ODI PROFANUM VULGUS



Bard naše sociologije, njen otac, sociologički energetik i uglednik Rudi Supek nije se postidio svog politikantskog oratorija »Moral instanity anno domini 1982« Književna reć, br. 2C4, 10. 2. 1983.) iako je za stid imao na raspolaganju više od trideset dana.

Mnogi su mnogo toga izrekli na račun »Studentskog lista«, ali je malo onih koji su svoje pamfletsko prenemaganje izvodili s toliko bizarnog ,talenta, pretencioznosti, ali i artističkog prezira. Moral instanity anno domini 1982« svjetskog uglednika, i pored svega nije ništa, u znanstvenom pogledu, posebno. Ništa se tu nije značajno reklo, a što već nije poznato i prosječnom studentu kakve naše drustvene znanosti. Ako bi se dakle, u problem neupućeni čitalac, dao na takav put da potraži štogod originalnog, nešto što bi vrijedilo takve pažnje — bio bi to uzaludan pokušaj.

Naš uglednik je utoliko uglednik što vlastito iskustvo iskazuje općim iskustvom .- čovječanstva hoteći istaknuti njegovu banalnost. Kao da je nama toliko stalo da čujemo samohvalisanje psihofizika, i kakvog je to on posla imao s pariškim podzemljem. Prisilno ili ne — sasvim svejedno. Zašto bi nama bilo korisno da čujemo kako je neki uglednik, a u stvari običan svat, prisilno drugovao Gilienom iz Marseija i elegantnim Gospodinom Lambertom. Što nama znači da slušamo o njihovoj korespondenciji s ženama koje su bile u ženskom zatvoru Cherche Midi ili pak o klošarima na trgu Csrstrescarpe koji bi mogli mislili da je naš uglednik upravo stigao iz Charenrona. Dakle nije toliko bitno da se nešto kaze sto bi moglo imati svoju društvenu i kulturnu opravdanost.

Da je tome tako, onda bi mi autoru oratorija »anno domini« bili duboko zahvalni što nas je nečemu podučio, što nas je posavjetovao u stvarima života i politike. Daleko je važnije da se vidi kako dobar »»intelektualac« kome u srcu leži francusko građansko nasljeđe, vlada stilom visoke literature. Ali ubrzo i ovo će ritmičko vibriranje literarne materije prerasti u dosadnu i nametljivu elokvenciju koju više ni po čemu ne možete razlikovati od brbljavosti. Gospodin Supek nikada nije pao toliko nisko koliko u »anno domini.

Čak ni onda kada je na javnim tribinama i znanstvenim skupovima propitivao ulogu KPJ u prijeratnom i poslijeratnom političkom životu, o staljinizmu i njegovim recitativima na našim prostorima — s maupassantovskom snagom stradalnika koji eto bijaše triput unutar ali uvijek izvan Partije, Ostavimo po strani što je sve to bilo izvan konteksta i što nije imalo veze s predmetom rasprave. Ali to nije važno, važno je da se svugdje i uvijek bude prisutnim, javnim, da se autoritetom jednog bolećivog znanja širi prostor utjecaja i moći.

Gospodin Supek je antodogmatik, protivnik svake desne negacije, ogorčeni neprijatelj staljinizma, demagoškog poigravanja, programatskog fraziranja, filozofskog ili književnog šematizma. On se pita kojim se to pravom pripisuje desničarski mentalitet onima koji se službeno pozivaju na lijevu ideologiju, da bi zaključio kako za istraživače staljinizma, u što gospodin Supek i sebe ubraja, ovdje nema nikakve zagonetke jer jedna ideologija može biti po svojoj frazeologiji i retorici lijeva, a da je njena stvarna društvena uloga konzervativna, dakle desna.

Gospodin Supek je antistaljinist, kako sam za sebe kaže. I mnogi bi mu povjerovali, kao što mnogi već i čine, jer ne sumnjaju niti znaju kako je neobično jednostavne i zahvalno lagati »ex catedra«. Pa ipak, i pored svoje uporne kritičke borbenosti ustvari alibija pred suvremenošću ovaj neumorni publicist napisao je nekih par marksističkih djela i spisa i to u dogmatskom i beletrističko dogmatskom značenju ovog pojma.

Kako jedan belle esprit može biti dogmatikom u pitanjima istine i filozofije? Ne zaboravite riječ je o stavovima koji potječu Iz mlađeg razdoblja. Njegov mladalački lirski duh bio je preslab da bi mogao odoljeti banalnosti »filozofskih« ili dogmatsko-marksističkih šema.

Poslužimo se primjerima; »Egzistencijalizam i dekadencija«, knjižica od svojih dvjestotinjak stranica objavljena je u izdanju Matice hrvatske 1950 godine i kako sam autor znalački tvrdi »ova dva eseja, iako iz različitih oblasti ideološkog života građanskog društva, sadrže u osnovi jedan te isti problem, naime utjecaj buržoaskog individualizma na dekadenciju humanizma u građanskoj filozofiji i umjetnosti«. Ovdje će jedan ingeniozum podvrći »komunističkoj« kritici Kierkegaarda, Nietzschea, Hiedeggera, Sartrea, Camusa, Gidea, Wildea, Baudelairea, Rimbauda, Lautreamonta, Brentana, Husserla, Schopenhauera, Jaspersa, Marcela, Bargsona, gospođicu de Beauvoir, Byrona, Dalija, Eluarda, Prusta, Verlainea, Bretona, Millera...

Začuđeni smo ovom filozofskom krivotvorinom, provincijalnim patosorn kotarskog inteligenta koji piše: »jedino je egzistencijalizam sposoban da pomiri savremeni klerikalizam različitih krščansko-demokratskih ili krscansko socijalnih stranaka »humanistički« socijalizam Blumovo lipa, trockizam različitih deklasiranih intelektualaca, anarhizam nadrealista i sličnih »vječnih protuslovaca«, kao i različne neofašizme«. »Egzistencijalizam je postao privlačna točka za klerikalnu reakciju, za anarhiste, trockiste i razne »neofašiste« koji se, iako vuku svoj korijen iz različitih društvenih slojeva i historijskih momenata, slažu u svojoj zajedničkoj želji da oslabe marksizam kao revolucionarnu teoriju proletarijata.« Prust je za njega halucinant, čovjek koji pati od »težih duševnih kriza i poremećaja« jer je preosjetljiv na mirise i smradove« (str. 149), Breton je trockista kojeg do 1930. napuštaju »svi ozbiljni elementi«, Heidegger »ni u« jednom času ne prevladava svoju
subjektivnost silom jednog kolektivnog stanja; njegovo je djelovanje »strogo lično... avanturističko«, pa zajedno sa Sartreom i Nietzcheom ne raskida« u korijenu okova religioznog skretanja društvenih energija kao pomućene i sebične ličnosti, oni nakon prvog zamaha krilima, oslanjajući se više na osjećaj i nagon nego na racionalnu ocjenu društvenog razvitka, slični skakaču koji je zabio svoju motku u korito potoka bez dna, padaju u individualizam još gore vrste - u individualizam koji vidi svoj raison d'etre u senzualnim avanturama, »životnim intenzitetima«, nemoralnoj »raspoloživosti« i »besplatnosti« društvenih postupaka, te konačno u raznim diktatorskim pothvatima«, (str. 57-58).

Nictzche afirmira »degradirane, primitivnije oblike društvene osjećajne ekspanzije« (str. 56) i »nemoralnost prema ljudima« (str. 37), Boudelaire je senzualist i razvratnik, nadrealiste karakterizira nesuvislost što samo pokazuje njihovu »»pubertetsku nedozrelost i ženskastu zavisnost«, (str. 122). Miller ie ovdje »panseksualin anarhist« i agent »ideološko-propagandnih instituta američkog imperijalizma« (str. 181).

Andre Gideu nije gospodin Supek poklonio dovoljno pažnje u ovom »boljševičkom« pamfletu, iako je imao dovoljno vremena da ga uvrsti medu »najsporije umove takozvanih kulturnih ljudi« i da ga nazove »ishlapjelim šarlatanom«. No bit će dovoljno da prođu dvije godine kako bi se ova prvotna, možda i brzopleta procjena nešto ublažila. Tako, posljednja rečenica predgovora Gideovom »Povratku iz SSSR-a« glasi: »I, evo, to je razlog zašto mislim, da se prema Gideovoj kritici SSSR možemo odnositi s izvjesnom pažnjom, ma kako ona bila zadojena natruhama buržoaskog individualizma, jer se njegov antisovjetizam, pa i antimarksizam ne može ocijeniti kao antikomunizarn u posljednjim konzekvencama«. (A'Gide, Povratak iz SSSR, Glas rada, Zg. 1952). Za razliku od Gidea, O Jean Paul Sertreu je gospodin Supek mnogo toga izrekao: »U svojoj reviji »Moderna vremena daje značajno mjesto žrtvama fašizma i marksizma (francuskim partizanima), i da se slaže s Marxovom kritikom kapitala, pristupa narodnom frontu,hvali španjolske republikance žigoše kukavičluk francuske kolonijalističke politike i ustaje u obranu Vijetnama.

To »»ljevičarenje«, koje danas sve više iščezava, trebalo je da učini egzistencijalističku udicu zavodljivijom. Uostalom, i sveti oci »Družbe Isusove« smatrali su da je došlo vrijeme kad treba prihvatiti Marxovu kritiku kapitalizma - druga je, naravno, stvar njegova likvidacija«. I sve ovo biva napisano poslije Sartreovog spisa »Egzistencijalizam je humanizam« 1945. eseja Materijalizam i revolucija 1946. (gdje je Sartreovo okretanje prema marksizmu vidljivo, pa makar ono ostalo tek na razini metodološkog dijaloga i problematizirala kategorije subjektiviteta) i poslije osnivanja Rosscmblement democratique revolutionnaire 1948. A što je sa slobodom! To je posebna priča! »»Potrebno je da prekinemo na ovom mjestu naš prikaz i da u nekoliko riječi odredimo egzistencijalistički pojam »»slobode« s kojim se egzistencijalisti služe isto tako često, mađioničarski svemoćno i hipokritski neodređeno kao i »»zapadni demokrati«. (69.) ...

Ukratko, pojam slobode kod egzistencijalista služi krajnjem nekomformi zmu pojedinca u društvu, tome da ga uvjeri da je apsolutno slobodan, da su svi izbori koje može učiniti jednake vrijednosti to jest bez ikakva objektivnog osnova, da ne postoji ni determinizam ni progres u društvu. Tako shvaćena sloboda pretpostavlja individualizam najniže vrste.« (71.).

Psihologija građanske lirike« objelodanjena u MH 1952. godine nešto je obimnija, ali kao i njena prethodnica vrvi simpatičnim tendencijama, pavlovljevskim maštarijama. Naravno, mi ne kanimo reći kako je gospodin Supek onaj koji je izdao revoluciju da obmanjuje pošten svijet, niti da mu djelo- vrvi protuslovljima. Nama ni na kraj pameti nije da tvrdimo kako je izdao komunizam i materijalizam, kako je sada literat a nije propagandista. Mi samo tvrdimo da je gospodin Supek, u evoluciji svojeg mišljenja, naposljetku dostigao poziciju koju će Krleža tako dobro razjasniti riječima »da sve što nije bijela kava sa šlagom ili aparitif ili opereta, nije Evropa.«

Prirodno je da se jedan student sociologije, koji je navikao da čuje od gospodina profesora mnoge dobre i lijepe stvari i od kojeg je mogao mnogo toga naučiti o psihoanalizi, strukturalizmu i tako dalje u oduševljenju pred obiljem uputi ka ispitivanju njegova cjelokupnog djela. Ali, za očekivati je, da će student već na prvom koraku ostati zbunjen svim tim šarenilom misli i akcija. A kako živci mladica lakše podnose pravilne izmjene nego one nagle prekide, tako će živčana snaga i prvobitni napor lako preći u umor, u zasićenost i volja će se brzo pretočiti u neugodan osjećaj stida.

A onaj koji ustraje u ispitivanju, e taj će, u najboljem slučaju ostati u vječnom čudu jer sebi neće moći objasniti što to gospodin profesor smišlja kad upućuje pitanje kulturnoj javnosti: — nije li možda prostaštvo predmet društvenog konformizma? Jer prije tridesetak godina ovaj je učio drugo — da pojam slobode kod nekih skoro svih filozofa služi krajnjem nekonforizmu pojedinca u društvu?! Prije tridesetak godina prostak bi bio poželjan jer nije dekadent, a bio bi bogami i slobodan jer je determiniran, pa ako je takav onda je i progresivan, jer nije individualist, ? i društvo je u progresu?! Ostat će mladićak u vječnom čudu!

Kako prije rekli smo, sve izrečeno i napisano gubi svoju važnost pred zahtjevom da se uvijek bude u pogonu, akciji, prisutnim u javnosti, a za povod da se iskoristi neka zgoda ili tuđi kretenluk. I baš je svejedno da li je na dnevnom redu »Studentski list« ili možda kakav pukovnik. Tako je gospodin Supek vrlo vješto prezentirao javnosti svoje ogorčenje što se Dušan Vilić, po njegovom mišljenju, u teoriju neupućen čovjek ili nestručnjak«« pača u sve i svašta, a što mu, valjda po dometima duha i intelekta, ne odgovara. A običnom se čitaocu — možda — samo priviđa, da je gospodinu Supeku ipak više stalo da saznamo koje i kakve sve to on prijatelje ima i s kim je sve drugovao dok je bio predsjednikom Korculanske filozofske a zapravo ljetne škole. I on veli: »Ali oni »su krivi« naročito što su stavili u pitanje marksistički karakter sovjetskog marksizma - lenjinizma čiji su tvorci, kao što znamo, Staljin, Militin i Judin.« Čudna li čuda? A predsjednik Korčulanske škole je prije trideset godina pisao kako se s »privatnom sviješću danas ne ide u bitku, kao što se ne ide niti s privatnim vlasništvom« i kako je velik »osjećaj zahvalnosti prema Sovjetskom savezu«.

I kaže dalje uglednik da legije takvih Dušana Vilica odgajaju se kod nas u duhu sovjetskog marksizma - lenjinizma jer se u njihovim školama upotrebljavaju udžbenici koje su naši prepisivači pravili po sovjetskom uzoru.« A kada zavirite u doktorsku disertaciju prijatelja gospodina Supeka, u djelo »Filozofija Georgea Edwarda Moorea djelce od nekih stotinu i osamdeset stranica onda vidite da je ono također izgrađeno uz
(makar i neznatnu) pripomoć «Istorije Filozofije» u redakciji Aleksandrova, Bihovskog, Mitina i Judina. Djelo o kojem je riječ izdano je 1961 dakle 13 godina iza 48 i jednu iza Bleda.

Ivan Kuvačić je vrijedan znanstvenik cijenjen u znanstvenim i akademskim krugovima
Ali ovog je puta (književna riječ br. 205 25. 02. 83.) njegovo raspravljanje lišeno svake znanstvenosti blisko traču ili političkom vicu. Zato je pomalo smiješno ono grlato nadglasavanje i ponavljanje kako je nekom u »Studentskom listu« istinito samo i
samo ono što donosi uspjeh i otvara put prema položajima; da je tom osnovnom cilju sve potćinjeno. Da Ivanu Kuvačicu kao i ugledniku Rudiju Supeku »Studentski list - nije toliko bitan, koliko neki politički ljudi - pa to je barem jasno. I to samo zbog toga što i među političkim ljudima ima onih koji su upućeni u teorijsko i sociološka znanje, pa društvu i njegovom razvitku bolje sude negoli sami znanstvenici.

Žalopojke teoretika što više ne mogu zadržati monopol nad istinom kod nas su dio svakodnevnice, element našeq folklora

Zlatan Gavrilović

nastavak u sljedećem broju


Zagreb 1983