FILOZOFIJA SRCA
Htio bih malo proširiti ovu diskusiju oko Konstantinovića imajući u vidu suvremenog ruskog autora Mihaila Naumoviča Epsteina koji je sustavno svojevremeno bio prevođen u beogradskom časopisu „Zenit“ u vrijeme kad je njime upravljao poznati srpski kulturni radnik Srđan Stanišić. Taj novi „Zenit“ nije nasljednik avangardnog „Zenita“ iz tridesetih godina, mada ima isto ime. To je jedan sasvim drugačiji časopis i u njemu je Epstein objavio rad pod imenom „O filozofskim osećanjima“ gdje se centralne filozofske teze sasvim razlikuju od onih Konstantinovićevih.
Inače je taj Epstein rođen u Moskvi i ima židovskih korijena, ali je 1990. emigrirao u Ameriku. Drži se poznavateljem povijesti ruske književnosti i filozofije 19. i 20. stoljeća. Poznat je po tzv. „novoj iskrenosti“ kao odgovoru na dominantni osjećaj apsurda u kasnoj sovjetskoj i postsovjetskoj kultur . Usmjeren je prema konceptu postateizma ili minimalnoj ili siromašnoj religiji u tzv. sekularnom dobu. Dakle, taj je Epstein smatrao da se filozofija ne može poistovjetiti samo sa mišljenjem. Međutim niti jedno određenje filozofije ne spominje filozofske osjećaje, emocije i doživljaje. O tom filozofskom osjećanju mnogo se više danas govori među ruskim filozofima, nego što je to slučaj sa filozofima britanske tradicije, deset puta češće ukoliko gledamo te pojmove pretražujući internet. To govori o ogromnoj disproporciji između racionalističkih i emocionalnih elemenata s obzirom na rusku ili britansku stvarnost.
Međutim, ta je diskusija počela na Zapadu daleko ranije sa Pascalom, a onda je kod nas obnovljena na jedan opskuran način kod Konstantinovića u njegovom radu „Dekartova smrt“ o kojem smo već ranije govorili, jer kod Descartesa svrha se filozofije svodi na ovladavanje prirodom posredstvom uvida u prirodno zbivanje. To je smisao mijenjanja svijeta racionalnim mišljenjem, to je pravac u kojem treba prevladati proturječnosti između teorije i prakse. To je dakle teoretski zaključak Descartesove pozicije koja je obećavala teorijsku sumnju povezati sa praktičnom poslušnošću.
Opaženi svijet nije stvarni svijet, nego se svijet smatra nečim što bi se moglo upravljati prema našim idejama. Moderna metafizika počinje Descartesom onda kada se osjetnoj stvarnosti iskustvenog svijeta osporava istina i kad se postavlja pitanje stvarnosti koja leži iza nje. Međutim, ovoj racionalističkoj paradigmi o kojoj Konstantinović govori s emfazom od samog se početka suprotstavljala ona Glanvilla, Vicoa koja je kritiku kartezijanske tvrdnje o racionalnoj prirodi ljudske spoznaje povezala sa radom i djelatnošću, a posebno Blaisa Pascala.
Ovdje se mogućnost racionalizma mjeri tim može li se živjeti prema uputstvima i zapovIjedima razuma. Za njega je pitanje spasa i smisla čovjekovog života od centralnog značenja. Izbavljenje nije niti u prirodnoj znanosti niti u objektivnoj moći normi, već je sudbina čovJeka određena u njegovoj duši. Odatle Pascalov obrat ka vjeri što je samo rezultanta jednoga njegovog uvida da u svjetsko-povijesnom zbivanju nema nikakvih dokaza Boga, da nema nikakvog prirodnog morala, nikakvog racionalnog uvida, ali postoji potreba za tim! Traganje za smislom!
Odatle Pascalov Bog nije Bog iz kartezijanskih dokaza Boga niti židovsko islamski Bog. To je Bog izbavljenja duše, to je Bog kojega osjećamo srcem, a ne u razumu. Stoga je on Bog kršćanske milosti. To dakle nije racionalistički pojam, nego je potreba, to je supstancijalni nositelj refleksije o životu koja sam život što se kreće u beskonačnom progresu prikazuje kao besmislen. „Srce“ ovdje dakle nije ništa drugo, nego nosilac želje za smislom.
Ta je tematika nanovo obnovljena u najnovijoj filozofiji tzv. sekularnog doba, a nalazi se i kod Epsteina i dok je kod Konstantinovića ta racionalistička paradigma završila na koncu u garbage binu na smetlištu povijesti, jer je socijalistička paradigma također pokazala da u svjetsko-povijesnom zbivanju, realni socijalizam kao kruna socijalnog progresa i posljednji stadij društva ne osigurava nikakav racionalan uvid niti ikakav moral bilo prirodan ili neprirodan, nikakav dokaz Boga, mada je kao nadomjestak baratala pojmom „svjetskog plana“ prema naputku suvremene psihijatrije, jer je teološka problematika bila doživljavana kao duševna bolest. Ta je revizija u novije doba istakla filozofsko osjećanje centralnom tematikom suvremene filozofije.
Među najrazličitijom osjećajima možemo izdvojiti ona koja su okrenuta prema svijetu u cjelini, zakonima ljudskoga bivstvovanja, čovjekovoj prirodi koja se zahvaljujući svojoj univerzalnosti uzdižu i na filozofsku razinu. Ako je filozofija ljubav prema mudrosti onda to jest osjećanje pa čak i mudrost nije samo misao nego mišljenje i osjećanje, njihovo spajanje „sposobnost emocionalnog punjenja misli i intelektualnog punjenja osjećaja“.
U Solomonovim pričama „Premudrost“ je predstavljena prije svega u punoći svojih osjećaja kao radost i veselje pred licem Boga i ona dijeli tu radost s onima koji je vole. Za filozofski osjetljivog čovjeka odnos prema svijetu se pretvara u emocionalnu dramu, jer njega ne muče ne raduju niti potresaju pojedinačni fenomeni, nego svijet u njegovoj cjelini, sam život i sve što biva pod suncem. To nije reduciranje filozofije na logičke sudove:
„Predmet filozofskih osjećanja jee bivstvovanje kao takvo i univerzalnije: jedinstvo i mnoštvo, sloboda i nužnost, život i um, prostor i vrijeme, slučaj i zakon.“
Filozofski mogu biti bol i tuga ukoliko se doživljavaju u ime cijeloga čovječanstva, ali je i čuđenje koje je Aristotel smatrao izvorom filozofije također jedno veoma važno filozofsko osjećanje. Iz toga slijedi da svrha filozofije nije konačno objašnjenje ovog ili onog predmeta, nego kretanje prema dubini nepoznatog i nespoznatljivog, od tajne do tajne, od površnih osjećaja ka sve dubljim. Pa onda Epstein razlikuje filozofski prezir, filozofski gnjev, filozofski nemir, filozofski strah, filozofsku tugu, filozofsku muku, filozofsku ganutost.
Na žalost, Epstein je zaboravio i na FILOZOFSKU REZIGNACIJU koja je fundament filozofije Schopenhuaera koja je također jedno jako važno filozofsko osjećanje.
Stoga Epstein smatra da zadatak filozofije nije samo oblikovanje našeg mišljenja, nego i oblikovanje naših osjećaja, doprinošenje njihovom razvoju i produbljivanju. Generalno gledajući angloamerička filozofija i to posebno analitička i kontinentalna egzistencijalistička filozofija uključujući i rusku, predstavljaju dvije krajnosti u kojima mišljenje i osjećanje često pokušavaju da se oslobode jedno drugoga. Međutim je stvar filozofskog obrazovanja današnjice da zaroni u um i srce, da se doživi ono što se misli.
Isto tako bez razumijevanja filozofskih osjećaja ne može se razumjeti niti kretanje povijesti, dakle one grandiozne događaje koji nastaju pod njihovim utjecajem.
„Revoluciju izvršava filozofska emocija nepravednosti svjetskog ustrojstva, nezadovoljstva postojećim poretkom.“
Međutim, Epstein je zaboravio pri ovom razumijevanju povijesnog razvoja spomenuti Hegela iz njegove „Filozofije povijesti“ gdje je istaknuo da „strasti djelaju za um“, da su dakle emocije u funkciji intelekta, ali i Marxa, jer postoji smisao tih revolucija, postoji svrha tih revolucija koja se sabire u jednom pravednom poretku svjetskog mira. Inače ta revolucija nema nikakvog smisla!
Onda slijedi Epsteinovo razmatranje lirske filozofije koja „peva umom“, ali za razliku od tradicionalne lirike za lirsku filozofiju nije bilo mjesta u sistemu pojmova. Postoji lirska filozofija kao na primjer Solovjeva, ali i marksizam može biti lirski kao na primjer kod Trockog i Benjamina. Međutim je Epstein zaboravio da je i ortodoksni marksizam Lukacsa također jedna takva lirska filozofija o čemu svjedoče podjednako i njegovi filozofski postupci, dakle, čitav njegov javni, filozofski i politički život, ali i cjelokupno filozofsko djelo okrenuto estetičkoj problematici, ali se ne slažem također niti s Epsteinom u mišljenju, da je Hegelova filozofija u cjelini kao projekat i metoda mišljenja duboko lirska, jer promatra čitavu povijest svijeta kao prolog za samu sebe, kao samospoznaju apsolutne ideje i njeno samoogledanje u svim ogledalima prirode i društva. Ja, naprotiv, smatram da je filozofija Hegela dokaz dubokog racionalizma moderne filozofije, jer se filozofija drži sistemom znanosti kako je to i postavljeno u njegovoj „Enciklopediji filozofskih znanosti“.
Pored filozofskih osjećanja treba također priznati status filozofskih postupaka, a riječ je o postupcima motiviranim filozofskim mislima i osjećanjima koji su usmjereni na svijet kao cjelinu i u kojima se izražava cjelovito razumijevanje i osjećanje svijeta i Epstein smatra, da kod Lenjina u osnovi njegova političkog djelovanja leži filozofska motivacija. Samo nije posve jasno da li je ta motivacija potekla od mržnje prema caru i carskom režimu koji je njegovog brata osudio na smrt kao što je to zapazio Volkogonov ili je pak ta motivacija potekla iz ljubavi prema ruskom narodu za kojeg je Lenjin mislio da je vrijedan dostojnog života.
Isto tako životi junaka Dostojevskog kao i Andreja Platonova prepuni su filozofskih postupaka ili misaonih postupaka, jer je za njih najvažnije da „razriješe misao“. Najzad, cjelina filozofskih postupaka ukoliko oni imaju sistematski konzistentan karakter može graditi filozofski način života kao što je to slučaj kod Pitagore i Heraklita ali i svih predsokratičkih filozofa Grčke i uopće starih antičkih filozofa gdje je način života bio u suglasju sa vlastitom filozofijom i pogledom na svijet. Međutim je to također slučaj i kod Tolstoja, ali i kod Koče Popovića i pri tome treba razlikovati filozofiju koja potčinjava život i život koji potčinjava filozofiju. Dakle, filozofija kao područje univerzalnog ne svodi se samo na mišljenje, već obuhvaća čovjeka u njegovoj cjelovitosti kako bi baš taj čovjek pronašao svoje mjesto u sveopćoj beskonačnosti našeg Kozmosa.
Gledajući ove stavove iz perspektive vremena teško bismo mogli dokazivati ovdje iracionalizam suvremene filozofske kulture, mada su takvi prigovori mogući kao što je općenito bila praksa kod nas da se religijski osjećaji podjednako kao i filozofski promatraju dokazom iracionalne, bolesne prirode čovjeka bez obzira da li su razumijevani neurotičkim karakterom čovjeka ili pak dubinski kao dokaz psihotičkih reakcija pojedinaca.
Ja osobno mislim da je s ovim stajalištima učinjena velika nepravda produktivnoj nacionalnoj inteligenciji koja je tražila alternative u muteži kurentne socijalističke močvare pozivajući se na univerzalnost biblijskog teksta i apriornost emotivnog sklopa čovjeka, jer ukoliko pristanemo na stajalište da u suvremenom vremenu možemo i moramo govoriti, poučeni Ottom Apelom, da postoji tjelesni apriori spoznaje, povijesno praktični zahvat u svijet, onda također moramo govoriti i o osjećajnom aprioriju kojeg također uzimamo kao element spoznaje u općem procesu ljudske spoznaje povijesti i prirode, ali to Konstantinović nije znao.
