SLUČAJ MILE BUDAKA
Nakon objavljivanja sporova oko Konstantinovićeve „Filozofije palanke“ i mog uglavnom pozitivnog odnosa prema Nikolaju Velimiroviću, mene su neki hrvatski faktori pitali da li bih ja mogao također reći par riječi o hrvatskom piscu Mili Budaku? Pa istina je, da on nosi izvjesnu težinu u svakom osvrtu na njegovo djelo, jer svaka kritika koja ima u vidu snagu estetičkog izraza ovog pisca ne gubi iz vida njegovo mjesto i ulogu u ustaškom režimu tijekom Drugog svjetskog rata i to je jedan balast kojeg se Budak jako teško može osloboditi. On je bio ambasador Hrvatske u Hitlerovoj Njemačkoj pa je bio ministar vanjskih poslova NDH, pa onda ministar obrazovanja. Po struci je bio pravnik, ali je bio i pisac koji je iza sebe ostavio znatno literarno djelo. Obješen je 1945. nakon što su ga Britanci predali jugoslavenskim partizanima.
Postoji jedana ironija u ovoj priči o Budaku, jer je 1945. obješen zbog svoje uloge u djelu NDH, da bi 40 godina kasnije, znači 1985., bio oslobođen uz glasne ovacije odobravanja, jer su hrvatski komunisti i jugoslavenski partizani, povedeni logikom i doktrinom „ratnog lukavstva“, prograsili u Hrvatskoj Musolinija i čitav ustaški pokret „dobrodošlim“, jer da tobože Musolini nije bio toliko zao koliko se činilo, nego da je bio lider izuzetnih emotivnih i ljudskih osobina.
Kao dokaz ove tvrdnje neka posluži rasprava u CK Hrvatske tih godina povodom snimanja filma u američko-jugoslavenskoj produkciji o Musoliniju pod imenom „Mussolini, The untold story“ sa George C. Scottom u glavnoj ulozi. Ne treba smetnuti s uma, da se cijeli taj filmski projekt snimao u Hrvatskoj i da je cijela Hrvatska bila oblijepljena fašističkom ikonografijom. Mnogi su smatrali ono što je i SUBNOR Hrvatske držao „mudrim“: „...a zašto mi ne bismo nešto i zaradili ?“
Veliki hrvatski pisac koji ima i svoje mjesto u „Pet stoljeća hrvatske književnosti“ Marjan Matković je držao da je to bezrezervno antifašistički film, jer on nikada nije čitao takav američki scenarij sa toliko antifašističkih poruka kao što je bio spomenuti, dok smo troje od nas dvadesetak držali kako je riječ o ratnom zločincu prvog reda i kako je on i „definiran“ u aktima UN-a.
Onda je isto tako naš veliki čovjek Kosta Spaić rekao da je „...učinjena golema nepravda našim mrtvim herojima“, jer se ovdje dramski obrađuje jedan sumoran tip, dok se ja danas pitam kako je moguće, da je kod nas dobrodošao Musolini, dok je na primjer Vladimir Nazor „Srbofil“? To je jedno veliko pitanje i zato danas smatram da djelo Mile Budaka zahtijeva jednu reviziju možda na isti način kao što reviziju zahtijeva i djelo Marjana Matkovića kojem su drame bile prikazivane uživo u režiji Radivoja Lole Đukića i na moskovskoj televiziji (kao što je to slučaj sa njegovom dramom „Na kraju puta“ koja je 1957. postala prva hrvatska drama adaptirana za televiziju).
Mislim, da Mile Budak nije ništa bolji niti gori od Matkovića pa niti od Branka Lustiga koji je počeo sa filmom „Ne okreći se, sine“ 1956., da bi kasnije završio svoju karijeru „Gladijatorom“ iz 2000. sa Russelom Crowom u glavnoj ulozi. Da čovjek pukne od smijeha! Kako im je socijalizam bio prirastao za dušu i tijelo!
Uglavnom, Budak je poznat po glorifikaciji hrvatskog seljaštva i istina je ono što E. Noth piše, da se kod njega nalazi duhovna i realistična koncepcija čovjeka u njegovoj relaciji prema tlu na kojem živi i koje Budak simbolizira kao „srce“. Po tom svom karakteru Budak se značajno ne razlikuje od mnogih drugih hrvatskih pisaca kojima je zavičaj bio tema njihove literature kao što je na primjer također slučaj sa Mirkom Božićem iz njegovih „Kurlana“.
Za mene je ta „zavičajnost“ ograničavajuća, ukoliko ne prinosi narodnom duhu koji opet daje svoje prinose svjetskom narodu na onaj način na koji je to doživljavao kod Hrvata na primjer pokojni Vanja Sutlić. Budakova „Sabrana djela“ objavljena su 1993. i tim je povodom Kravar napisao: „Ustaštvo u njegovoj povijesti bilo je nesumnjivo također pozitivan politički pokret za državotvornu afirmaciju hrvatstva i izraz stoljećima dugih aspiracija hrvatskoga naroda.“
Ja osobno mislim, da je to jedno pretjerivanje kao što mislim da je nipodaštavanje ovog pisca stajalište kako je riječ o „mediokritetskom piscu“ ili „autoru osrednje originalnosti i fantazije“ bez „dugotrajne vrijednosti“. Ja inače imam problema sa dijalektima pa mi je bilo malo teže čitati Budaka, ali sam to učinio za razliku od onih koji „pljuckaju“, a da pojma nemaju o predmetu o kojem govore.
Mislim da je sa Budakom pošlo zlo, ali i nije moglo drugačije u općem poretku zla u NDH i na čitavom Balkanu za vrijeme trajanja Drugog svetskog rata. Stvar je samo u tome, da se to zlo kod nas pojavljuje kao povijesna fatalnost, a odatle i jedan neutralizam kod naših ljudi koji rat isključuju iz moralnog vrednovanja budući ga smatraju neizbježnom pojavom koja se u socijalnom životu ljudi na Balkanu ispoljava kao funkcija prirodnog prava ili povijesne redovnosti. Odatle se i ovo zlo i ovaj poredak zla uzima kao naša povijesna fatalnost, kao bezobziran element u općoj bezobzirnosti kozmičkih procesa.
Znači, odgovornost se ne bi sadržavala u odgovornosti pojedinaca niti naroda, nego bi zavisila od općeg kosmičkog procesa u kojem se poredak zla pojavljuje kao povijesna fatalnost, nešto što nas karakterizira, nešto što je naša sudbina, nešto što je naš usud pa onda nije čudno, da ljudi postaju dio tog općeg zla kao našeg iskonskog grijeha za kojeg se meni čini, da je samo drugo ime za hibris Balkana.
Riječ je, dakle, o jednom amoralnom Bogu koji iskušava ljude, stvarajući ili razarajući, u dobru i u zlu vlastito svoje zadovoljstvo i slavu koji, dakle, stvarajući svjetove oslobađa sebe od nevolja i boli praznine i nesreća kontradikcije koju karakterizira ljudski rod. Zbog toga i mislim, gledajući cjelokupno Budakovao djelo i ono javno političko kao i ono njegovo literarno, da se Budak ne može danas braniti kao moralna nacionalna veličina, već se može uzeti samo kao nacionalna sramota koja ima malo veze sa suvremenom generacijom školovanih mladih ljudi Hrvatske.
