SVETO A PRIORI
Ovo kratko izlaganje o „Svetom a priori“ motivirano je stajalištima Koče Popovića iz njegovog rada „Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog.“ Tu je knjigu pisao u suradnji sa Markom Ristićem i tu je rečeno mnogo toga bitnog i nebitnog, mnogo toga smislenog i besmislenog ukoliko imamo u vidu trenutno stanje naših filozofskih spoznaja u vremenu koji se značajno razlikuje od vremena početka 20. stoljeća. Mi danas ipak uživamo plodove filozofskog razvoja kojeg nam je namrlo prošlo stoljeće pa onda nije čudno da su suvremeni pogledi sasvim drugačiji od pogleda naših prethodnika.
On je tu govorio o „izopačenosti normativnog morala“ kakvog je na primjer našao kod Kanta za razliku od jednog modernog morala koji stvaralački preobražava našu stvarnost:
„Jedan moderan moral, neophodnost za moral u njegovoj praktičnoj primeni da bude moderan, neizbežnost njegove modernosti koja je rezultat zahteva dijalektičkog načina mišljenja, protivstavlja se ranijem momentu u postajanju morala i kao presek koji odgovara sadašnjosti dobija u odnosu prema tom ranijem preseku i prema zaključcima koji su samo petrifikacija tog ranijeg preseka, jedan nepobitno prevratnički karakter dijalektičke negacije.“
Mi, međutim, vidimo danas kako izgleda taj „moderan moral“ kad listamo ratne Dnevnike Popovića i njegove Beleške uz ratovanje. Gledamo dakle tu modernost i „stvaralaštvo“ koje neprestance revolucionira našu stvarnost. Ova je slika stvarnosti bila moguća kod Popovića ukoliko se u razmatranjima kretalo u okvirima ranih psihoanalitičkih spoznaja, na primjer od Freuda ili Adlera pa onda nije čudno da se i ideja Boga javlja u ovakvom tumačenju:
U svojoj knjizi Vidljiva žena, slikar Salvador Dali kaže:
„Verujem da je blizu trenutak kada će, jednim procesom misli paranojačkog i aktivnog karaktera, biti moguće (istovremeno sa automatizmom i drugim pasivnim stanjima) da se sistematizuje zabuna i da se doprinese totalnom diskreditovanju sveta stvarnosti. Novi simulakrumi koje paranojačka misao može naglo da izazove, ne samo da će imati svoje poreklo u podsvesti, već će i snaga paranojačka biti u službi podsvesti.“
„Tako je paranoja jedan karakteristično subverzivan mehanizam kojim se aktivno služi podsvest, da bi, svojom sopstvenom snagom, unela jednu: 35-nitu zabunu u konstrukcije svesti i u odnose tih konstrukcija sa stvarnošću. Postupak paranojačke misli se ni u kom slučaju ne može svesti, u svome tretiranju i izjednačavanju realnog i irealnog, na neko pasivno sanjarenje, ni čak na halucinaciju, s kojom bi ipak, ali tek ako je reč o onome što Breton, govoreći pre Vidljive žene o Daliu, naziva voljna halucinacija, mogao imati mnogo veze, pošto taj pojam voljnosti unosi u pojam halucinacije izvesne sistematišuće i dejstvujuće elemente koji ovome inače ne pripadaju.“
I kao što čitateljstvo može primijetiti, tu se luta od sistema do halucinacija, od pedofilije i homoseksualizma koji u izuzetnim prilikama iskazuje izuzetnu hrabrost, inače su homići kukavice, do Bretona i Dalija i pasivnog sanjarenja i onda se dosljedno osnovnim tezama spominje i ideja Boga i to onda izgleda nekako ovako:
„Ta potreba da se ideja boga filozofski razradi, javlja se samo u jednom mehanizmu tumačenja koji je neizbežno racionalan (što ne znači da sama ta ideja mora biti racionalna), dok se u drugim oblastima, na primer u neoivičenom krugu paranoje, koja takođe može da izmisli boga, ta potreba za objašnjavanjem ne može ukazati. Jer, kako paranojak sistematizuje, upravo ne sistematizuje, na način koji smo ranije opisali, bog za njega - ako ga u jednom trenutku izmisli - nije, kao ni sve drugo, nešto što ima da bude tumačeno, logički branjeno, nije nešto sa stalnom sadržinom. Prebacivanje, međutim, jedne paranojačke ideje iz sistema paranoje u eksplikativni, pojmovni sistem svesti, ne dopušta izvođenje zaključaka koji bi važili bilo za jedan, bilo za drugi sistem. Racionalistička sistematizacija, u glavnim linijama, može da bude materijalistička ili idealistička. U prvoj ideja boga otpada po definiciji, ali i u drugoj bog u stvari otpada takođe, pošto idealizam, pogrešno iracionalan, iracionalan na svoju ruku, ne može da opovrgne jedan drukčiji, dosledniji, sadržajniji izraz iracionalnog, što on misli da može time što racionalno tumači, ali racionalno tumačeći opovrgava automatski i samog sebe, takav drukčiji izraz iracionalnog onemogućava sistematizaciju svesti.“
I sada ovaj kupus pojmova treba shvatiti, da čovjek pukne od smijeha. U svakom slučaju ta ideja Boga je patološke prirode bez obzira da li je riječ o svjetskom planu kao kod Adlera ili je riječ o krščanskom moralu Božje milosti koji je prema Popoviću tradicionalan, umrtvljen ili izopačen pa onda i primitivan. Nije čudno da se u ovoj knjizi dosta pažnje posvetilo tzv. primitivnom mentalitetu. To je vjerojatno mentalitet kojeg je iz porodičnog doma donio sa sobom u Švicarsku još kao dječak. Mi bismo međutim u našim raspravljanjima krenuli od filozofskih uvida primjerenih marburškoj filozofskoj školi i njenom priznatom predavaču Ottu Rudolfu koji je 1917. objavio knjigu pod imenom „Sveto“ koja je unekoliko rasprava o toj ideji Boga i božanstva pa je onda i njen podnaslov „O vanrazumskom u pojmu božanskog i njegovom odnosu prema razumskom“.
Za svaki teistički pojam Boga općenito, ali posebno za kršćanski bitno je to da se božanstvo putem njega shvaća i označava u jasnoj određenosti sa predikatima kao što su duh, um, volja, svrhotvorna volja, dobra volja, svemoć, jedinstvo biti, svijest i slični i da se pri tome misli na slaganje s onim umnim kako to konkretni čovjek u sebi uviđa. Ukoliko neki predmet koji je sposoban za takvu pojmovnu jasnoću nazovemo racionalno-razumskim tada valja u tim predikatima opisanu bit božanstva označiti kao razumsku, a vjera koja ih spoznaje i potvrđuje je utoliko razumska vjera. Samo kroz nju je moguće vjerovanje kao uvjerenje u jasnim pojmovima nasuprot pukom osjećaju, pukom čuvstvu.Zato Rudolf smatra da kršćanstvo ima pojmove i to pojmove u premoćnoj jasnoći, razgovjetnosti i cjelovitosti koje je vrlo bitno obilježje njegove premoći nad drugim stupnjevima i oblicima vjere, ali racionalni predikati ne iscrpljuju bit božanstva. Ti racionalni predikati malo vrijede za ono što je iracionalno-vanrazumsko. Oni su bitni predikati, ali su sintetički bitni predikati i oni mogu biti ispravo shvaćeni, ako se pridaju predmetu koji je sam u njima, a koji još nije spoznat i ne samo da se u njima ne može spoznati, nego se i mora spoznavati na jedan drugačiji, navlastitji način.
Dakle, ovo smjeranje prema racionaliziranju u suvremenom vremenu koje je svojstveno teologiji i suvremenim istraživanjima vjere međutim zatvara oči pred potpunom osobitošću vjerskog doživljaja, jer ukoliko uopće nešto treba primijetiti na nekom području ljudskog doživljaja, nešto navlastito što se samo na njemu pojavljuje, onda je to ono vjersko. To nadnaravo Rudolf iskušava s obzirom na osobenu kategoriju SVETOG.
Mi ovaj pojam obično razumijevamo kao apsolutni, ćudoredni, predikat, kao savršeno Dobro. Tako Kant naziva svetu volju, volju koja se na poticaj dužnosti pokorava ćudorednom zakonu, a to bi jednostavno bila ćudoredna volja. Sveto međutim prema Rudolfu uključuje sve ovo, ali sadrži i jasan ostatak za koji važi da je ono Posebno. To posebno je za Rudolfa numinozno-nadnaravno.
Postoje trenuci nadnaravnog kad se osjećamo stvorenjima koja osjećaju svoje vlastito ništavilo u koje propadaju i nestaju nasuprot onom što postoji iznad svakog stvorenja, nekog objekta izvan mene, a baš je to nadnaravni objekt pa onda osjećanje strašne tajne iz koje proizilazi naš strah pa onda postoji božanski gnjev, ljutina ili revnost, strašna svemoć, a odatle osjećanje vjerske poniznosti. Postoji i treći trenutak kojeg Rudolf naziva energijom nadnaravnog koja se ispoljava u slikopisima životnosti, strasti, afektivnosti bića, volje, moći, pokretanja, uzbuđenja, djelovanja i težine. Ove se crte ponavljaju primjereno biti od stupnjeva demonskog do predodžbe živog Boga pa onda očaravanje, zapanjenost, čudesno, uzvišeno.
„Mi isto tako tvrdimo da oko tog područja pojmovne jasnoće leži jedna tajna, mračna sfera koja ne izmiče našem osjećanju, ali zato izmiče našem pojmovnom mišljenju, a koju mi utoliko nazivamo 'vanrazumskim'.“
(str.87)
„Jezik je tako pun, a život tako bogat stvarima koje leže isto tako daleko od uma kao i od tjelesnih osjetila. Zajedničko područje takvih stvari je ‘mistinko’. Vjera je jedan dio toga područja - terra incognita - nepoznata zemlja za um.“
(str. 89)
Za kršćansku ideju Boga, za njenu dubinu i njeno produbljivanje važni su razumski, jasni ćudoredni trenuci. Bez njih, Sveto ne bi bilo kršćansko Sveto. Prema punom smislu riječi onako kako to prvenstveno susrećemo u Novom Zavjetu Sveto nikada nije bilo puko nadnaravno uopće nego je uvijek prožeto razumskim, svrhovitim, osobnim i ćudorednim trenucima
Sada s obzirom na našu diskusiju koja naročito tangira stajališta Koče Popovića, Sveto je prije svega A PRIORI kategorija:
„Sveto je za nas, u punom smislu riječi, dakle, složena kategorija. Oni trenuci od kojih je složena, njeni su razumski i vanrazumski sastavni dijelovi, ali ona je prema oba trenutka - to valja tvrditi sa punom strogosti, nasuprot svakom senzualizmu i evolucionizmu - kategorija čisto a priori.“
(str.140)
Dakle, trenuci nadnaravnog i njima odgovarajuća osjećanja podjednako su kao i razumski naprosto čiste ideje i osjećanja, a nalaze svoju punu primjenu kod Kanta koji ih označuje kao „čiste“ pojmove i „čisto“ osjećanje pažnje. Dokaz za to da se u osjećanju nadnaravnog radi o spoznajnom trenutku čisto a priori valja sprovesti putem kritičkog samoosvještavanja. Mi nalazimo u njemu različita osjećanja od onih koja nam je u stanju pružiti „prirodno“ osjetilno opažanje. Ona sama nisu osjetilni opažaji, nego značenja i vrednovanja osjetilno opaženo datog čiji oblici su očevidni proizvod mašte. Tako ona ukazuju, kako to čine Kantovi čisti razumski pojmovi i ćudoredne i estetičke ideje, ponovno na neki skriveni, samostalni izvor predodžbi koji počiva nezavisno od osjetilnoga iskustva, nego počivaju na čistom umu. „Mi to zovemo temeljem duše.“
Za Koču Popovića, ako ne zna i ako mu nije jasno a priori je latinska riječ koja se u tom svom originalnom obliku zadržala i do dana današnjeg, a koristi se da označi nešto što prethodi iskustvu, što je dakle prediskustveno. Za apriorno znanje se kaže da je znanje koje čovjek ima bez osobnoga iskustva. To je ono što dolazi ranije, što dolazi prije iskustva i sada što je vrlo važno, riječ je o spoznaji ili spoznajama koje su zasnovane na hipotezama i teorijama, bez osobnoga iskustva. To su snažne, opće poznate stvari koje vrijede za sve ljude, to su spoznaje kao element ljudske svijesti kojima spoznajni subjekt oblikuje podatke koje je dobio putem osjetila i pretvorio ih u spoznaju. U filozofiji se one zovu apriorne forme mišljenja.
Vjera dakle ne živi od ovih ili onih postulata, nego vanrazumsko u njoj ima svoje samostalne korijene u skrivenim dubinama samoga duha. To isto vrijedi za Rudolfa i za povezanost trenutaka razumskog i vanrazumskog u vjeri, za unutrašnju nužnost njihove supripadnosti. Mi nikako nismo u stanju razriješiti problem bez Kantove pretpostavke o „sintetičkoj spoznaji a priori“ i o bitnoj međuzavisnosti tih trenutaka.
Na kraju Rudolf zaključuje:
„Spoznaje a priori nisu takve koje ima svako umno biće (to bi bile urođene), nego one koje svatko može imati. Više spoznaje apriori su takve koje svatko može imati, ali prema iskustvu ne posredstvom samog sebe, nego probuđene posredstvom drugih, osposobljenijih.“
(str. 198)
Sveopća osnova je prijemčljivost i načelo rasuđivanja i sada mi vidimo kuda smjera stajalište Popovića o paranojačkoj ideji o Bogu koju je on optužio ili da je neurotična struktura pojedinca ili pak bolesna manifestacija psihotika, mada je riječ, kako vidimo kod Rudolfa, o prihvaćanju načela rasuđivanja, a ja bih još ovdje dodao i zdravog razuma koje je nedostajalo našoj produktivnoj marksističkoj inteligenciji koja se na koncu utopila u muteži svoje vlastite filozofske močvare.
