih operacija. Svi se fizikalno kemijski procesi koji sudjeluju u ljudskoj, umstvenoj obradi informacija mogu u principu formalizirati i diskretno izračunati.“

Da čovjek pukne od smijeha!

H

„Kod Helvetiusa razlika između duha i zdrava razuma leži u različitu uzroku iz kojeg proistječu, prvi je učinak snažnih strasti, a drugi je njegov nedostatak. Čovjek zdrava razuma, dakle, ne zapada obično ni u jednu od zabluda u koje nas vode strasti, ali i ne biva obasjan spoznajom koju dugujemo samo živototvornim strastima. U običnom životu i u stavrima u kojima je, da bi se dobro uočilo dostatno ravnodušno promatrati, čovjek zdrava razuma nikada ne griješi. Međutim, kada je riječ o po nešto složenijim pitanjima gdje se, da bi se uočila i razaznala istina, valja izložiti naporu i napregnuti pažnja, čovjek zdrava razuma je poput slijepca: lišen strasti u isti je mah lišen i odvažnosti, duševnog uzbuđenja i ustrajnosti pažnje koji su ga jedini kadri prosvijetliti. Zdrav razum, dakle, ne pretpostavlja osobitu domišljatost pa prema tome ni osobitu umnost te iz toga proizilazi da, ako se tako može reći, umnost započinje tamo gdje zdrav razum prestaje.“
(Helvetius, „O duhu“, 12 poglavlje)

I

„Ovdje ćemo izdvojiti samo mišljenje Giambatista Vicoa čiju je „Scenza Nuova“ naročito cijenio Marx. Tako kod Vicoa nalazimo, da on ne smatra Descartesovu doktrinu neistinitom, već njene ideje depotencira na djelomične čime depotencira metafiziku, teologiju i fiziku, ali sa namjerom zadobivanja povijesti, promatranja prirode, empirijsku spoznaju o čovjeku i društvu, govorništvu i pjesništvu. Zato on i razlikuje „logiku učenjaka“ od „pjesničke logike“ pa iako je matematička spoznaja jedna savršena spoznaja kojom čovjek raspolaže, jer je matematička evidencija nesumnjiva, to je njena snaga ipak više prividna, nego realna. Tu dakle nije naglasak na istinitosti matematike, nego na njenoj arbitrarnosti. Daljnja analiza pokazuje, da matematika nije utemeljena u samoj sebi, nego u metafizici, jer točku (ono što nema dijelova) i jedinicu uzima iz metafizike te ih, operirajući njima, upravo anulira: točku kada je nacrta, jedinicu kada je umnoži. Matematika ne može poslužiti kao fundament drugim znanostima, geometrijska metoda neprimjenjiva je izvan geometrije. Dakle, matematičko verum po sebi se pokazuje kao imaginarno, a isto tako nespojivo je sa factum.“
(„Načela nove znanosti“)


13:38 | Komentari (1) | Print | ^ |

srijeda, 29.08.2018.

ZLATO



slika: digital art

Mene nitko nikada nije zvao "zlato",
samo me ti tako zoveš
moja majka zvala me "srećo"
moja sestra zvala me "dušo",
a moja bivša žena
nikako me nije zvala,
što ne znači da me nije voljela,
ali nije imala ime od milja
za mene...

Kod tebe, pak ja sam "zlato"
i ne znam koliko ti je drago
kada me tako zoveš,
jer sve vidiš kao sinje more
i školjke bijele pa crvene,
stijene sive i od mora zelene
i, konačno, "zlato" čisto
kao carsko svijetlo žezlo,
da mu narod vjerno služi
i kada treba da se tuži,
ukoliko do neke nepravde dođe.

"Zlato" čisto, jer nisam bio
uvijek sasvim nisko,
nego ti je trebalo reći,
da sam dosta dugo držan
u tvojoj vreći.


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=64313&stat=lgn&kuki=mk


09:33 | Komentari (8) | Print | ^ |

utorak, 28.08.2018.

ZNANOST I POVIJESNOST

Svoje povjerenje u matematiku koja pouzdano nudi oslonac ka otkrivanju onog istinitog Descartes je svagda isticao. To je bio projekt jedne mathesis universalis, a Leibniz je onda vjerovao, da uloga posrednika pri prodiranju matematike i matematičkog duha u sve teoretske i praktične discipline treba odigrati upravo logika. Logika je bila ta koja bi unijela matematičku znanost u samu filozofiju i sve djelomične znanosti.

Od Descartesova programa mathesis universalis i Leibnizove ideje o logici kao scientiae generalis ima filozofija posla, posve u modernom obliku, sa matematičnošću spoznaje, ali taj je problem matematičke naravi naše spoznaje iznijet još ranije. Težnja za racionalnim uređenjem ljudskog svijeta dovela je već prilično rano i to prije povijesnih početaka filozofije do jednog osobenog puta kojim će se taj svijet ne samo intelektualno, logički i matematički savladati, nego čistim mišljenjem već unaprijed konstruirati proračunom. Sa Descartesom taj je formalni um na svoju stranu razvio poseban vid matematičkog mišljenja koji je, osim u samoj užoj znanosti matematike i egzaktnih matematičkih prirodnih znanosti, postao najbitnijim metodičkim sadržajem, što je najbitnije i same filozofije.

Zato se može reći kako nije matematika, kako se to obično smatra, naknadno ‘’ušla’’ u filozofiju kako bi njoj utisla svoj trag. Matematička kvantitativnost i logički prius javljaju se u isti mah i sa samom prvom pojavom filozofije i filozofskog racionaliziranja svijeta, kada je ono uzeto kao svojstvo i bitnost same supstance prirode i svijeta uopće. Počevši od Platona i njegova principa o fundamentalnoj važnosti geometrije u spoznaji i filozofiji pa sve do najnovijeg matematičkog ideala kao ideala svake spoznaje, logički i matematički metod čini upravo najdublji metodski sadržaj filozofije. Matematička i logička metoda i matematička znanost vrijedi još od Platona, a preko Descartesovih i Leibnizovih novih početaka, preko Kanta do današnjih novovjekovnih derivacija, kao jedini tip i uzor znanosti uopće. Ta se kardinalna nit, dakle, provlači sa velikom dosljednošću od prvih početaka filozofije do danas i tu vrijedi jedan stav, da je mišljenje upravo po tome čisto, odnosno znanstveno i filozofsko, ukoliko se ono otrgnulo od osjetno-iskustvenih sadržaja te se sada kreće u carstvu čistih oblika. Sigurnu spoznaju jednom za svagda daje upravo zatvoreni okvir čiste i formalne logičnosti.

Cijelo ovo vrijeme izlaganja filozofije s obzirom na kartezijanske posljedice imali smo na umu, da se susrećemo sa filozofijom čije temeljne zasade možemo rekonstruirati u smislu potpunog kontinuiteta stare i suvremene racionalističke filozofije. Tu je teoretski um, čisti um u svojoj potpunoj hipostaziranoj slobodi spram svih konkretno-individualnih i psiholoških relacija kao čisti intelektualni spoznajni subjekt specifično ljudska moć. On je izvor sve racionalne spoznaje, apriorne spoznaje te je on specifično filozofski um kao spoznaja apriornih pojmova, a spoznaje je pak spoznaja s aprornim mišljenjem. Ta je filozofija dakako imala svoje konzekvencije. Od Descartesa je mjerodavno uvjerenje, da je znanost dedukcija ili produkcija mogućnosti onog ekstenzivnog, naime, prirode. Znanost koja počiva na intuiciji duha i prirode, a to znači na jasnoj i razgovjetnoj percepciji duha i prirode ili materije, deducira te izvodi sve mogućnosti kako duhovnog tako i neduhovnog bitka. Istina prirode počiva na razumskim figurama, razumskom kretanju i razumskom dijeljenju materijalnog bitka. Drugim riječima, priroda za razum ili priroda po mjeri razuma je priroda koja se otkriva u znanostima. Iz samog znanstvenog karaktera duhovnog susreta sa prirodom proizilazi zahtjev, da se priroda rekonstruira ili proizvede u skladu sa znanošću. Ovaj zahtjev za rekonstrukcijom ili produkcijom prirode nije drugo, već zahtjev za realizacijom te iste znanosti u prirodi koji se očituje upravo kao vještina aplikacije prirodne znanosti. Ta vještina, ars, prema grčkom izrazu - tehnika, nije drugo do tehnika koja nužno prati znanost.

Čitav naš prikaz filozofije s obzirom na kartezijanske posljedice i njenih dubokih principijelnih metodičkih kriza, koji, dakako, nije iscrpljen, nego bi se trebalo ići dalje u pojedinostima i kada je riječ o primjeni formalnih matematičkih regulativa u znanosti i životu uopće, dakle, čitav je ovaj prikaz htio pokazati kako je tu zapravo riječ o poimanju, da je upravo matematika i logika ono posljednje boravište koje iskazuje čovjeku zadnju, po mogućnosti najdalekosežniju riječ.

Ovdje se matematika kazuje kao jedna duhovna sila vodilja i da ta sila vodilja odlučuje o svakom posljednjem momentu života ljudskog subitka bez obzira je lie riječ o znanstveno-teoretskom ili pak životno-konkretnom sadržaju. Tako ovdje filozofija i sama je znanost ili tek sinteza spoznaja ili pak teoretska Kritika tih spoznaja. Međutim, život pojmiti kao duh tj. kao biće sposobno, da pojmi i savlada sveobuhvatne antagonizme egzistencije, ukazati, dakle, na život jednog umstvenog bića, to bi trebala biti polazna točka pokušaja, da se filozofija rekonstruira sa stajališta čovjekovih konkretnih povijesnih okolnosti kako bi se svladao apstraktni i daleki karakter racionalističke filozofije koju baštinimo od Descartesa. Život je, kako bi kazao Hegel, prvi oblik u kojem je supstanca shvaćena kao subjekt i tako je prvo otjelovljenje slobode.

Svijet razuma što je sa Descartesom poprimio nove oblike otvorio je put ka jednoj ‘’praktičnoj filozofiji’’ pomoću koje ‘’sebe činimo gospodarima i posjednicima prirode.’’ (Rasprava o metodi, VI dio). Taj svijet razuma dao je uobičajeni tip mišljjenja koji vlada u znanostima, a ta znanost uzima, da je svaka stvar jasno omeđeni entitet koji se odnosi prema drugima, također omeđenim entitetima koji su konačni. Razum je svijet konačnih entiteta kojiam upravljaju čisto logički zakoni. Sve je identično među sobom, a po svom (samo) identitetu suprotstavljeno je svim drugim stvarima. Kako uspostaviti, spram izgubljenog jedinstva stvari kod razuma, jedan ‘’totalitet’’. Hegel kaže, poljuljati lažnu sigurnost koju pružaju zamjedbe i postupci razuma. Pogled razuma je ravnodušan i siguran, on je pogled ravnodušne sigurnosti. Valja uzdrmati sigurnost razuma i pokazati, da ono što razum smatra neposredno izvjesnim nema za filozofiju nikakve zbiljnosti. Da čovjek pukne od smijeha!

Tako valja primijetiti, da je čitava tematika suvremene znanosti i tehnike već kod Descartesa jasno postavljena. Mogućnost kako znanstvenog, tako i tehničkog savladavanja prirode u vidu čiste materijalnosti dat je u tome, da je priroda kao figurabile, divisibile i mutabile, dakle kao ono što se može oblikovati, dijeliti i kretati, takva, da se dade u svim svojim mogućnostima i u svim svojim potencijama svesti na računske i racionalne odnose koji se očituju u vidu broja. Od tada filozofija ima posla sa jednom povijesnom tendencijom, naime, s istinom da je čitava povijest usmjerena u smjeru znanstveno-tehničke povijesti na taj način, da se znanost i tehnika kao istina o životu pod svaku cijenu moraju realizirati i da ljudski subitak živi u tom svijetu surađujući na način znanosti i tehnike i to hotimice ili nehotice.

Stoga Heisenbergova tvrdnja ima punu važnost:

„Suvremeni stav prema prirodi ne izražava toliko neku razvijenu filozofiju prirode kao u ranijim stoljećima, koliko ga u sigurno velikoj mjeri određuju moderne prirodne znanosti I tehnika.“
(Slika svijeta suvremene fizike, Zg. 1959, str.7)

Zajedno sa racionalnom produkcijom svijeta što je već kod Descartesa pojmljena kao svijet znanosti i tehnike javlja se danas i ideja kibernetike N. Wienera. Ona proučava poruke i sredstva komunikacija kao i izmjenu informacija između čovjeka i mašine, između mašine i čovjeka i između mašine i mašine. Time je očigledno svijet tehnike definitivno uočen kao zaseban svijet objekata, predmetnosti koji sadrži jednu osebujnu logiku i čiji odnosi s ostalim svjetovima suvremene zbilje grade jednu koegzistenciju. Zato u toj koegzistenciji različitih svjetova kibernetika treba razviti ‘’zajednički jezik i odgovarajuću tehniku’’.

Istodobno treba uočiti jedan moment koji postaje nezaobilazan u filozofiji nakon Hegela. Sa Hegelom je naime otkriveno istinsko značenje povijesnosti koje ono ima u cjelokupnoj vezi strukture ljudskog subitka. To značenje nametalo je dakle pitanje o povijesnosti kojeg filozofija više nije mogla pojmiti kao jedno specijalno pitanje pokraj drugih utoliko što ono pogađa jedan temeljni problem koji u cijelosti određuje gradnju filozofije. Sa Hegelom je u središte postavljeno to pitanje kao pitanje povijesnosti čovjeka kao povijesnosti bitka-u-svijetu i time povijesnost samog svijeta. Time je dakako eliminirano nastojanje novovjekovnog filozofiranja od Descartesa nadalje, da čovjeka pojmi kao takvog koji se može isključivo spoznajom domoći samog sebe i spoznati svoju epohu. Utrt je Hegelom tako put uvidu, da smisao svake spoznaje je, da čovjek svagda osvijesti sebe u svojoj situaciji i da se razumijevajući otvori za zahtjeve same povijesti.

Stoga vrijedi navesti ovu misao Marcusea:

„Ishodište izvornog dvojstva subjektivnosti i objektivnosti i sa tim povezani primat subjektivnosti, koje je dominiralo sve od Descartesa i koje, za Hegela, nije bilo prevladano Kantom, vodilo je tome, da se povijesnost kao način bitka subjektivnost ili posve previdi ili da se ona odredi u suprotnosti ss načinom bitka objektivnosti. Time što je razorio izvorno jedinstvo oba načina bitka i pokazao njihovo ozbiljenje u bitku života, Hegel je pružio mogućnost, da se pokaže povijesnost života ujedno sa povijesnošću tek životom ozbiljenih bića („svijeta“).“
(„Hegelova ontologija i teorija povijesnosti“, Sarajevo 1981., str.12)


10:47 | Komentari (1) | Print | ^ |

ponedjeljak, 27.08.2018.

FILOZOFIJA LOGIČKE ANALIZE KAO JEDNOSTAVNA RESTITUCIJA KLASIČNOG RACIONALIZMA


slika: internet

Descartesov napor svođenja svake složene predmetnosti na njene jednostavne kvantitativne odredbe zacrtao je pravac razvoja novovjekovne matematičke znanosti kao znanosti čistih kvantitativnih odnosa. Matematika je uzor znanstvenosti. Sve je moguće svesti na jednostavne proporcije, a sve složene stvari zapravo su onda zbroj pojedinačno znanstvenih spoznaja koje su stečene prema univerzalnoj matematičkoj i logičkoj metodi. Matematička i logička metoda omogućuje redukciju svih objekata na usporedive kvantitete, ali bit reforme matematike kod Descartesa nije se sastojala samo u tome što stara matematika nije bila znanost o usporedivim kvantitetima u onoj mjeri u kojoj je nova matematika znanost „kvantitativnih kvaliteta“, da je dakle bit te reforme bio samo pojednostavljenje algebarskog jezika pravila i znakova kako bi se ta znanost oslobodila starih svojih kvalitativnih elemenata, nego je bit upravo u tome, da se matematika primijeni, ali geometrijskoj metodi je, da bi ona mogla biti svestrano primjenjiva potreban upravo jedan sveprisutan geometrijski supstrat. Stoga je sve matematika i jedan inteligibilni, logički sadržaj, sadržaj čiste logičke strukturiranosti i kvantitativne zakonitosti. Čitava racionalistička tradicije do danas, a naročito u suvremenoj znanstvenoj filozofiji može se svesti na ovaj njezin najviši princip. Pri tom se težilo ostvarenju programa jedne mathesis universalis kao znanosti geomettrijskih proporcija kao kod Descartesa koji je program kasnije preciznije obrazložen kod Leibniza. Descartesova „Rasprava o metodi“ u tom smislu je fundamentalni dokument čiji je sadržaj trebala suvremena znanstvena filozofija „operacionalizirati“, ako je tu već rečeno, da jedan složeni sadržaj treba svesti na njegove jednostavne logičke elemente preko kojih subjekt onda tim sadržajem dobiva jasnu predodžbu i to predodžbu koja je duhu prozirna, očita i jasna.

Put dalje ide od te najjednostavnije logičke strukture natrag ka složenim njenim konfiguracijama odnosno ka složenim stvarima te je onda očito, da taj predmet nije više nešto o sebi bivstvujuće, nego da je on kao jedna logička predmetnost dostupan duhu na nov način. Taj predmet je konstruiran, zato su operacije matematičkog duha nešto na način konstruktivnosti. Njegove operacije nisu jednostavno neki ‘’zbroj’’, ali one nisu jednostavno niti neki ‘’pregled’’, jer ni jedan takav moment ne daje cjelinu logičke strukturiranosti stvari, nego vrijedi samo ono što smo mi u smislu matematičke i logičke znanosti, kantovski rečeno ‘’položili u stvari’’. Stoga matematika, logika i matematičke priurodne znanosti mogu biti ideal znanosti uopće. U tim znanostima, naime, svijet se konstruira iz njegovih nejjednostavnijih elemenata. To je svijet matematicizma i logicizma u kojem je subjekt depotenciran najprije na mišljenje, a mišljenje zatim na računanje i operiranje.

Drugačije rečeno, subjekt je samim mišljenjem depotenciran na računajuću i operirajuću djelatnost mišljenja. Descartesova filozofija koja je otvorila put razumijevanju, da je upravo ono logičko tvorna snaga svake znanosti i nije toliko naglašena i razmatrana koliko u suvremenoj znanstvenoj filozofiji. U tom smislu za ovu filozofiju može se reći, da je jednostavna restitucija filozofije Descartesa i Leibniza. To se najbolje vidi i problematici filozoffske metode koju znanstvena filozofija poima isključivo kao metodu matematike i logike, u obnavljanju ideje o mathesis universalis ili ideje o jednoj scientia generalis koja je u lajbnicovskom smislu mišljena isključivo kao logika, zatim u ideji Leibnizove characteristica generalis kao opće metode u kojima bi sve istine razuma bile svedene na jednu vrstu računa. Na taj je način Leibniz mislio, da logika može postati Calculus universalis ili Calculus logicus, a pravilno logičko mišljenje te istraživanje istine Calculus rationalis, Calculus rationis i Calculus racionicator. Da bi se do ovakve logike došlo, prethodno je potrebno izvršiti opsežan posao analize cjelokupne ljudske spozanje sistemom jednostavnih znakova koji u svojoj novoj logičkoj strukturiranosti tvore upravo ono što je Leibniz mislio kao Characteristica generalis ili Characteristica universalis. Primjena tih znakova, simbola ili ‘’karakteristika’’ predstavlja posebnu vještinu koja se zove Ars characteristica. Ova je pak vještina Verum Organon Scientiae Generalis.

Od Descartesa i Leibniza istinska metoda spoznaje ne može biti čista indukcija, jer indukcija nikad ne daje jednu savršenu izvjesnost. Naime, osjeti i indukcija nikada nas ne bi naučili o vječnim istinama, potpuno univerzalnim istinama i onome što je apsolutno nužno, već samo ono što je i što se nalazi u pojedinačnim primjerima. Pomoću indukcije, doduše, moguće je doći do nekakvih općosti, ali to nije savršena općenitost zato što se iz nje nikako ne vidi upravo nužnost. Stoga ostaje mjerodavno u racionalističkoj tradiciji, da istinska spoznaja mora utvrditi veze koje egzistiraju ne među ‘’činjenicama’’, nego među idejama i sudovima. Stoga je ta besprijekorna dedukcija ono bitno i ta metoda polazi od jednostavnih, najelementarnijih pojmova koji se najlakše dokazuju i iz kojih se strogim redom izvode svi ostali, tako da njihov prizor u jednoj sređenoj logički konzistentnoj i koherentnoj cjelini daje najsavršeniji sklad ideja čija se istinitost brzo i lako poima.

Cijelo je vrijeme ovdje riječ o jednom potpunom formalizmu. Uostalom, već je kod Descartesa, a naročito kod Leibniza rečeno, da spoznaja razuma može biti pravilna samo onda kada se izvodi posredstvom dobre forme. Ako se već kani postići očigledna, izvjesna i sigurna istina, onda u mišljenju treba očuvati izvjesnu konstantnu formalnost. Ako je pak taj formalizam duboko svojstven ljudskom razumu i ako on sačinjava upravo njegovu bit, onda je jasno kako mi cijelo vrijeme ovdje imamo posla sa prirodom formalnog uma kao jednog kalkulirajućeg uma, uma matematičke evidencije. Sva je racionalistička filozofija duboko pod dojmom snage formalnog uma, dakle, uma matematičke kalkulacije koji može, iako i ne mora, čitav ljudski život pojmiti ili kao kalkulirajući život kalkulirajućeg individuuma ili kao moment kalkulativnog životnog procesa u kojem je čovjek sveden na kalkulirajuću djelatnost ili pak sve jest kalkulativni bitak pa i sam Bog. Kod Leibniza njegova scietiae generalis trebala je biti ujedno i jedan sveopći jezik, naime, linqua universalis koja je trebala svladati vještinu mišljenja i spoznaje, istinsku logiku i metodu, a zahvaljujući kojoj bi ljudi mogli lako vladati svim znanostima i filozofijom. Doduše, taj je univerzalni jezik ipak restriktivan ukoliko se njime ne bi mogli služiti neznalice i općenito ljudi skloni predrasudama i zabludama.
Sve je ove momente ponovo obnovila suvremena znanstvena filozofija dajući im jedan osebujan novi karakter. Posebno je ta filozofija obnovila izvorno kartezijanski i lajbnicovski stav, da je sve znanosti moguće svesti na logiku i matematiku. U tom smislu logika bi bila jedna univerzalna znanost kojoj se povinjuju sve ostale znanosti bez obzira je li riječ o fizici, medicine ili povijesti i teologiji uključujući ovdje i samu matematiku. Filozofija Russela u toim smislu nije ništa drugo, nego samo nastavljanje ovih izvornih intenncija Descartesa i Leibniza. Doduše to je filozofiji prethodio rad Boolea kojeg je on još nazvao ocem čiste matematike, Weiterstrassea, Dedekinda koji je držao da kada aritmetiku, algebru i analizu nazivamo samo jednim dijelom logike tada već iskazujemo, da pojam broja smatramo sasvim nezavisnim od predstava ili intuicija proostora i vremena te ga onda smatramo proizvodom ‘’čistih zakona mišljenja’’, Peana i naposljetku Fregea. Tako je već kod Fregea formulirano, da je čista matematika zapravo aritmetika, dio logike, dio koji je nazvan matematičkom logikom, jer je ona logika matematike. Tako je Frege u svom radu „Die Grundlagen der Arithmetik“ oslanjajući se na stavove Dedekinda i drugih pokazao, da je matematika oslobođena intuicije postala skup čisto logičkih propozicija:

‘’Nadam se da mogu tvrditi, da sam u ovom radu učinio vjerojatnim, da su aksiomi aritmetike analiitički sudovi i shodno tome a priori sudoovi. Aritmetika prema tome postaje proširenje logike i svaka propozicija aritmetike derivativna je iz zakona logike. Primijeniti aritmetiku u priroodnim znanostima znači dati logici, da nosi promatrane činjenice, kalkulacija postaje dedukcija. Zakoni brojeva neće, kako Baumann misli, morati izdržati praktične provjere, da bi bili primjenjivi na vanjski svijet, jer u vanjskom svijetu u cjelini prostora i svega što se u njemu nalazi ne postoje pojmovi niti svojstva pojmova niti brojevi. Zakoni brojeva, prema tome, nisu zaista primjenjivi na vanjske stvari, oni nisu zakoni prirode. Oni su međutim primjenjivi na sudove ispravnog mišljenja o stvarima u vanjskom svijetu: oni su nzakoni zakona prirode, oni ne iskazuju veze među pojavama, već veze među sudovima, a u sudove su uključeni zakoni prirode.’’

To Fregeovo razlikovanje kalkulacije i dedukcije kao razlike između matematike i logike često se gubi iz vida, iako ono pogađa samu bit stvari, jer ovdje je logika čisto mišljenje, analitičko a priori u fregeovom smislu ne u kantovom čime se hoće iskazati, da njeni stavovi kao i stavovi aritmetike kao proširenja logike proširuju našu spoznaju. Kako ta razlika biva bitnom bilo je nužno cijeli taj problem podrobno ispitati što Frege i čini u svojim „Osnovama“, a cijeli problem i njegovo rješenje iznio je u paragrafu 90 svog rada.

Mi ćemo taj paragraph samo djelomično predstaviti ukazujući na ono što se nama čini bitnim:

‘’Analitički karakter aritmetičkih propozicija pruža lanac deduciranja bez karike koja nedostaje tako da ni jedan korak u njemu nije poduzet koji ne potvrđuje nekom u malom broju principa interferencija koji se priznaju kao čisto logički. Do danas jedva da je i jedan dokaz o tome poduzet; matematičar je zadovoljan ako je svaki prelaz na novi sud sam po sebi ispravan bez ispitivanja prirode te samoočitovanosti, bez obzira je li ona logička ili intuitivna. U dokazima kakve ih mi znamo napredak je skokovit i zato se različitost tipova referencija u matematici čini prebogata, jer što je veći skok, to su različite kombinacije koje on može predstavljati iz jednostavnih interferencija sa aksiomima izvedenim iz intuicije. Ipak, često ipak ispravnost takvog prijelaza neposredno nam je očita, a da nikada ne postanemo svjesni prethodnih (nižih) koraka koji su u njemu kondenzirani; dok prijelaz ne potvrđuje bilo koji od spomenutih tipova logičke interferencije mi smo spremni prihvatiti njegovu očitost kao intuitivnu, a samu konkluziju kao sintetičku istinu - to je vrijednije od onoga što se može intuirati. Svaki skok mora biti izveden iz naših deduciranja.’’

Oslanjajući se na ova Fregeova razmatranja, Russel je kasnije nastavio svoj rad, a u tome su ga slijedili mnogi drugi, ali znanstvena je filozofija od starog racionalističkog zdanja preuzela ne samo ideje o fundamentalnom mjestu logike u znanostima i filozofiji, već je ona podjednako bila aficirana jednom temeljnom postavkom, da logika kao nepogrešiva metoda može riješiti duboka neslaganja koja su oduvijek postojala u filozofiji. Ako se sve može proračunati i deducirati u filozofiji se više neće prepirati pa čak neće postojati niti potreba, da se razgovara o spornim pitanjima. Svođenje složenih misaonih procesa na jednostavna, laka i točna računanja i jednostavnu logičnost moguće je izmiriti različita poimanja i oprečna gledišta. Upotreba nepogrešive logičke metode može učinit kraj svim sporovima koji ometaju napredak Dobra, a svi problemi filozofije, djelomičnih znanosti, prava, teologije, religije i poltike bit će, zahvaljujući logičkom računu, riješena. Logički račun, mislio je Leibniz, okončat će nepotrebna raspravljanja unedogled o predrasudama i zabludama kojih ima podjednako i u znanostima i u filozofiji.

Kao što je poznato taj je stav radijkalno proslijeđen do Carnapa koji je svoj projekt logičke izgradnje svijeta nerazdruživo povezao s osudom svih teza o metafizičkoj realnosti i zahtjevom prevladavanja metafizike logičkom analizom jezika. Taj je put ‘’eliminacije’’ metafizike započeo sa Russelom kada je metafizika pa i filozofija u njenom tradicionalnom smislu bila pojmljena kao jedno područje čistih besmislica i logički i znanstveno nedokazivih tvrdnji koje nemaju nikakva realna opravdanja. To je mišljenje također već daleko ranije iskazao i David Hume koji je svoja „Istraživanja o ljudskom razumu“, na koja se kasnije pozivao sam Kant, zamislio kao „...potkopavanje temelja one teško razumljive filozofije koje je, čini se, dosada služila samo kao sklonište predrasuda i zaklon besmislicama i pogreškama.“

Sa druge pak strane taj je put Russell otpočeo kritikom Kantova stava o sintetičkim sudovima a priori kao o sudovima kojima se iskazuju stavovi metafizike, a u tome ga je kasnije slijedila čitava analitička filozofija, a slijedi ga i danas. Međutim, to još uvijek ne znači, da je metafizika ovdje doista ‘’prevladana’’ pogotovo, ako se to prevladavanje izvodi iz horizontal jednog bitno metafizičkog mišljenja za kojega vrijede svi oni nedostaci koji se inače vezuju za tradiciju logičkog pozitivizma. To, dakle, prevladavanje metafizike pita, zapravo, koliko je ono moguće u metafizičkoj epohi.

I naposljetku, znanstvena filozofija koja je na svoj način obnavljala racionalističku paradigmu o konstitutivnoj ulozi logike i znanosti u filozofiji, odbacujući sve ono što nije moguće znanstveno misliti, matematički dokazati, kalkulativno objasniti, logički deducirati, kvantitativno odrediti itd. Svojim je radom na problemima znanstvene spoznaje i logičke strukture znanosti bitno pridonijela njenom suvremenom razvoju čime je dalje usmjerila formalni um u njegovoj nezadrživoj ekspanziji u prirodu. Međutim, nekada se čini da mi niti nemamo drugog izbora. Time je ona slijedila kartezijanski stav, da matematika i logika svoju bit mogu doista iskazati jedino na način svoje vlastite primjene, a to je ono što čini bit tehnike, ali sada nije predmet našeg razmatranja.


10:25 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 26.08.2018.

BRITANSKI NAČIN RJEŠAVANJA STVARI

Pa to je jedan mogli bismo reći prilično interesantan način rješavanja, a ja ću ga pokušati rastumačiti na jednom primjeru.

Nakon moje smjene u partiji Hrvatske, našao sam se u jednoj jako neugodnoj situaciji, jer je trebalo diplomirati pa zavrsiti doktorat i na koncu pronaći novi posao kako bih mogao prehraniti svoju malu porodicu, ali za to je trebalo dosta vremena, a meni se žurilo.

Tako jednom dođe moja prijateljica iz Dubrovnika Ivanka Vuletić pa mi predstavi Kristovu crkvu u Zagrebu, da je riječ o divnim ljudima, da su oni protestantska denomicija, ali da bi trebali jednog prevoditelja, jer im manjka stručnih ljudi koji su upućeni u obje kulture, i hrvatsku i anglosaksonsku. Ja pristanem pa se tako nakon nekog vremena nađem sa Ivanom Tešićem koji je bio njihov lider i još nekim ljudima pa tako otpočne jedno druženje koje je ometano sa svih strana, a ipak potrajalo nekih 8 godina.

Ja sam dolazio sa tezama Dušana Bilandžića pa sam tumačio njegovu knjigu „Povijest Jugoslavije“, onda sam Ivana upoznavao sa našom sociologijom općenito. Postojala je i jedna intencija, da držim predavanja u Beču što sam ja i prihvatio, ali se zbog novčanih limita od nje odustalo. Nakon toga je uslijedilo permanentno posjećivanje austrijskih gradova. Ukratko, sve se činilo da je na boljitak svih strana, dok mi Ivan ne predloži:

„Znaš, Zlatane, ja bih htio doktorirati, možda je moguće da u Americi nađem novi posao sa time pa sam te htio pitati, hoćeš li mi u tome pomoći?“

Ja onda shvatim, da je on uspio i magistrirati zahvaljujući našoj suradnji, a da sada hoće i doktorirati. A znate zašto? Zato, jer bi njega doktorat došao u Americi negdje od 75 do 100 tisuća dolara, a u Hrvatskoj bi ga došao besplatno. Iako Ivan nije bio čovjek bez novaca, jer je na svaku prodaju naftne bušotine dobivao 2,5% provizije i to ga je činilo jako imućnim čovjekom. Kažem ja Ivanu:

„Evo vidiš, Ivane, ja imam nedovršenu kuću u Kraljevom vrhu pa mi krov prokišnjava, a i crijepove treba presložiti pa bi li mi ti dao tisuću dolara, da barem te crijepove presložim?“

... i on mi dade u uvjerenju, da je time kupio svoj doktorat, dakle, za 1000 američkih dolara.

Ja sam u međuvremenu preselio u Australiju, a Ivan je ostao u Zaprešiću, postao glavni ravnatelj novog kršćanskog centra Kristove crkve, a čujem da i dalje traži osobu koja bi mu za malo novaca napisala doktorat, jer on za takvo što nije sposoban. Da čovjek pukne od smijeha!


12:42 | Komentari (1) | Print | ^ |

subota, 25.08.2018.

O KRALJU EDWARDU

A imam i jednu priču o kralju Edvardu, sedmom koji je vladao Britanijom do 1910. godine nakon kraljice Viktorije i općenito se može reći, da je to bio jedan skandalozni kralj koji je bio obljubljen među masama. Njegov spomenik nalazi se u Adelaideu na North Teraceu i predstavlja veliko zdanje primjereno njegovoj časti. Jednom sam se tako vozio North Teraceom u pratnji obitelji Bolaffy koja nas je dobrohotno primila u Adelaideu pa kad smo došli do tog spomenika, ja izustim: ‘’A ovo je bio jedan skandalozni kralj, a takvih ne manjka u britanskoj povijesti i on je nakon razvratna života i zbog političkih prilika morao abdicirati....’’, a zapravo sam htio reći ovu istinu koja se pojavljuje u engleskim riječnicima:

‘’In 1909, a constitutional crisis erupted over the "People's Budget," legislation that called for unprecedented taxes on the wealthy and radical social welfare programs. The budget was championed by Liberal Party Prime Minister Harold Asquith and his chancellor, David Lloyd George. Privately, the king pleaded with Conservative lords to pass the budget and avoid political division. To break the deadlock, Lloyd George proposed the king create a large number of Liberal positions in the House of Lords to offset the "no" votes. However, the king refused, insisting that the issue be decided by the people in a general election. The issue remained unresolved until Edward's son George ascended the throne and became King George V.’’

Gospođa Bolaffy me blijedo pogleda, a kako je bila jedna bezazlena žena, to mi odgovori mekim glasom:

‘’A nisam znala to, ja sam o tome učila u srednjoj školi, ali to nisam znala.’’

...i ja sam bio prilično iznenađen njenim odgovorom, jer je na koncu ispalo, da Australke nemaju pojma niti o britanskoj kolonijalnoj povijesti, iako im je Australija domovina koliko i Britanija. Onda sam jednim dijelom shvatio, da od tih ljudi ne mogu očekivati previše, nego samo onoliko koliko je to dovoljno. Istina je ono što je jedan naš čovjek rekao o Australiji:

„Tu vam nitko niti mrzi niti voli, a to je možda najgore što vam se može desiti.“

Da čovjak pukne od smijeha!


13:22 | Komentari (3) | Print | ^ |

petak, 24.08.2018.

KAKO SU AUSTRALKE EDUCIRANE?

Ne bih previše o toj temi edukacije naših žena, budući je ona u svakom pogledu jako sramotna, iako je istina kako danas nije moguće slijediti ukupan socijalni razvoj bez fundamentalnog znanja materinjeg jezika i znanosti i moje iskustvo Australije govori, da se mi puno ne razlikujemo od drugih, jer je i ovdje prisutna jedna tendencija ignoriranja ukupne edukacije ženskoga spola pa onda to dobiva neke karikaturalne osobine, da profesorice engleskog jezika, koji je njima materinji jezik u Australiji, nemaju pojma o povijesti vlastite literature niti o povijesnom oblikovanju tog jezika kao ni o njegovim nacionalnim specifičnostima.

Tako sam ja na početku svog dolaska u Australiju bio upućen na učenje i ovladavanje engleskim jezikom u Calusi Univerziteta South Australia gdje sam proveo nekoliko mjeseci zajedno sa ruskim, ukrajinskim i poljskim studentima. Dogodi se jednom, da je na rubu stola u našoj predavaonici stajala jedna pozamašna knjiga i ja je otvorim i nemalo se iznenadim, da je riječ o kineskom prijevodu romana „Tristram Shandy“ velikog britanskog pisca sa početka 18. stoljeća Laurencea Sterna. Ja sam pisao o Sternu i to prije dosta godina i ti su moji prilozi i dostupni na stranicama interneta kao i u jednoj mojoj knjizi koja ima naslov „Kritike“, a pod imenom Laurence Sterne 250 godina kasnije. U riječniku britanskih pisaca stoji da je:

„Laurence Sterne (24th November 1713 – 18th March 1768) was an Irish-born English novelist and an Anglican clergyman. He wrote the novels The Life and Opinions of Tristram Shandy, Gentleman and A Sentimental Journey Through France and Italy, and also published many sermons, wrote memoirs, and was involved in local politics. Sterne died in London after years of fighting tuberculosis.“

Pomalo zbunjen, pokažem tu knjigu svojoj profesorici engleskog jezika na što mi ona uvjerljivim glasom odgovori:

„Da, to je „Tistram Shandy by Lawrence!“

... i ja opet ostadoh zbunjen, jer je taj Lawrence pisac koji se pojavljuje kod Britanaca dva stoljeća kasnije i isto se tako u rječniku engleskih pisaca pojavljuje da je:

„David Herbert Lawrence (11th September 1885 – 2nd March 1930) was an English writer and poet. His collected works represent, among other things, an extended reflection upon the dehumanising effects of modernity and industrialisation. Some of the issues Lawrence explores are sexuality, emotional health, vitality, spontaneity, and instinct.“

Ja joj onda odgovorim, sasvim suprotno njenim očekivanjima, jer je ona mislila, da pred sobom ima tabula rase i ljude koji pojma nemaju o povijesti britanske literature:

‘’Ma, to nije „Tristram Shandy“ by Lawrence, nego je „Tristram Shandy“ by Sterne’’.

... i ta mala pogreška ne bi bila toliko značajna, da nije riječ o dva britanska pisca koja predstvalju kamene međaše novije britanske literature, jer je ona svakako mislila, da bi nas nove strane studente trebalo odvesti u London, da vidimo što je to civilizacija.

Da čovjek pukne od smijeha!


12:33 | Komentari (1) | Print | ^ |

četvrtak, 23.08.2018.

FILOZOFIJA I ZNANOST - 2. DIO


slika: internet

Revolucija u načinu mišljenja koju je Kant proveo u okviru teoretske filozofije počiva na fundamentalnoj zamisli, da je odnosu između spoznaje i njenog predmeta potreban radikalan zaokret. Ako određenje predmeta spoznaje može nastati samo posredstvom logike, onda je jasno kako različitost logičkih ‘’medija’’ odgovara i različit sklop objekata i njihovih veza. U sferi prirode onda vrijedi, da se fizički predmet ne poklapa apsolutno sa kemijskim, kemijski se ne poklapa apsolutno sa biološkim, jer i fizikalna i kemijska i biološka spoznaja u sebi uključuje poseban aspekt logičnog postavljanja pitanja. Svaka znanost označava jedan naročiti način poimanja posredstvom kojega ona upravo konstituira vlastitu stvarnost.

Tako se kod Kanta umjesto od predmeta kreće od zakona spoznaje koji je jedini dostupan. Kod Kanta riječ je o tome, da analizom razuma treba iznaći temeljni oblik suda pod kojim se objekt jedino može postaviti i odrediti. Tek ta analiza otkriva uvjete u kojima biva mogućom svaka spoznaja, ali predmeti koji transcedetalna analitika na taj način stavlja pred istraživača i sam je, naglašava Cassirer, kao korelat sintetičnog jedinstva razuma, čisto logički određen predmet.

Filozofija ima posla sa predmetima, ukoliko oni trebaju biti a priori mogući. Sve što je empirijsko, ukoliko već nije prošlo kroz ‘’medijum matematičkog formiranja pojma’’, ukoliko nije određeno sagledavanjem prostora i vremena kao i pojmovima broja, ekstenzivne ili intenzivne veličine ne ubraja se u oblik spoznaje, nego ostaje u odnosu na nju samo ‘’tvar’’, ostaje samo puka ‘’materija’’.

Jedinstvo oba stable ljudske spoznaje, osjeta i razuma, mora biti utemeljeno ne samo na biti ‘’apsolutnog bivstva’’, nego i u ’’prafunkciji teoretskoga znanja‘’ i mora se objašnjavati tom prafunkcijom. Označavajući tu prafunkciju kao funkciju ‘’sintetičnog jedinstva apercepcije’’ Kant nju uzdiže do najviše točke za koju se mora vezati upotreba razuma, logika i transcedentalna filozofija. Ta najviša točka filozofije jedna je za sve moći duha. „Ja mislim“, to Descartesovo načelo izraz je čiste apercepcije i ono mora pratiti sve predstave. U transcedetalnoj apercepciji nađena je ‘’radikalna moć naše spoznaje’’. Time je iskazano, da ne može biti neke izolirane samo osjetne svijesti tj. svijesti koja bi se držala sasvim izvan ‘’određenja posredstvom svih teoretskih funkcija značenja’’. Transcedentalno jedinstvo apercepcije nikako se ne odnosi i ne ograničava samo na logiku znanstvenoga mišljenja, ono je uvjet za mišljenje kao i za određenje predmeta, ali također je uvjet svakog mogućeg opažanja.

Sa Heinrichom Hertzom izvršen je obrat od ‘’teorije odraza’’ u fizikalnoj spoznaji ka ‘’čistoj teoriji simbola’’. Sada se temeljni pojmovi porirodne znanosti više ne javljaju kao kopije i imitacije neke stvari, već se uvode kao ‘’konstruktivne skice fizikalnog mišljenja’’. U ovom se smislu sada cijeli svijet fizikalnih pojmova može definirati kao ‘’svijet čistih znakova’’. U tome se i sastoji vrijednost Descartesove filozofije i ideje mathesis universalis koja se odnosi na red i mjeru, a Leibniz je taj misaoni proces dovršio kada je postavio zahtjev, da redu o kojem govori mathesis universalis odgovara točno određeni red znakova. Samo posredstvom tih znakova misao stječe istinski sistematski pregled cjeline svojih idealnih predmeta. Svaka misaona operacij mora biti iskaziva jednom analognom operacijom u tim znacima i dokaziva pravilima. Tim postupkom došlo se do moderne mathesis universalis. Koliko god ona iskazivala formaliziranje cjelokupnog matematičkog mišljenja, u njoj nije napušteno ‘’odnošenje na predmet’’, ali sami predmeti nisu konkretne stvari, već su oni čiste relacije. Nikakva neposredna datost nije karakteristika fizikalnog fakticiteta. Samo matematičko pravilo je ono po čemu se fakticitet prirodo-znanstvenog mišljenja razlikuje od svake druge spoznaje činjenica, a to što se naziva činjenicom mora uvijek biti već nekako teoretski orijentirano i tu je vrijednost Descartesa što je njegova filozofija srušila vladavinu supstancijalnih oblika. Leibnizovo kritičko mišljenje bilo je daljnje produbljivanje Descartesovih ideja i njegova je fizika trebala učiniti odlučan korak, da sudovi o stvarnosti trebaju biti fundirani u inteligibilnim istinama.

Taj put moguće je također pratiti u samom historijskom razvoju fizike. Klasična mehanika čiji su različiti stupnjev razvoja signalizirani imenima Arhimeda, Galileja, Newtona i Langrangea bila je utemeljena na idejama prostora i vremena, sile i mase, gdje je sila uvedena kao prethodnik i nezavisni uzrok kretanja. Potpuni sistem činilo se kako je sasvim zadovoljavajući i da zadovoljava sve moguće zahtieve za logičnom strogošću i iz njegovih osnovnih pojmova principi i zakoni kretanja strogo su deducirani u savršenom redu. Ipak je egzaktnija kritika mogla ovdje razlučiti određene poteškoće i nekonzistentnosti koje se nisu mogle odstraniti iz sistema. Te logične diskrepancije ohrabrile su pokušaj, da se provede reforma koja se pokazivala sve nužnijom ne samo s obzirom na detalje, nego i na cijeli system. Istraživači su došli do drugog predstavljanja mehaničkih zbivanja koji su postavili energetiku na mjesto Newtonovog Sistema. Početak je također ovdje učinjen od četiri osnovna nezavisna pojma čiji su međusobni odnosi trebali formirati sadržaj mehanike. Dva od njih, prostor i vrijeme po svome su karakteru mehanički, dok su druga dva, masa i energija bili uvedeni kao fizikalni realiteti koji su prisutni u datim količinama, neuništivi i koji se ne mogu povećati.

Ideja sile nije se pojavila među tim elementima, već je uvedena, ako je uopće kao matematički artefakt i po nešto kao simplifikacija ili podređeni predmet koji nije bio nužan, iako se mogao pokazati pogodnim. Posljednji korak u tom pracu bio je razvoj kojeg je donijela teorija relativnosti i kvantna teorija. Opća teorija relativnosti pokazala je, da čak i hipoteze na kojima se zasniva geometrija nisu fiksirane jednom zauvijek, već su u principu podložne istoj vrsti varijacija kao one koje se mogu primijeniti u aksiomima fizike. Došlo je tako do solidarnosti geometrijskih i fizikalnih principa dajući teoriju koja se ne sastoji od odvojenih elemenata, već integriranu gdje principi međusobno prodiru jedan u drugi i ta totalna teorija može se usporediti s iskustvom i njih poduprijeti ili odbaciti.

Prije je bila nužna samo logična mogućnost neeuklidskih geometrija koje su bile smisleno predstavljene i prema tome, kako se vjerovalo, bez ikakve relevancije za fiziku tako da su nova geometrija i fizika bile sasvim razdvojene. Sada je također ta barijera pala sa konstrukcijom Einsteinove teorije gravitacije koja je objasnila kako sve prijašnje definicije kontinuuma prostor-vrijeme posredstvom strogih mjernih momenata, satova, zraka svjetlosti, puteva inertnih tijela, mogu zadovoljiti zakone euklidske geometrije u uskim granicama i ograničenim područjima, ali je u cjelini potrebno uspostaviti opću teoriju prostora.

Napredak kvantne teorije pokazuje isti karakterističan proces transformacije. Upravo je Niels Bohr jedan od najranijih stvaralaca atomskog modela u svom eseju 1925. godine „Atomtheorie und Mechanik“ izrazio uvjerenje, da se opći problem kvantne teorije ne tiče modifikacije mehaničkih i elektrodinamičkih teorija koje se mogu objasniti na osnovu uobičajenih fizikalnih pojmova, već da uključuje radikalno poricanje ideja prostor-vrijeme kojima se prije opisivalo prirodne fenomene. Atomska fizika ne može se više konstruirati ‘’bez odbacivanja želje za osjetnim predstavljanjem’’.

Kvantna mehanika je time postigla sasvim drugi karakter u epistemološkom smislu od onoga klasične fizike i mehanike. Ona je zahtijevala razvitak novih simboličkih metoda. Heisenberg se oslanjao na novu algebu za koju komutativni zakon multiplikacije nije vrijedio i u kojem je simboluičan karakter te teorije zapanjujuće evidentan u pojavi imaginacije u zakonu komutacije. Tako je kvantna teorija doista zadržala matematičku shemu, ali to nije moguće interpretirati kao jednostavnu vezu objekata u prostoru i vremenu.

Kod Cassirera razmatranja o matematici i filozofiji imaju unaprijed naveden značaj, a time je također rečeno, da objektivnost matematičkog područja, čvrsti fundament veličine i broja ne smije biti ničim uzdrman. To je od posebne važnosti za fizičara koji traži određenost i konačnost i nalazi ih tamo gdje one dodiruju tlo matematičkog područja, a on se ne smije refleksijom potkopavati. Bojazan od takvog potkopavanja objašnjava to što matematička prirodna znanost odbacuje put ‘’dijalektičkog’’ mišljenja kojem je stalo do principa u stalnom legitimiranju i njihovom zasnivanju. Doduše, to nije nešto što ostaje za svagda, tako da suvremena fizika na mjesto jednog krutog prirodnoga Sistema postavlja otvorene i pokretne.


10:58 | Komentari (1) | Print | ^ |

srijeda, 22.08.2018.

JEDNAKOST I LJUDSKA PRIRODA

U novije vrijeme ima dosta napisa o nejednakostima kao karakterističnim ljudskim osobinama pa se onda govori o matematičkim nejednakostima i one su jako popularne u novije vrijeme, a također se govori o nejednakosti anđela i da hijerarhiju anđela također treba pratiti i u ljudskome društvu. Navodno je i Marx govorio o nejednakosti ljudi, ali da je to neizbježno u prvim razvojima socijalističkog društva. Ukratko, danas je sve u znaku nejednakosti, nejednakosti u bogatstvu, promociji, ugledu, izgledu i to se prihvatilo kao jednu važnu socijalnu činjenicu.

Međutim, kada se pogleda razvoj filozofije, onda se vidi kako je osnovna filozofska ideja koja se pojavljuje bez obzira na vrijeme i socijalni poredak upravo ideja o jednakosti ljudi i ta se ideja pojavljuje podjednako u antici na primjer kod Platona kao i u renesansi kod Campanele ili kod najranijih social utopista kao na primjer Morusa, a onda je proslijeđena dalje do osnivača moderne filozofije kakav je na primjer bio Descartes.

Kod Descartesa lijepo stoji u njegovim najvažnijim knjigama, da su svi ljudi po prirodi jednaki, samo je razlika u ljudima na koji način koriste svoj razum i um. Zato on donosi pravila i metodu ispravnoga mišljenja kako se ne bi lutalo niti u znanostima niti u realnom životu. Ovaj je fundamentalni filozofski stav bio vodiljom u cjelokupnoj novovjekovnoj znanosti i filozofiji i od onda postoji kao temelj svakog civiliziranog odnošenja. Pa onda kada se gleda osnovna fundamentalna ideja socijalizma, onda se vidi kako je ideja jednakosti ljudi, jednakosti i bratstva ljudi kamen međaš čitave ideologije socijalizma i ta je ideja kod nas vladala nekoliko decenija, kod Rusa ona je vladala nekoliko decenija dulje, dok na koncu nisu na scenu stupili teoretičari koji su stjecajem novih povijesnih okolnosti odbacili ideju jednakosti među ljudima kao onu koja nije ‘’primjerena ljudskoj prirodi’’ kao što je to jednom izjavio Muradif Kulenović na predavanju u psihijatrijskoj bolnici Vrapče, jer tobože da je ta njegova psihijatrija jako dobro znala što je to ‘’ljudska priroda’’.

Ima nekoliko jako značajnih teoretičara, posebno u Britaniji koji su se zanimali za karakter tzv. ljudske prirode počevši od Hobesa, koji se time bavio u svojem radu Levijatan, do na primjer Darwina koji svakako stoji na toj razvojnoj liniji od Hobesa do Dawkinsa koji vjerno danas formulira najznačajnije teze suvremene sociobiologije. Osnovna temeljna postavka ove filozofije je, da su ljudi po prirodi sebične jedinke koji su uz to i nasilni, agresivni koje u ljudskom društvu vode brutalne sile nasilja, da je rat prirodno stanje čovječanstva, a da je rat svih protiv svih temelj suvremene civilizacije i suvremenog socijalnog poretka, da su ljudi nepopravljivo nejednaki na slobodnom tržištu u kojem uspijevaju samo najjači, da slabima prijeti odumiranje i smrt u toj konkurentskoj borbi u kojoj preživljavaju samo najjači, da ti pojedinci jedini i prokreiraju za razliku od slabih individua koji su ‘’volovi’’ u društvu u kojem se najviše cijeni novac, osobno bogaćenje, rat, zavist i informacije.

Pa mi sada vidimo kakva je ta ‘’ljudska priroda’’ i kako su nas psihijatri u Hrvatskoj doživljavali u našim nastojanjima, da budemo korisni članovi ljudske zajednice, mi shizofrenici za njih smo bili i još uvijek smo samo nešto kao čovjekoliki majmuni koji još jedino mogu dobro poslužiti u biološkim istraživanjima i onda dobijemo bananu za nagradu. Međutim, mora se priznati kako i ljudi sami snose odgovornost, da ih se tako razumijeva i da im se tako pristupa.

Naravno, mi smo podjednako altruistični kao što smo i sebični i ja mislim kako treba istaknuti te pozitivne crte ljudske prirode, jer svakako je istina, da i one postoje. Pa onda postoji cijela sfera ljudskog života koja računa na nesebična zalaganja kao što je to ljubav, obitelj, zajednica, crkva. Prema tome ne možemo se složiti, da su nejednakosti osnovne ljudske karakteristike, jer uostalom da je drugačije, mi ne bismo niti postojali samljeveni u žrvnju prirodnog stanja kao stanja neobuzdanih nagona, sile i nekontrolirane strasti i onda postoji svakako Commonwealth ili država koja osigurava mir i opstanak članova društva i zato je Hobes zove ‘’majkom mira’’.


10:53 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 21.08.2018.

FILOZOFIJA I ZNANOST


slika: internet

Neokantovska filozofija nastala je iz jednog fundamentalnog uzroka filozofske i znanstvene situacije. Taj uzrok bile su same znanosti koje su zapale u bezizlazne krize. Te krize znanosti bile su zapravo problemi znanstvene obrade tematike koja se zaplela u velike unutrašnje kontroverze i poteskoće. Antinomije u samim znanostima bile su rezultat tadašnjeg stanja u kojem se sama znanosti našla u izvjesnim poteškoćama, jer su novu znanstvenu građu pratili stari metodološki principi. Znanosti, posebno matematičke prirodne znanosti sa mnoštvom nove građe, nisu bile dorasle njenoj obradi bez novih načela i bez novih metodoloških postupaka, a onda su ta metodološka načela i prošireni znanstveni sadržaji postali problem kojima je upravo filozofija dorasla. Neokantovski filozofi nisu samo dobivali svoje prvotne pobude u Kantovoj filozofiji, posebno Kantovoj „Kritici čistoga uma“ koja je ovdje bila pojmljena isključivo kao teorija spoznaje, nego i u samim problemima znanosti te je onda to značilo i stanovitu obnovu pretkantovske filozofije.

Svim neokantovskim skolama zajedničko je naglašavanje uloge mišljenja za spoznavanje na svim sektorima traženja istine. Svijest se više nije poimala naprosto kao rezultat determinacionih faktora svijeta u kojem bi ona imala tek neko sekundarno značenje. Prioritet svijesti već su Descartes pa onda Kant uočili u svim odnosima svijesti i svijeta pa su tako neokantovski filozofi upravo s ovog polazišta krenuli u rješavanje fundamentalnih problema znanosti i filozofije.

Ono što je ovdje značajno je naglašavanje apriornih, formalnih, logičkih elemenata spozanje i neokantovsko mišljenje, da je racionalana spoznaja doista jedina spoznaja. Stoga je ovdje apsolutna logičnost jedina oznaka znanstvenosti, a jedini tip znanosti dat je u egzaktnim matematičkim prirodnim znanostima. Stoga je i objašnjivo što je Cassirer cijeli svoj filozofski napor uglavnom usredotočio na probleme matematike i matematičke prirodne znanosti kao i na probleme tzv. duhovnih znanosti, povijesti posebno, ukoliko ona kao znanost sadrži logičke pretpostavke. Dakako, tu nije samo u pitanju opća historija duha, nego i povijest samih pozitivnih znansoti. Filozofija se pak mora približiti ovom tipu znanosti te je njen posebni zadatak otkriti i ustanoviti apsolutno logičke fundamente u svim primjenama i putovima specijalnih znanosti. Filozofija kao spoznajna teorija mora se obratiti matematici i na njoj izgrađenim znanostima, fizici posebno. Zato je kod Cassirera rečeno, da niti jedna znanost nije povezana s općim problemima spozanje i ni jedna nije imala tako jako i dugotrajno djelovanje na povijesni razvoj spoznajnih probelma kao matematička fizika. Između teoretske fizike i epistemologije postoji ne samo stalan reciprocitet i neprekinuta suradnja, nego i neka vrsta duhovnog zajedništva. Od renesanse nadalje gotovo svi veliki znanstvenici na području istrađživanja prirode imali su visoko mišljenje o toj fundamentalnoj bliskosti. Tako je Cassirer posebno istakao Galileja, jer je ovaj bio vođen novom definicijom znanstvene spoznaje, a filozofsko je poimanje istine otvorilo njime put uspostavljanju nove prirodne znanosti i reformi kozmologije. Filozofija je vezana sa naporima u specijalnim znanostima i matematičkim istraživanjima. Ona pokušava predstavljati njihove rezultate sistematski i zatim kritički ih opravdati. Zato se onda i vjerovalo, da je Kantova „Kritika čistoga uma“ rezultanta ovih specijalno-znanstvenih nastojanja. Ona je naime pokušala utvrditi jedinstvo matematike i filozofije koje postoji od renesanse. Tu činjenicu prema Cassireru dakako ne treba smatrati pukim povijesnim faktom, već shvatiti i objasniti kao nešto nužno i neizbježno. Ova tendencija i nakon Kanta je sačuvana bitno određujući daljnje tokove matematičke fizike i znanosti uopće. Tako od sredine 19. stoljeća zahtjev za refleksivnom kritikom u prirodnim znanostima biva nešto za njih bitnim tako, da već epistemološki radovi Helmholtza predstavljaju ispitivanje izvora spoznaje i to je onaj temeljni filozofski zadatak kojeg niti jedna generacija ne može ‘’nekažnjeno izbjeći’’.

Cijelo vrijeme ovoj je filozofiji svojstveno problematiziranje matematike i matematičkih prirodnih znanosti isto kao što se u matematici traži logički i spoznajno-teoretski element u okviru većih sistemskih radnji i to stoga što se kani upravo ta matematička narav iznači i u samoj filozofiji. Stoga je onda i razumljiv interes za probleme matematike i matematičkih prirodnih znanosti kao i na upućivanje, da je logika kao fundamentalna disciplina filozofije premalo preuzela iz pojmovnog inventara matematike. Razumljivo je da je logika matematike onda identična sa logikom uopće, dok je logika dalje identična sa teorijom spoznaje te onda i sa teoretskom filozofijom. Kao u matematici logika mora izvesti iz zakona mišljenja sav sadržaj i sve predmete spoznaje. Objektivni moment spozanje nikada nije dan, već je on produkt logičkog i matematičkog mišljenja. Spoznaja nije jednostavno kopiranje neke realnosti, već formiranje u svemu što postoji. Taj radikalizam posebno je naglašen kod Cassirera u tvrdnji, da moderna egzaktna fizika ne radi sa kakvim fizikalnim predmetima iz iskustva, već se svi njeni zakoni odnose baš na ono što nikako ne može biti predmetom iskustva. Stoga Cassirer smatra matematiku i fiziku te noviju matematičku kemiju jednim područjem čistih spoznaja.

Nije teško danas procijeniti neposredne veze između ovih stavova neokantovskih filozofa i onog što je kao neslućena novost i mogućnost iznijela suvremena fizika posebno u njenom kvantno-mehaničkom obliku, jer naime dodirnih točaka sigurno ima ukoliko slijedimo Cassirerovo ukazivanje, da egzaktna fizika ne radi sa kakvim fizikalnim predmetima iz iskustva, već da se svi njeni zakoni odnose na ono što ne može biti predmetom iskustva. Naime, ako je kvantna fizika točna tada vrijedi ono najnovije upućivanje von Weisackera, da stvarnost onda nije strogo faktička, već da je tek aproksimacija što je samo drugačije iskazano već od prije od Cassirera formulirana postavka.

Istovremeno treba naglasiti, da je Heisenberg prvi rekao, da napredak u atomskoj fizici uzdrmava vjeru u objektivni slijed događanja u prostoru i vremenu i da se fizika nikada neće vratiti na svoja stara stajališta. Tek u ovom svjetlu napretka fizike moguće je pojmiti neokantovski stav, da je predmet filozofije upravo po tome beskonačan, jer on postaje u samom mišljenju te da iskustvo ne daje predmete, već da njih stvara samo mišljenje o tom iskustvu. Tako je tu rečeno, da samo mišljenjem postaju predmeti te da je ono čisto produktivna funkcija koja stvara predmete. Egzistira samo ono što misaono-logički egzistira, a neke druge realističke egzistencije ne može biti.

Ono što znanost označava kao svoje bivstvo i svoj predmet više se ne javlja kao neko apsolutno jednostavno i nerazloživo činjenično stanje, već svaka nova vrsta i svaki novi pravac promatranja otkriva na njemu jedan novi moment. Tako kruti pojam bivstva prelazi tako reći u nešto tekuće u neko opće kretanje pa se jedinstvo bivstva uopće može zamisliti još samo kao krajnji cilj, a ne kao početak ovoga kretanja. U onoj mjeri u kojoj se ovo jedinstvo ispoljava i probija u svakoj znanosti u njoj izmiče tlo naivoj teoriji odraza spoznaje. Osnovni pojmovi svake znanosti, sredstva kojima ona postavlja svoja pitanja i formulira svoja rješenja više se ne javljaju kao pasivni odrazi jednog datog bivstva, nego kao samostvoreni intelektualni simboli. Naročito je matematičko-fizikalna spoznaja najranije stekla najprecizniju svijest o onom simboličkom karakteru svojih osnovnih sredstava. Hajnrih Herz je u pripremnim razmatranjima koja predstavljaju uvod njegove knjige „Principi mehanike“ najjasnije iskazao novi ideal spoznaje na koji upućuje taj cjelokupni razvoj. Najprečim i najvažnijim zadatkom naše spoznajne prirode on naziva to što nas ono osposobljava za predviđanje budućih događaja i budućeg iskustva, a postupak kojim se ono služi radi izvođenja tog budućeg iz prošloga, sastoji se u tome što mi stvaramo ‘’unutrašnje prividne slike ili simbole’’ vanjskih predmeta koji su takvi, da su misaono nužne posljedice tih simbola, opet uvijek slike prirodno nužnih posljedica neodraženih predmeta. Sistem fizičkih pojmova treba dati pregled povezanosti objektivnih predmeta kao i vrste njihove uzajamne zavisnosti, ali je taj pregled omogućen samo ukoliko ovi pojmovi od samog početka pripadaju jednom određenom jedinstvenom pravcu promatranja spoznaje. Predmet se ne može prikazati kao neka gola posebitost nezavisna od bitnih kategorija spoznaje prirode, već se može predstavljati samo u tim kategorijama koje tek i konstituiraju njegov vlastiti oblik.

S ovim kritičkim uvidom znanost se odriče polaganja prava na neko ‘’neposredno prikazivanje stvarnoga’’. Određenje predmeta spoznaje može nastati uvijek samo posredstvom logike. Stoga različitosti logičkih medija odgovara i različit sklop objekata i predmetnih veza. U sferi prirode fizički se predmet zato ne poklapa apsolutno sa kemijskim, kemijski se ne poklapa apsolutno sa biološkim, jer i fizikalna i kemijska i biološka spoznaja u sebi uključuje jedan poseban aspekt logičnog postavljanja pitanja i sukladno tom aspektu fenomene podvrgavaju specifičnom tumačenju. Znanost označava jedan određeni način poimanja i posredstvom njega ona konstituira vlastitu stranu onog stvarnog.


14:20 | Komentari (1) | Print | ^ |

srijeda, 15.08.2018.

VRIJEME I PROSTOR

Kod Newtona apsolutno vrijeme je istinsko i matematičko vrijeme koje po sebi i po svojoj prirodi ravnomjerno teče bez odnosa prema bilo čemu izvanjskom i drugim imenom ga Newton naziva ‘’trajanje’’. Apsolutno tj.istinsko i matematičko vrijeme sačinjava jedno ‘’trajanje’’ koje je potpuno nezavisno od bilo kakvog osjetnog opažljivog kretanja u fizikalnom svijetu, što više, ono bi prema Newtonovoj pretpostavci egzistiralo i ako svijet ne bi postojao. To je svakako jedna metafizička Newtonova pretpostavka koja ima značajnu ulogu u negovom matematičkom utemeljenju filozofije prirode. Newton je oblikovao jedno mišljenje, da je fundament svemu egzistentnom upravo apsolutno matematičko vrijeme kao trajanje iz kojega proizlazi svako prirodno i svako drugo relativno vrijeme koje ljudi mjere. Pretpostavka takvog apsolutnog vremena-trajanja imala je mnoge pozitivne konzekvence za utemeljenje same mehanike, jer se sada ono moglo empiirijski detektirati i numerički izraziti.

Apsolutni prostor po svojoj prirodi i bez ikakvog odnosa prema nečemu izvanjskom ostaje uvijek isti i nepokretan. Prema Newtonu, fizički svijet zajedno sa tijelima koja se kreću mora biti smješten u jedan apsolutni prostor koji prožima sav fizički svijet i sva njegova tijela, ali koji budući sveobuhvatan i sveprisutan, nema se kuda kretati pa je kao nepokretan ona osnova prema kojoj se ravnaju volumeni svih tijela i sva njihova kretanja. Uvođenjem pojma apsolunog prostora Newton nije hti nezavisno od naše moći poimanja i opažanja uvoditi dva kvantitativno i kvalitetaivno različita prostora. Stoga on tvrdi, da su apsolutni i relativni prostor jedno te isto po vrsti i po veličini. Oni pak nisu isto po broju, jer apsolutni prostor je po broju jedan i jedinstven, dok je relativni prostor po broju mnoštven.
U fizikalnom smislu Newtonov apsolutni prostor je sveobuhvatni kozmički koordinatni sistem trodimenzionalne euklidske geometrije. Ovaj koordinatni sistem imao je kao takav osigurati jednostavno i nedvosmisleno opisivanje putanja tijela, ali i pored čisto fizikalnih i matematičkih razloga za uvođenje pojma apsolutnog prostora, na Newtonovo poimanje o toj stvari utjecali su i određeni metafizički i teološki motivi te je ovdje iskazana ambicija, da se prostor iskazuje kao jedno svojstvo božanstva. Stoga i Newton tvrdi, da je prostor ‘’senzorium Boga’’ što znači, da je prostor kao i Bog svuda prisutan iz čega slijedi da Bog, koristeći sveprisutan prostor kao svoj sensorium, osjeća, vidi i čuje sve što se u fizičkom svijetu događa. Prema toj pretpostavci, zapravo, sam fizički svijet uzet je kao tijelo Božje. Dakako, Nnewtonova slika apsolutnog prostora kao sveprisutnog prostora božanstva koje je uz to još i sveobuhvatno u uskoj je svezi sa prethodno oblikavanom idejom Boga kao beskonačnim pojmom koji se može izraziti matematičkom simbolikom kod Nikole Kuzanskog.

Kantov pokušaj da riješi ovaj problem prostora i vremena počinje pitanjem:

‘’Što su dakle vrijeme i prostor? Jesu li to zbiljska bića? Jesu li to samo određenja ili odnosi stvari, ali koji su ipak takvi, da bi im i sami po sebi pripadali kad se stvari i ne bi predočavale? Ili su pak takvi, da su samo u formi zora i prema tome u subjektivnoj kakvoći naše duše bez kojih se ovi predikati ne mogu pridati ni jednoj stvari?’’
(“Kritika čistog uma”)

Prema Kantovu uvidu dotadašnje rasprave o prostoru i vremenu bile su nezadovoljavajuće. Oni koju su zastupali apsolutni realitet prostora i vremena ne mogu se saglasiti sa samim načelima iskustva. Ti’’matematički prirodnjaci’’ koji imaju gledište, da prostor i vrijeme imaju apsolutno subzistentni realitet kao unaprijed dati uvjeti svih prirodnih događanja - to su Newton i njegovi sljedbenici. Suprotno tome, Descartes i Leibniz i njihovi sljedbenici označeni su kao ‘’metafizički prirodoslovci’. Oni također tvrde apsolutni realitet prostora i vremena, ali na drugi način pretpostavljajući, da su prostor i vrijeme inherentna svojstva i odnosi samih stvari pri čemu je odnos koegzistencije stvari definiran kao istovremenost ili kao proctor, a odnos sukcesije prirodnih događanja kao vrijeme.

Prostor i vrijeme su forme naših opažanja i pri tome se dokazivanju Kant poslužio sa metafizičkom i transcedentalnom dedukcijom koje su trebale, dakle, dokazati kako su prostor i vrijeme subjektivni uvjeti osjetnosti pod kojim je izvanjsko opažanje jedino moguće. Isto tako vrijeme je formalni uvjet a priori svih pojava uopće. Čim je odbacio objektivni realitet prostora i vremena pretvorivši ih u subjektivne čiste forme opažanja koje moraju ‘’ležati gotove u duši a priori’’, morao je dosljedno razdvojiti pojave i stvari tako, da su pojave ostale neodređeni predmeti jednog empirijskog opažaja, a stvari po sebi kao one koje se nalaze s one strane pojava. Mi jednostavno opažamo sve stvari kao da su u prostoru i vremenu, one imaju transcedentalni idealitet što znači, da su nužnim načinom forme naše spoznajne svijesti. Time je otvorio prostor daljnjoj pretpostavci, da je naša spoznajna svijest takva struktura. da sve što opaža, opaža u vremenu i prostoru, a da ovi ne postoje na drugi način, nego kao apriorne strukture naše svijesti. Ovakvo mišljenja imalo je dalekosežne reperkusije na formiranje matematike, posebno geometrije, ali također i suvremene fizikalne znanosti. Dakle, geometrija može sadržavati sintetičke sudove a priori, tj. takve sudove koji se s apodiktičkom izvjesnošću izriču o realnim fenomenima, ako svijest posjeduje jednu pravu intuiciju a priori koja objektivno važi.


09:54 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 14.08.2018.

GRANICE SPOZNAJE

Ako razum postavlja a priori zakone prirodi, dok um daje zakone slobode, onda je sigurno da za samoga Kanta vrijedi to. da razum ne stvara samu prirodu stvari niti ljudsku prirodu čiji je on dio. Za Kanta ovaj poetski dio aristotelovskog Sistema znanja pretpostavlja posebnu teškoću i to na način određivanja mjere u kojoj fizika samo po sebi mora biti koncepcija poretka prirodnih stvari i u određivanju smisla u kojem se samoj prirodi može pripisati neka kreativna, tehnička odnosno umjetnička moć. Drugi element aristotelovskog trijadnog Sistema znanja (teorija, praksa, poeza) naime, onaj pragmatički ovdje je ponovno propitan i to kako s obzirom na činjenicu, da moderna eksperimentalna fizika dobiva u izvjesnom smislu pragmatična odnosno praktična obilježja, tako i s obzirom na Descartesovo proširenje značenja filozofije na sve što bi se moglo istraživati i spoznavati radi nekog korisno upotrebljivog rezultata.

Kompleks tih problema na neki je način riješen već u samoj konstituciji filozofije kao Sistema. Na koji način je na primjer fizika na djelu kao razum koji a priori postavlja zakone prirodi te u konzekvenci, je li fizika kreacija prirodnih stvari – to se može vidjeti iz citirane Kantove skice temeljnih početaka moderne eksperimentalne metode i uopće one fizike koja je najzad znanost pošto je u toku tolikih stoljeća bila samo lutanje. No, toj kreativnoj aktivnosti fizike ipak su dovoljno jasno stavljena ograničenja:

‘’Fizika tu korisnu revoluciju svog načina mišljenja ima zahvaliti samo ideji, da se u prirodi prema onome što um stavlja u nju, traži (a ne da joj se pridaje) ono što od nje mora naučiti.’’
(“Kritika čistog uma”),

odnosno, ona shodno onome što sam um unosi u prirodu treba tražiti u prirodi, a ne da joj lažno pripisuje ono što ima od nje naučiti. Nije rečeno, iako je moglo biti, da je i sam um, odnosno razum, jedno prirodno svojstvo.
Ako zanemarimo Humeova istraživanja čiji skeptični zaključni stav pogađa ne samo metafiziku, nego i fiziku, onda možemo tvrditi kako je Kant bio prvi moderni filozof koji je na način drugačiji od onog Aristotelovog postavio pitanje o razgraničenju. Kantovo pitanje ne odnosi se prvenstveno na razgraničenje fizike od metafizike, nego na razgraničenje teorijskih osnovanih od teorijski neosnovanih spoznajnih pretenzija. Njegova “Kritika metafizike” predstavljene prije svega u njenoj diferencijaciji na četiri posebne discipline koju je izvršio Christian Wolff nikako ne smjera na diskreditiranje metafizike kao kraljice znanosti, nego samo na teorijski neispitane i neosnovane dogmatske pretenzije, da se rasvijetli stvar po sebi prije, nego se pažljivo propita je li to i kako je to moguće.
Nesporazumi koji su za tu kritiku vezani mogu proizlaziti iz toga što je Kant tvrdio, da svaka spoznaja mora ostati u granicama mogućeg iskustva prihvaćajući sa druge strane, da su sintetički sudovi a priori nesumnjivo mogući. Prva tvrdnja usmjerens je protiv spoznajnih pretenzija dogmatske metafizike na objektivitet Sistema uma, a druga je polazna točka za prevladavanje Humeovog skeptičnog stava.

Na taj način Kant vjeruje, da može svoj kritički rad prevesti između dogmatizma i skepticizma. Fizika u galilejsko-newtonovskoj novoj verziji izgleda mu kao spoznaja koja je stupila na siguran put jedne znanosti. Treba onda na taj put izvesti i metafiziku. Da bi tako postavljeni zadatak riješio, Kant mora provesti opsežna istraživanja koja su usmjerena ne na same stvari, nego na strukturu spoznajnih moći, dakle na ono što je imenovano izrazom ‘’transcedentalno ispitivanje’’. Ovo se odvija na predmetu jednog idealnog spoznajnog subjekta koji je jedino opskrbljen čistim formama čulnosti, čistim pojmovima razuma, čistim opažanjima, čistim idejama uma. Spram tog spoznajnog subjekta koji ima samo transcedentalni idealitet, postavljen je objekt koji je spoznajnom subjektu dat samo kao empirijski realitet, tj samo preko fenomena slično zamisli po kojoj je njutnovska matematička philosophia naturalis spoznaja izvedena samo iz fenomena.

Jedno od glavnih pitanja na koje Kantovo kritičko ispitivanje treba odgovoriti je pitanje kako je empirija kao organizirano i smisaono iskustvo uopće moguće. Jasno je, da empirija kao agregat osjeta koji dolaze od vanjskih stvari sama po sebi i bez nekog unutrašnjeg konstitutivnog djelovanja razuma ne može sačinjavati nikakvu znanost. Ono što je Newtonova phiolosophia naturalis kao prirodna znanost pretpostavljala u liku apsolutnog prostora i vremena teško može biti pojmljeno kao ‘’stvar’’. Stoga Kant pretpostavlja, da se u okviru transcedentalnog ispitivanja o prostoru i vremenu može govoriti samo kao apriornim formama osjetnosti. Oznaka a priori ukazuje na općenitost i nužnost kojom se svako moguće iskustvo organizira, na svom elementarnom nivou, posredstvom formi prostora i vremena. Spoznajni subject prema tome već na tom elementarnome nivou ne preslikava fenomene, nego ih organizira uz pomoć formi koje same po sebi nisu empirijske, jer ono empirijsko ne sadrži nikakvu općost i nužnost, a forme empirijskog, koje su nepromjenjive, neotklonjive i općevažeće, naprotiv u sebi samima nose nužnost i općenitost.

Nadalje, ako su ne samo a priori forme osjetnosti nešto što u svakoj spoznaji sudjeluje kao ono nužno i opće, nego ako su još uz to neizbježni i sintetički sudovi a priori, onda mora biti prihvaćeno, da čista jedinstvena znanost nije moguća te da se fizika ne može odreći metafizike. Metafizika prema tome sudjeluje u konstituciji prirodne znanosti po nužnoj prirodnoj ogranizaciji samog spoznajnog subjekta, a ne dogmatski postavljenom natprirodnom sposobnošću ljudskog uma, da neposrednim uvidom, s obzirom na pretpostavljenu srodnost s inteligibilnim poretkom stvari, dođe do ens qua ens, materije, kretanja, svrhe. Što se Boga i besmrtnosti tiče, teoretski um ih ne može otkriti ni u sebi ni izvan sebe, ali ih zato praktični um može postulirati kao osnovu iz koje on sam izrasta i kao uvjez dostojanstva ljudskog bića, ljudske prirode.

Kantovski postavljena metafizika izvire iz subjektiviteta te na osnovu kritičnog ispitivanja otkriva kategorije kao čiste pojmove razuma, uz to još sintetične sudove čistog razuma kao što su aksiomi opažanja, anticipacije opažanja, analogije iskustva, stav perzistencije supstance, princip kauzaliteta, stav istovremenosti. Ova metafizika pokazuje se kao trans-physica i to u odnosu na sektor prirode kao sektor nužnosti i sektor duha kao sektor slobode. U odnosu na prvo, ona je metafizika prirode tj. čisto uma spoznaja koja daje temelje prirodnoj znanosti ili onome što se drugim imenom naziva prirodna filozofija. Za Kanta, prema tome, još ne postoji trijada metafizika-prirodna filozofija-prirodna znanost, jer su u njegovim razmatranjima znanost i filozofija jedno te isto. Temelje prirodnoj znanosti može dati samo metafizika koja uspostavlja čiste principe ili prve principe koji u ljudskom spoznajnom odnosu prema prirodi važe apriori tj. na opći i nužan način, a u odnosu na područja ljudskog duha čista uma spoznaja uspostavlja apriorne principe pomoću kojih Kant konstituira svoju metafiziku ćudoređa koja obuhvaća metafizičke principe prava i metafizičke principe morala.

Izvirući na taj način iz ljudskog subjektiviteta, Kantova kritički revidirana metafizika vrši kopernikanski obrat postavljajući čovjeka za zakonodavca prirode. Sukladno takvom poimanju znanosti metafizika prestaje biti divina scientia postajući istodobno humana scietia i fizika prestaje biti znanost o božanskim stvarima, nego počinje pripadati ljudskoj perspektivi. To znači, da se prirodna filozofija više ne izvodi iz prirode stvari, nego iz ljudske spoznajne prirode, jer je razum zajedno s osjetnom izvjesnošću stožer ljudske prirode. Tako ranije discipline metafizike, ontologija, racionalna psihologija, racionalna kozmologija i racionalna teologija ustupaju svoje mjesto svojevrsnoj racionalnoj antropologiji.


10:17 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 12.08.2018.

NEISPRAVNO POUČENI UM

Još kod Galileja imamo uvjerenje u matematičko ustrojstvo najdublje strukture Prirode. Poimajući znanost kao matematički opis, deskripciju odnosa, on je dopustio metodologiji, da se ona oslobodi težnje ka pretjeranom empirizmu, težnje koja je predstavljala osnovni nedostatak aristotelovske duhovne tradicije dajući joj i plodonosnu moć uopćavanja. Ne ustežući se napora, da u matematičkim teorijama koristi pojmove čiji primjer nije bio ili nije mogao biti motren, on je tražio mogućnost, da se iz tih pojmova deduciraju promatrane činjenice.
Zato Kant kaže u svojoj “Kritici čistog uma”, da način na koji Galilej shvaća jednu ispravnu znanstvenu metodu implicira nadmoć uma nad običnim iskustvom, zamjenu jedne empirijski poznate stvarnosti idealnim matematičkim modelima, prednost teorije nad činjenicama. Samo tako mogla su biti savladana ograničenja aristotelovskog empirizma i izgrađena jedna prava eksperimentalma metoda, metoda u kojoj matematička teorija određuje samu strukturu eksperimentalnog istraživanja ili da se poslužimo Galilejevim izrazima, metoda koja upotrebljava matematički geometrijski jezik za formuliranje pitanja upućenih prirodi i za tumačenje njenih odgovora, metoda koja, zamjenjujući jedan empirijski saznat tek približan-svijet racionalnim Svemirom preciznosti, prihvaća mjerenje kao osnovno i najvažnije eksperimentalno načelo.

Već se kod Galileja radi o podmetanju matematički substruiranog svijeta za jedan zbiljski svijet života, dakle o podmetanju idealizirane prirode za predznanstevnu zornu prirodu. On je otkrio matematičku prirodu, matematičku ideju te je spram univerzalne kauzalnosti zornog svijeta otkrio ono što se od tada bez daljnjega naziva kauzalnim zakonom, apriornom formom istinskog idealiziranog i matematiziranog svijeta, zakonom egzaktne zakonomjernosti po kojoj svako zbivanje u prirodi mora stajati pod egzaktnim zakonima. Čak niti filozofski primišljena “Kritika klasičnog zakona” kauzaliteta suvremene atomske fizike ne mijenja principijelno ono što egzistira još od Galileja, jer uz svu tu novost ostaje ipak principijelo bitno po sebi, da je matematička priroda dana u formulama koje se tek iz formula može interpretirati.

Taj put je do Descartesa išao tako, da je u konzekvenci provedena zbiljska misaona sinteza matematike i prirode tako da je ono što je kod starih Grka tek bilo nekom analogijom, ovdje egziistentno kao identitet. Materija jest proctor, priroda jest matematička i to ne u posebnim pojavama, nego u svojoj sveukupnosti, u svojoj temeljnoj strukturi. Matematika se bavi svim onim što se odnosi na red i mjeru i riječ je tu o mathesis universalis što više nije puka vjerojatnost, nego puna istinistost.

Na ovom razvojnom putu matematizacije prirode i matematizacije prirodnih znanosti stoji Kant. U predgovoru drugog izdanja “Kritike čistog uma” Galilej je posebno akcentuiran, jer je tu riječ o uspostavljanju samosvjesnog uma:

‘’Kada je Galilej dao da se kugle njegove sa težinom, koju je on sam odabrao, kotrljaju niz kosinu ili kada je Torricelli dao da zrak nosi uteg koji je on sebi unaprijed zamišljao jednakim stupu vode koji mu je bio poznat ili kada je još kasnije vrijeme Stahl pretvarao kovine u vapno, a ovo opet u kovine pošto im je nešto oduzeo i opet dodao, onda je svim istraživačima prirode sinulo svijetlo. Oni su shvatili, da um uviđa samo ono što proizvodi sam prema svom nacrtu, da sa načelima svojih sudova mora prednjačiti prema stalnim zakonima i prisiljavati prirodu, da mu odgovara na njegova pitanja, a da se on od nje tako reći dade voditi na uzici. Inače, naime, slučajna opažanja koja nisu napravljena prema unaprijed stvorenome planu ne bi bila povezana u jednom nužnom zakonu koji um traži i koji mu je potreban. Um se mora prihvatiti prirode u jednoj ruci sa svojim načelima i to da ga priroda pouči, ali ne u svojstvu učenika koji sebi sve, što učitelj hoće ili dade kazati, nego u svojstvu postavljenoga suca koji prisiljava svjedoke, da odgovaraju na pitanja koja im on postavlja i tako čak fizika tu korisnu revoluciju svog načina mišljenja ima zahvaliti samo ideji da se u prirodi , prema onome što um sam stvalja u nju, traži (a ne da joj se pridaje) ono što od nje mora naučiti, a o čemu on sam od sebe ništa ne bi mogao znati. Time se tek prirodna znanost dovela na sigurni put znanosti, pošto je u toku tolikih stoljeća bila samo lutanje.’’

Ovo stajalište Kanta biva konkretnijom spoznajom o matematičkim sudovima kao sintetičkim, a to će reći da su ti sudovi proizvod refleksije, a ne tek iskustva. Što pak to znači u ustrojstvu Kantove kritike spoznajnih moći, vidljivo je u transcedentalnoj analitici gdje se temeljni stav čistog uma formulira tako, da su sve pojave prema svom zoru ekstenzivne veličine. Pri tom je važno uočiti, da analiza i dokazivanje tog stave o ekstenzivnoj veličini, koja u temelju određuje pojavu kao pojavu, podrazumijeva raspravu o čistoj matematici. Čista matematika izražava kvantitativno određenje pojava i ono je temeljno i same se pojave uspostavljaju time u svijesti.
Ekstenzivnom veličinom Kant naziva onu u kojoj ‘’predodžba dijelova omogućuje predodžbu cijelog pa joj dakle nužno prethodi. Crtu koliko god ona malena bila ne mogu sebi predočiti, a da je ne povlačim u mislima tj., da od jedne točke ne proizvodim sve dijelove i da tek time označim ovaj zor. Isto je tako i sa najmanjim vremenom. U njemu ja pomišljam samo sukcesivni tok od jednog trenutka do drugog pri čemu se pomoću svih vremenskih dijelova i njihova dodavanja proizvodi određena vremenska veličina. Kako je čisti zor kod svih pojava ili proctor ili vrijeme, to je svaka pojava kao zor ekstentivna veličina, jer se može spoznati u aprehenziji samo sukcesivnom sintezom od dijela do dijela.’’

Tvrdnja, da su sve pojave ekstenzivne veličine prema svom zoru, jedan je temeljni transcedetalni stav matematičke pojave. To je stav, načelo, koje čistu matematiku u cijeloj njenoj preciznosti čini primjenjivom na predmete iskustva. Pojave nisu samo stvari o sebi. Empirijski je zor moguć samo pomoću čistog zora prostora i vremena . Što dakle geometrija kaže o čistom zoru vrijedi bez daljnjeg i o empirijskom. Ako bi se pak htjelo prigovoriti tvrdnjom, da predmeti osjeta ne odgovaraju pravilima konstrukcije u prostoru, onda se prostoru, a onda se sa njim ujedno i svakoj matematici odriče objektivna vrijednost.

Uopćeno može se tvrditi, da je čista matematika inherentna spoznaji uopće, jer sinteza prostora i vremena kao bitnih formi nekog zora je ono što ujedno omogućuje aprehenziju pojave, dakle, svako vanjsko iskustvo, a prema tome i svaku spoznaju njegovih predmeta. Kako bi učvrstio ovaj stav, valjalo je onda istaknuti:

‘’Svi prigovori protiv toga samo su šikane neispravno poučenog uma koji zabludom misli osloboditi predmete osjeta od formalnog uvjeta naše osjetilnosti pa ih premda su samo pojave predočuje kao predmete same o sebi, dane razumu. U tom slučaju sa njima se ne bi dakako ništa moglo sintetički spoznati a priori, dakle ni pomoću čistih pojmova o prostoru, a znanost koja sve određuje, naime sama geometrija, ne bi bila moguća’’
(''Kritika čistog uma'')

Na taj način sva matematička sinteza, kvantitativno određenje zora pa onda i pojave i svakog iskustva bitno je konstitutivno za našu spoznaju.

Naprijed citirani Kantov tekst dobro pokazuje bit suvremene znanosti, iako je u odnosu prema antičkoj znanosti opterećen predrasudom, da ona nije bila znanost, nego samo lutanje na putu prema pravoj znanosti. Jedno je međutim sigurno – korisna revolucija u načinu mišljenja doista je izvršena i to baš u fizici i matematici. Sama znanost kao takva egzistira kao ljudska tvorevina i ne može se prema suptilnim Kantovim razmatranjima tog predmeta jednostavno preuzeti iz nekog izvanljudskog predmeta. Da, dakle, sama znanost ne može biti neka imaginacija predmeta koje se uvjerenje nametalo Antici posebno Platonu u njegovom razlikovanju znanosti i poetske imaginacije i umjetničkog podražavanja.


10:27 | Komentari (1) | Print | ^ |

četvrtak, 09.08.2018.

KANTOV PROBLEM


slika: internet

U skladu sa naznačenim projektom sapientia universalis kao ‘’općim ciljem’’ ingeniuma i njegovom slobodom, sposobnošću i skrbi, da ‘’jača prirodno svijetlo svog uma’’ valja razumjeti Descartesovu odu razumu na početku ''Rasprave o metodi''. U svjetsko povijesnom smislu ta se oda može razumjeti kao izraz jednog istinskog životnog optimizma i vjere u bezgranično usavršavanje razuma koji postulira slobodu, jednakost, bratstvo i pravednost. Razum je jedna urođena sposobnost ingeniuma koja je od ‘’prirode kod svih ljudi jednaka’’ i znači ono ‘’prirodno svijetlo’’ što ga valja ‘’jačati’’ odnosno razvijati i usavršavati pomoću filozofije i njezine metode. Sama pak metoda nije ništa drugo, nego način mišljenja ili put upotrebe razuma, jer naime nije dovoljno ‘’imati zdrav duh, nego je glavno pravilno ga primjenjivati’’ odnosno upotrebljavati ga prema pravilima. Metoda je ‘’pravi put’’ kojim se ide polako, strpljivo i postupno u istraživanju istine.

Sva tematika razuma što je već jasno postavljena kod Descartesa bit će predmet Kantova interesa. Doduše, on je imao ispred sebe filozofe od Leibniza do Mosesa Mendelsohna. Isprva je on počeo dokazima Božje opstojnosti te je držao, da je čovjeku svagda potrebito osvjedočiti se o toj opstojnosti, a otkrićem Humea taj je svoj rad nastavio u pravcu razvijanja jedne kritičke filozofije. Ta je pak filozofija postavila granice umu i to umu koji je po prirodi sklon, da prekoračuje te granice kao da su mu transcedentalne ideje podjednako prirodne koliko razumu kategorije. Tako je zahvaljujući iskustvu prirodne znanosti prema Newtonovom uzoru i Humeovih istraživanja izvedeno ovdje, da razum svagda ostaje u granicama iskustva. To su onda pokazala i njegova daljnja istraživanja kao i razmatranje dokaza Božje opstojnosti.

U ontološkom dokazu za opstojnost Boga kao najsavršenijeg bića, Descartes se pozvao na Anselma kod kojega dokaz biva izveden nekim sadržajem koji je u samom našem mišljenju, naime, predodžbom Boga u našoj svijesti sa kojom je nerazdvojno vezano određenje njegova bitka. No, kako je onda moguće pomiriti to, da je u našoj svijesti egzistencija, sa predodžbom konačnih stvari, skopčana na isti način kao sa predodžbom Boga, jer su naime konačne stvari promjenjive i prolazne te je egzistencija samo tranzitorno povezana sa njima i, dakle, nije vječna. Anselmo je zato proglasio savršenim samo ono što ne opstoji samo na subjektivan, nego ujedno i na objektivan način.

Slabost ove argumentacije nije uočio Kant, jer je kod Kanta uglavnom riječ, da se iz pojma Boga može izvoditi samo njegova mogućnost, ali ne i njegova zbiljnost , nego Hegel jer se ovdje predodžba i egzistencija onog konačnog uspoređuje sa beskonačnim, a to konačno jest ‘’takav objektivitet koji nije ujedno primjeren svrsi, svojoj biti i pojmu i koji je različit od njega - ili je takva predodžba, takvo nešto subjektivno što ne involvira egzistenciju.’’ (Enciklopedija filozofskih znanosti, paragraph 193)

U kozmologijskom dokazu kojeg je Leibniz još nazvao i dokazom „a contigentia mundi“ glavni se smisao kritike, da je tu riječ o zaključivanju, ako nešto egzistira onda mora egzistirati i apsolutno-nužno biće.

‘’Da bi svoj temelj položio veoma sigurno upire se ovaj dokaz o iskustvu.’’
(Kritika čistoga uma, str. 447-478)

No, zamjedbe svijet ne pokazuju u smislu, da je on ‘’općenitost’’ i ‘’apsolutno nužno biće’’ i ne može se opravdati zamjedbenim predodžbama svijeta. Tako je apsolutna nužnost opstojnosti izvedena iz samih pojmova (Ibid. str 478), a ne iz iskustva. Uzdizanje misli od empirijske predstave svijeta do Boga suprotstavlja se prema tome Humeovo stajalište koje proglašava nedopustivim, da se zamjedbe misle, tj. da se u njima istakne ono općenito i nužno, jer je naime kod Humea rečeno kako je neopravdano, da se na temelju empirijskih određenja izvode kategorije. Misaona određenja uopće - općenitost i nužnost – ne nalaze se u zamjedbi, ono empirijsko prema svome sadržaju kao i prema svojoj formi različito je od misaonoga određenja.

Ako je pak Bog kod Kanta puki ideal, pojam koji zaključuje i kruni cijelu ljudsku spoznaju, kojeg objektivnu opstojnost i realnost tim putem nije moguće dokazati, ali niti opovrgnuti, gdje bi ta regulativna ideja Boga mogla biti legitimnom na način, da joj odgovara neka objektivna realnost? Ne u teoretskom, nego u praktičnom umu!
Teoretskim umom spoznaje se ono što jest, praktičkim pak što treba biti (odredbeni razlog volje). Zato je kod Kanta moralno nužno prihvatiti Božju opstojnost. No, ta moralnost nije neka izvanjska zapovjest nije ni nešto čisto slučajno što nema karakter obaveznosti, odnosno dužnosti, nego nešto što nužno slijedi iz unutrašnjeg čudoređa i što zahtijeva slobodu. Baš ta bezuvjetna zapovjed svijesti pretpostavlja slobodu koju nije moguće dokazati teoretskim umom, ali koju praktički um mora postulirati za volju čovjekove moralnosti. Prema tome, sloboda je prvi postulat praktičnog uma. Kantovo ‘’treba’’ zahtijeva beskrajno napredovanje čovjeka, ali čovjekova egzistencija nije beskonačna, a takvu egzistenciju opet nije moguće dokazati, ali je valja postulirati.

Besmrtnost duše je drugi postulat praktičnoga uma i naposljetku kako doći do ravnoteže moralnog zakona što ga treba slijediti i težnje za blaženstvom koja bezuvjetno hoće biti ispunjena? Jamčiti to najviše dobro može samo najviši zakonodavac, zapravo sam Bog kao iskonski najviše dobro kojeg nije moguće dokazati, ali ga je moguće postulirati. To je treći postulat.

Kantova spoznajna teorija imala je značajne reperkusije za daljnje tokove filozofije i znanosti, ali ona je istakla jedan fundamentalan moment kojega Kant baštini od Descartesa. Naime, ako Descartesova filozofija već nije bila neka puka egologija, nego ukoliko je ona istakla upravljanje ‘’svojim umom’’ i učenje iz ‘’samoga sebe’’, onda je ona mogla pripremiti taj put do Kanta i drugih koji označava taj put europske filozofije subjektivnosti prema transcedentalnoj pa i apsolutnoj razini mišljenja.

Taj put je bio pripremljen Descartesom kod kojeg je jasno, da samo opći rezultati matematičke prirodne znanosti i poimanje, da je zbiljski svijet inteligibilnog karaktera, mogu ući u tumačenje smisla svijeta, naime, u metafiziku tako, da je onda moguće odreći se neke konkretne predodžbe svijeta.

Matematička prirodna znanost kod Descartesa i kod Spinoze naravno, ima karakter fundamentalne primjene metafizički odnosno spoznajno-teoretski stečenih osnovnih principa. Time je bila završena jedna razvojna linija potekla od Kuzanskog u kojoj priroda biva viđena matematičkim očima i u odsnosu na čovjeka biva prius i na temelju koje se onda i može jedino razumjeti ljudski život. Metafizika je tu dokazivala, da je zbiljski svijet inteligibilna tvorevina, a njegovo istraživanje dalo je dokaz kako se njegov bitak sastoji u nekoliko subjektu neposredno evidentnih stavova iz kojih se može deducirati svekoliki raznoliki sadržaj.

Tako se kod Descartesa svagda radi o logičkom izvođenju realnog svijeta iz nekoliko temeljnih pojmova. Metoda razuma nalaže pak da se istražuje kao da je opće važenje postuliranih prirodnih principa izvjesno. Time ona unaprijed utvrđuje usklađenost rezultata s unaprijed konstruiranim predodžabama svijeta i tu se onda događa jedan kvalitet, da jedno apstraktno ja identificira misleću supstancu sa supstancom svijeta putem beskonačnog progresa i beskrajne volje koja znanošću u nju kani prodrijeti.

Zato fizika kod Descartesa nije ništa drugo, nego dokaz metafizike. U rezultatu - metafizička su načela samo metodska pravila za proširivanje ovladavanja realnim bitkom.


11:47 | Komentari (1) | Print | ^ |

ponedjeljak, 06.08.2018.

O ONIM ZEMLJAMA, KOJE SE NAZIVAJU “REGIJOM ZIMSKE TAME”

Iza najudaljenijeg dijela teritorije Tatara otkud dolazi koža o kojoj smo već govorili, postoji druga regija, koja se proteže skoro do granica sjevera i koja se zove “regija zimske tame”, jer je tijekom većine zime sunce nevidljivo i svijetlost je kao da je riječ o sumraku dana kad možemo reći, da vidimo i također, da ne vidimo.

Ljudi u ovoj zemlji su dobro građeni i visoki, ali su blijedog tena,ujedinjeni su pod upravom kralja ili princa i žive bez utvrđenog zakona ili pravila kao životinje, njihov intelekt je budalast te imaju izraz grubosti, a Tatari često idu u pljačkaške ekspedicije protiv ovog naroda i plajčkaju njihovu stoku i robu pa zato koriste one mjesece kad prevladava tama, a budući su nesigurni kojim pravcem se oni moraju vratiti kućama sa svojim plijenom oni, da ne bi išli pogrešnim putom, jašu kobile koje imaju mladu ždrebad i ovu ždrebad ostave iza sebe.

Kad je njihov posao mraka upotpunjen i kad se oni hoće vratiti u područje svjetlosti, polože uzde na vratove svojih kobila i dopuste im, da imaju njihov vlastiti smjer, a one vođene materinskim instinktom prave svoj put direktno do mjesta gdje je ostavljena njihova ždrebad.

Stanovnici ove regije uzimaju prednosti ljetne sezone kad uživaju kontinuiranu dnavnu svjetlost kako bi ulovili brojne hermeline, kune i pse kao i ostale životnje te vrste, čija su krzna najfinija i konzekventno tome najvrijednija, nego ona koja se mogu naći u područjima naseljenim Tatarima, a tijekom ljeta ovi ljudi nose svoja krzna u susjedne zemlje gdje ih predstavljaju na najbolji mogući način i primjreno onome što sam već rekao neki od njih se transportiraju čak i dalje od Rusije o kojoj ćemo govoriti u ovom zaključnom dijelu našeg rada.

iz moje knjige "PUTOVANJA MARCA POLA - 3. DIO" - prijevodi


http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic30.php


09:41 | Komentari (1) | Print | ^ |

srijeda, 01.08.2018.

O VJEČNOSTI I KONAČNOSTI



slika: digital artist

Fizička tijela sačinjena su od materije i forme
i kreću se u prostoru i vremenu
materija
forma
prostor
kretanje
i vrijeme
pet su esencija svakog fizičkog tijela.

Res autem quae sunt in omnibus substantiis
sunt quinque,
quarum una est hyle,
et secunda est forma,
et tertia est locus,
et quarta est motus,
et quinta est tempus.

Budući da su povezana
sa fizičkim tijelima,
vrijeme i prostor su konačni,
jer su tijela konačna,
a tijela su konačna,
jer ne mogu postojati izvan granica,
vrijeme nije kretanja
ono je broj
kojim se mjeri kretanje,

Tempus ergo est numerus
numerans motum
vrijeme je suma
prethodnih i potonjih trenutaka,
ono nije drugo
do prije i poslije,
ono je continuum trenutaka
tijelo koje je sačinjeno
od materije i forme
koje je prostorno ograničeno
i koje se kreće u vremenu
jest konačno,
a kako je konačno,
ono nije vječno,
samo je Bog vječan
i vjerojatno je sretan
u svojoj beskonačnosti,
a nama ostaju suze.


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=75163



08:41 | Komentari (2) | Print | ^ |

ponedjeljak, 30.07.2018.

DJEVOJČICA SA ŽIGICAMA


slika: internet

To vrijeme uoči Domovinskog rata u Hrvatskoj je bilo specifično po tome, da su se svi pripremali za nadolazeći konflikt, svatko na svoj način. Netko je kupovao zalihe hrane spremajući se za najgore dane, netko je opet spremao oružje, netko je dizao bespovratne kredite sa 10% deviznog učešća, netko je švercao sa devizama, netko je bespravno gradio. U svakom slučaju, na svakom koraku se osjećao kaos nadolazeće tragedije.

Bilo je noći kada sam sa velikim strahom i zebnjom ulazio u topli krevet ispunjen mirisima umorna tijela moje žene, a bilo je i trenutaka kada su mnogi pokušavali definirati na kakvim su ideološkim pozicijama i koja im je razlika u odnosu na kurentne političke prilike. Tako bi moj punac znao meni reći:

‘’Treba znati pasti na glavu. Imali smo mi u četi jednog muslimana koji je pucao po nama, a onda smo mu mi rekli ‘okreni pa pucaj po njima.’ …’’

Bilo je naravno još mnogo njegovih velikih bisera, a jedan takav je i bajka koju mi je poklonio, a koja je nosila ime: ‘’Zub, zub krivozub, htio je nama komandirati’’ ciljajući na moje neuređene zube, mada je smetnuo s uma da su oni takvi zahvaljujući prije svega nemaru i bezobraštini vojnih zubara za koje je cijela naša obitelj bila ustaška. Da čovjek pukne od smijeh!

Ja sam bajke dobivao i iz Beograda neposredno pred rat, jer je moju maćehu Milicu Gavrilović bilo silno strah, da se ja jednog dana ne pojavim na vratima njihovog doma tražeći trajnu zaštitu, a kako je ona mislila, da ona nema nikakve veze sa našim obiteljskim relacijama i kako sam ja već dovoljno zreo da pronađem vlastita rješenja, to je ona zauzvrat naumila da mi pokloni pola kile pršuta i bajku Hansa Christiana Andersena “Djevojčica sa žigicama”, jer sam bio poznat Beogradu sa svojim tekstopisanjem, svojim novinama i časopisima za koje su držali kako su vrijedni, ali da na žalost ne mogu preduhitriti neumitni rasplet stvari. Ta bajka dakle izgleda ovako:

Mala siromašna djevojčica, koja se cijeli dan mučila prodati šibice, pred novogodišnju večer umire u kutku jedne zgrade kraj puta. Kući se nije smjela vratiti, jer bi je otac istukao, a uostalom ni kod kuće nije ništa bilo bolje. Nakon mnogo pokušaja, da proda te jadne šibice, djevojčica se predaje i u hladnoj noći legne kraj jednog dućana. Pošto joj je bilo hladno, počela je paliti šibice ne bi li se ugrijala. Svaki put kada bi upalila šibicu, vidjela bi nešto o čemu je oduvijek sanjala, hrana, odjeća, ali čim bi poletjela to dohvatiti, šibica bi se ugasila i čar bi nestala. Zadnja šibica koju je upalila joj osvijetli njenu pokojnu baku koja je u toj hladnoj noći povela sa sobom na nebo. Time su brige jadne djevojčice nestale. Tako je jutro svanulo nad malim, mrtvim tijelom koje je sklupčeno ležalo kraj ulice.

Eto sada vidite, kakva mi je sudbina bila određena i to od ljudi koji su predstavljali moju najužu obitelj. Ta se Milica za vrijeme rata preselila u svoj stan u Segedinu u Mađarskoj, jer je ona bila srpska nacionalna manjina u Mađarskoj pa je nastavila nakon očeve smrti sa bezbrižnim životom u drugoj državi, ali ne za dugo, jer padne sa pokretnih stepenica pa slomi kuk i tako je bila neko vrijeme ograničenih moći hodanja, dok na koncu ne umre od posljedica tri moždana udara, iako ja mislim da je normalnom čovjeku dovoljan i jedan.

Tako mi pada na pamet, da su mnogi stradali u tom ratu nevini i to je jedna velika žalost i tragedija i njihova brojka nije mala, a onda mi opet padne na pamet kako su mnogi okončali s ovozemaljskim životom točno primjereno svojoj vlastitoj filozofiji i svojim vlastitim postupcima.

U cjelini gledajući mislim, da je moj prijatelj Faruk u pravu kada kaž,e da je taj naš rat bio zato, da se vidi tko je tko.


18:15 | Komentari (2) | Print | ^ |

nedjelja, 29.07.2018.

PROSJAK I DAMA


Image and video hosting by TinyPic
slika: digital art

Ona je vjerojatno najsretnija
kada je u dućanu sama
pa onda gleda
kako zlato i srebro reda,
da je svaka kolajna
za gospara bajna,
a svaki prsten
za kažiprst mužev,
a ja prosjak,
bijeda posljednja,
što solad štucat treba,
poderanih cipela
i mokrog džempera
bez ikakve nade
u buduće dane
stanem pokraj nje,
ali me ona ne prepoznade,
nego samo zlato prebirati stane
i Kairos učini jednu varku
pa iako bijaše iza mene
pregledavajući srebrene vele,
uđe u dućan neopazice,
ali vjetar otkrije joj lice
pa vidjeh repić kose
kojem zlato mnogi nose
i jedno jaje od mramora
pa se zapitah:
"nije li to ona?"
tek sutradan otkrijem,
da jeste!


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=66396ý


09:15 | Komentari (4) | Print | ^ |

petak, 27.07.2018.

U ŠTO SAM SE ZAGLEDAO?



slika: digital artist


Ovo je jedna pjesma, nastala i potaknuta susretom sa Sonjom, koji bijaše neobičan. Ja sam tu neobično lijepu Britanku sreo na autobusnoj stanici i mi smo se pogledavali mjerkajući se uzajamno i to bijase jako signifikantno pogledavanje, a onda dva dana kasnije, ona me pronađe u gradu u jednom dućanu i zapita: "Hoćeš li da se vidimo?"
Ja sam se tog susreta toliko uplašio, da sam ostao nijem neko duže vrijeme i ništa ne odgovorih, zato ona ode.
Tri godine kasnije sam pronašao tu ženu kao draguljara jedne zlatarnice u Adelaide i tada sam je zapitao: "Jesam li ja vas sreo na Norh Teraceu prije tri godine, ja sam bio sa ovim lancem?!!"
Ona bijaše silno iznenađena i odgovori: "To nisam bila ja", jer bijaše udata i sa obitelji. Od tada ponekad navratim u tu zlatarnicu.


Ušao sam u njen dućan
koji mi nije bio nepoznat,
jer ja imam navadu krasnu,
da svako malo susretnem
djevu bajnu
pa sam zagledati je stao
ne bh li neopazice ugledao
tako milo lice
pa zagledah prvo struk,
jer ona mi bijaše već prilično poznata
kao kakva crvena ciklama
u vazi na prozoru
što je sama po uzoru
na ovoga pjesnika mala
i mjerih struk od peta visokih
do grudi u mekoti
pa onda još jednom lice milo
i repić kose kao zvono tiho
pa se stadoh smijati,
jer doista bijaše to djeva bajna
što se grozi grada
kojeg prije tri godine
jedan mladić začara,
ali i ona čara
kao vještica od megdana,
da je svaka njena para
za mladića krasna,
a onda se okrenuh nespretno na stranu
pa pokazah lanac
kojim okovan je bio moj vranac
štp bi djevu bajnu
odnio u dvorac njen,
da ona gledajući lanac
u nesvijest ne padne,
jer taj pjesnik
je stari znanac...



10:15 | Komentari (4) | Print | ^ |

četvrtak, 26.07.2018.

LUTALICA



slika: digital art

lutao sam beskrajima
morima i planinama
i vukao teško breme
koje sa sebe nikada nisam svukao,
svog svojeg bića muku,
da sam konačno pomislio sada
kako sam stigao u mirnu luku
gdje me čeka oka zlata sjajna
i glad pomamna
na ležaju mekom od borovih iglica
vlažna od tvoga znoja hladna,
da je ljubav vječna mjera
čovjeka koji istinu treba protubića
koji tebe stavlja niže skota,
ali sam se prevario,
jer je vrijeme ratnika
učinilo i od tebe
pa je sada lutati nam
beskrajima, morima i planinama,
dok nam žiće ne okonča tu pjesmu
u vječnom poretku rađanja i smrti
i ja jedno znam,
da je naša ljubav i naša patnja
taj moment beskraja
gdje vječno sada
traje danima i godinama


https://www.magicus.info/ostalo/poezija/zivotni-dah

Iz moje knjige "DNEVNICI - 1. DIO"


http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic36.php


15:11 | Komentari (1) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.