SRBIJA OSKARA DAVIČA
Mislim da je srpski nadrealizam naša porazna činjenica koja najviše govori o tome koliko su nadrealisti visoko cijenili jugoslavenske narode i narodnosti. Neobično su ih visoko cijenili, da čovjek pukne od smijeha! Nadrealizam je nastao u Francuskoj poslije Prvog svjetskog rata, a karakterizira ga pobuna protiv tradicije, ustaljenih navika i običaja, prijezir prema socijalnim normama. To su buntovnici koji su smatrali da socijalni i politički radikalizam mora ići zajedno sa stvaralaštvom i ja mislim, da je ta francuska duhovnost i kultura od Descartesa do Pascala pa onda do Bretona jedna porazna činjenica srpske kulture do dana današnjeg.
Što se tiče beogradskih intelektualaca, Nadrealistički pokret se razvijao dvadesetih I tridesetih godina. Tako je 1930. u almanahu „Nemoguće“ trinaest pisaca potpisalo proklamaciju o konstituiranju nadrealističkog pokreta. Bili su to pored ostalih i Oskar Davičo I Koča Popović (pa onda još Marko Ristić, Aleksandar Vučo i ostali). Objavljuju časopis pod imenom „Nadrealizam“ gdje na primjer iznose kritičke primjedbe na skučenost literarnog koncepta socijalne literature.
U vrijeme monarhizma u Jugoslaviji neki od tih nadrealista su se uključili u revolucionarni pokret i bili članovi Komunističke partije pa su onda bili zato i uhićeni i osuđeni na robiju kao Davičo, Popović, Dušan Matić i Aleksandar Vučo. Za vrijeme rata aktivno su sudjelovali u NOP kao visoki komandanti, Koča Popović kao komandant armije, a na primjer Oskar Davičo kao kapetan obavještajne službe.
Taj je Oskar Davičo napisao je pjesmu imenom „Srbija“. Ona je nastala 1939., ali je objavljena 1950. u knjizi pjesama „Višnja za zidom“ i za nju je stanoviti autor koji se potpisao inicijalima V.B. rekao:
„Pesma 'Srbija' zapravo je poema Oskara Daviča te jedno od njegovih najlepših lirskih ostvarenja. Sadrži gotovo sve karakteristike kompozicije i ostvarenja tematike kao i ostale pesme Oskara Daviča, što uključuje i jezičnu formu koja u sebe povlači dosta osobina nadrealizma. Ovde je to slučaj iako je ovo poezija s elementima rodoljublja, a to je vrsta lirike koju je Davičo ostvario nako svoje nadrealističke faze, ali čak ni u ovakvim temema Davičo se posve ne odriče nadrealiza. Primećujemo ga u izrazu, pesničkim slikama, stilskim figurama koje su najčešće simboli i metafore te ideji.“
Dok je stanoviti Boske Kragujevac isto tako zapisao
„U pesmi 'Srbija' iskazana je pesnikova duboka povezanost s otadžbinom Srbijom, njegova rodoljubiva osećanja, potpuna poistovećenost i ogromna, nepromenljiva ljubav prema svojoj otadžbini bez obzira na nedostatke koje ona poseduje. Na samom početku pesme jasno se vidi da je pesnik veliki poznavalac Srbije i svih njenih mana, vrlina i tajni. Ponovljenim izrazima, 'ja znam': snažno je naglašena njegova srođenost sa zemljom i svim njenim licima. Srbija sa mnogo lica i mnogo očiju, sa mnogim ustima i mnogim mislima - to je srpski narod različitog statusa, položaja, karaktera i mentaliteta i sada, da se ne bismo zamajavali, ja predlažem da pogledamo tu poemu:
SRBIJA
„Ja znam sva tvoja lica, svako šta hoće, šta nosi,
gledao sam sve tvoje oči, razumem sta kažu, šta kriju.
Ja mislim tvoju misao za čelom ti u kosi,
ja znam tvoja usta šta ljube, šta piju.
Ej, piju od tuge, od znoja, od muke,
od noći, od sijerka koji se teško melje.
Ja sam u mlinu, sred buke
žrvnja, čuo sve tvoje želje
i brige tvoje, oj, Srbijo među pesmama među šljivama
oj, Srbijo među ljudima
na njivama,
oj, Srbijo među pesmama, među stadima,
oj, Srbijo, pesmo među narodima.
Pesmo tužna, meka si milošta
što plače kao krv grožđa, kao suza mosta,
kao onaj poljubac, onaj miris perja što utka
u gugutanje svoje gugutka.
Oj, milošto meka, klik si divlje plovke
nad jarom iz koje stasa
crveni ugalj sunca
u zrnu svakog klasa,
ali bosa pesmo gluve žalopojke,
kad prestaju pesme, kad počinju psovke?
Gladna ruke, slepe jadikovke,
kad će hajduk bune iz tebe da grune?
Psovke i psovke, ej, u čije zdravlje
zalud je oranje, zalud je letina?
Kletve i kletve, za čije je truplo kravlje
nabrekla Mačva od žita, oteklo Pomoravlje,
bure u bune, za čije se zube lavlje
dimi od mleka ovca i dimi planina,
kad Mačva nije sita, kad Mačva nije sita?
Kroz mukle lance dana, koža suvonjavih.
Svu su je proderali duboki rovovi bora.
Od rovovskog rata od zemlje poplavi
i skori se lice preko gladi – kora;
to lice što nije lice, ti dani što nisu dani,
ti dani ranjenih lica, ta lica kao tabani;
trnje im ne može ništa i ništa – udari…
A svako od tuge za dan
kao vek čitav ostari
I zbrčka se, oj, Srbijo, među bunama, među šljivama,
oj, Srbijo među ljudima
na njivama,
oj, Srbijo, među pesmama, među brdima,
oj, Srbijo,
pesmo među narodima.
Tužna pesmo, majko stara,
brat nam je u taljigama dovukao iz grada
kamenu ploču, kamenog dinara,
za med našeg znoja, vino našeg rada.
A đikaju deca u lazigaćama, pod kosom,
u blatu, među svinjama, među patkama,
hraniš ih, Srbijo, druže, više prosom, više postom,
više bajkama, uspavankama, više gatkama,
i pokrivaš ih mrakom što tako teško pada
da gnev po cele noći do oblaka pali
bunom iz koliba, polja, vinograda,
pevajući srcem što sebe ne žali
niz sedmu rupu na krajnjoj svirali,
oj, Srbijo, među bunama, među šljivama,
oj, Srbijo, među ljudima
na njivama,
oj, Srbijo, među pesmama u grudima,
oj, Srbijo,
buno među narodima."
Oskar Davičo
Pa to je Srbija među šljivama, među njivama sa svinjama, među patkama koja hrani ljude više prosom više postom, više bajkama uspavankama, više gatkama i pokrivaš ih mrakom što teško pada i mi sada vidimo kako je ta poezija domoljubna, kako iskazuje ljubav prema otadžbini, kako ističe Davičova rodoljubna osjećanja i ljubav prema svijetu i ljudima, da čovjek pukne od smijeha!
Ne treba smetnuti s uma, da je ova poema Oskara Daviča bila obavezno štivo u srednjim školama na primjer u Bosni, ali se tumačila kao duboko rodoljubna poezija. Kakve li ironije!
Ja ne bih trebao ništa prigovarati, jer sam poznavao Daviča, ali već u njegovoj kasnijoj životnoj dobi, iako je imao mladu ženu, puno mlađu od njega i sa njom dijete. Povodom njegove smrti ja sam poslao jedan brzojav obitelji Davičo u kojem izražavam svoju duboku sućut i doista sam suosjećao tim više što sam bio suradnik u njegovom časopisu „Dalje“ koji je objavljivan u Sarajevu do njegove smrti 1989.
Baš je tih posljednjih njegovih godina ponovo objavljena u tom časopisu i ova njegova poema, ali su mi vremenom stvari postajale jasnije, kako je trajalo ratno stradanje na Balkanu u najnovijem bratoubilačkom ratu to sam dolazio, tijekom tih nevolja, do jasnije spoznaje o uzrocima, razlozima i svrhama toga klanja, jer nema nikakve sumnje, da je moguće racionalno objasniti taj rat bez obzira koliko on mnogima bio samo ono što je Krleža držao, a sa njim i mnogi drugi, „krčmom u kojoj su ugašena sva svijetla“, jer taj najnoviji rat nije, dakako, dokaz našeg primitivizma, naše kulturne zaostalosti, naše nepismenosti, naše duhovne ograničenosti, našeg primitivnog balkanskog čojstva i junaštva, nego je rezultanta opće nesposobnosti političkih lidera, a među njima i Daviča koji su iskazali totalnu nesposobnost i nedoraslost izazovima suvremenoga vremena.
Tako se čini da ipak postoje mnogi odgovorni naši faktori koje danas pamtimo po djelu kojeg su ostavili na ruševinama vlastite socijalističke civilizacije. To nije pitanje da li je „narod“ primitivan ili nije, nego je sasvim konkretno pitanje je li vlada sposobna riješiti probleme galopirajuće inflacije i hiperinflacije ili je pak instrument jugoslavenske bande, a među njima i Daviča koji su opljačkali cijelu NBJ, zlato prebacili na privatne račune stranih banaka, a tom tzv. primitivnom narodu, među šljivama, među njivama, među svinjama podijelitli umjesto novca običan papir bez vrijednosti, jer su ljudi stali ratovati, jer su „buna među narodima“ zato što su GLADNI, jer ih Srbija hrani više prosom, više postom i to u socijalističkom poretku za kojeg se i Davičo borio, koji je proklamirao na riječima i na djelu, da je oslobodio ljude bolesti, gladi i rata. Da čovjek puke od smijeha!
Ti su naši socijalisti držali jugoslavenske narode i narodnosti GLUPIMA, jer je riječ o „slavenskoj bindi“ kako bi to Koča Popović rekao, mada nam nije sasvim jasno po čemu se ona na primjer razlikuje od francuske. Taj je Popović napisao djelo imena „Hronika lumbaga“ ili „Slavenska binda“ u kojem je zapisao:
HRONIKA LUMBAGA ILI SLAVENSKA BINDA
„U samoći je lako biti
ozbiljan, smrdi ti telo i kaplje podšišana
ambicija; lako „lahko-zaljubijen“
prljav si i odvratan, ako nisi šmokljan
u društvu lako šaljiv, teško biti ozbiljan,
a ne biti smešan; teško biti humoran,
a ne biti jeziv, biti humoran i ozbiljan
(o ozbiljnosti Andaluskog psa, debela
ozbiljnosti Zlatnog doba!)
lako biti umoran i ozbiljan od umora,
ako ne i izlapeo (drevna samoćo!),
lako biti umoran za vreme rata,
posle rata usamljen u društvu
(o znojava pešadijo!),
ali teško, teško.
Prevrnule se reči.“
Pa je tako ishlapio iz njega njegov vlastiti „smrad“ pa je sada gospodin iz „bogate trgovačke obitelji“, francuski đak, ministar, komandant koji je skromno za sebe rekao, neposredno pred kraj svoga života: „Da Papa nije Papa, ja bih bio Papa“ koji nikada socijalističku Jugoslaviju i Srbiju nije doživljavao kao svoju domovinu, nego kao kantu za smeće kojom se služi bogata švicarska i francuska gospoda, ali više ne treba trošiti riječi, neka i ovo što je rečeno bude dovoljno.
