Rudi Supek



MORAL INSANITY ANNO DOMINI 1982.


Trgnuo sam se. U nizu uvreda na račun žena ova me je na nešto podsjećala: ‘’I ja mislim da su feministkinje guske. Ja bih sve njih nogom u pizdu kao i Rajnu Opačić i marš doma pička vam materina’’. Ovo sam negdje već vidio: momci su imali čizme na nogama i mrtvačke glave na kapama a udarali su nogama upravo dospjele, polugole djevojke i žene, Židovke, Poljakinje, Ruskinje. Udarali su nemilosrdno kao što se udara po stvorenjima što pripadaju ‘’nižoj rasi’’ ili ‘’političkim neprijateljima’’. Žene su samo jecale jer su bile spremne na najgore. A i mi koji smo to morali promatrati . Zato me je još više potresao od ovog prizora u konclogoru ono što sam nedavno vidio kod nas.

Na drevnome Griču ispred crkve svete Katarine okupila se skupina mladića i djevojaka, svježe promoviranih maturanata. Tada iznenadno nekoliko mladića zgrabilo je jednu djevojku , bacilo na zemlju i počelo divljački udarati nogama a djevojka je vriskala iz sve snage kao što vrišti mladi život kada se osjeti ugrožen i traži pomoć. Bio sam zaprepašten i nisam znao otkuda takva surovost. No, najgore je bilo što nitko od velikoga broja mladića, izuzev jedna djevojka nije pritekao ovoj djevojci u pomoć. Gomila je gotovo ravnodušno gledala što se zbiva. Gdje mi to živimo?
U ovom Studentskom listu verbalni iskazi surovosti na račun feministkinja gomilali su se u raznim varijacijama: ‘’Možda ih treba više tući pa bi bile bolje i pametnije ...snebivaju se pri škakljivim temama a prave se poštene- zar je to biti pošten - a na djelu popizde kada vide kurac...Samo mrtva feministkinja je dobra feministkinja ...Feministkinje su čedomorke.’’ I tako dalje. Mržnja prema ženi je slijepo, bez pokušaja opravdanja , izbijala iz mladenačkih riječi . Nekrofilija. Manjkale su samo kape sa mrtvačkim glavama. Jedan je mržnju objašnjavao rugobom feministkinja : ‘’Sigurno su užasne...Dakle nemojte se sramiti što ste vjerojatno grde kao lopovi.’’

‘’Grde kao lopovi’’. Surovost traži da biće izloženo nasilju bude ružno, odvratno, odbojno . Američki vojnici na povratku iz Vijetnama pričali su psiholozima kako su ih vježbali da vide u Vjetnamcima ‘’majmune’’, a ne ljude , neku nižu vrstu stvorenja. Dakako majmune je lakše ubijati od ljudi.
Urednici ovoga lista obilno su ukrasili prostačke antifeminističke tekstove crtežima odvratnih, bubuljičavih ženskih tjelesa sa zubatim i razjapljenim spolovima, pravim raljama. Niti Štraserov Sturmer ne bi se posramio ovako uspjele propagande protiv feminizma, protiv žena koje su krive jer žele biti ravnopravne sa muškarcima, žena koje su zaboravile kako se ovdje malograđanski naučava da ‘’žena mora biti domaćica, u gradu dama a u krevetu kurva’’. Jao ženama koje su od proleterijata preuzele parolu da ‘’oslobođenje žena mora biti djelo svih žena’’

Pokušao sam potražiti korijene ovog prostaštva i prezira prema ženama. Sjetih se pariškog podzemlja, prisilnog drugovanja sa Žiljenom iz Marselja u njegovom radničkom kombinezonu i elegantnoga gospodina Lambera ( Lambert) porijeklom iz ugledne francuske porodice . Obojica su bili makroi , a Žiljan uz to i ‘’casseur’’ (provalnik). Žiljen je pripadao vrsti ‘’tvrdih’’ pa je i završio sasvim bez potrebe sa prosviranom lubanjom, a Lamber vrsti ‘’mekih’’, sa biranim riječnikom i sate sam mogao s njim razgovarati o francuskoj literaturi . Što se tiče njihovog ‘’posla’’ znao sam da su navikli držati žene u pokornosti , pa kada neka prekrši ‘’pravila’’ poslužiti se i pesnicom. Ali sam isto tako znao da su smatrali svojom dužnošću da im pružaju zaštitu , da ih obrane, i to vrlo energično, kojiput od nasrtljivih, polupijanih sileđija ili žutokljunaca. Ipak jedna me je stvar iznenadila i ostala u uspomeni: njihova korespodencija sa ženama koje su sjedile u ženskom zatvoru Scherche-Midi . Često su se dopisivali a u tom dopisivanju bilo je mnogo nježnosti , biranih riječi, ljubavne čežnje doduše sve izraženo pomalo naivnim sentimentalnim stilom onim iz pučke literature prošloga vijeka. No bilo je to iskreno. Bili su očito nesposobni za ono ženomrzaštvo što sam ga našao kod ovih studenata. Zašto? Bez obzira na način života i miljeu, često opasan i grub , oni su bili muškarci u kojima je prirodno dozrio poriv za davanjem zaštite ženi, muška uloga zaštitnika. Prostački odnos iz ovog lista smatrali bi svojevrsnom zaostalošću. Gospodim Lamber bi smatrao da se radi o ‘’divljacima koji još nisu stigli do praga kulture’’. Žiljen bi primijetio da je već naišao na takve ‘’neodgojene frajere’’ iz nekih ‘’zaostalih krajeva’’ koji se ne znaju ponašati pa su bili prisiljeni kojiput da ih
‘’skrate’’ kad počnu kršiti pravila miljea . (Alen Delon bi također znao o tome nešto pričati).

U stvari da li je točno da prostaštvo dolazi iz sredine koja još nije dosegla stupanj kulture ili, naprotiv, ono dolazi odande gdje je ‘’kultura izgubljena’’?Da li je ono samo neka pobuna protiv društvene sredine (koje?) ili prosto odraz određene demoralizacije, stalnog srozavanja ljudskih vrednota, pa čak i svijesno prilagođavanje na rušenje osnova neke kulture? Ono doista može biti sukob agresivnih tendencija sa vladajućim vrednotama ali i sukob sa vlastitom prazninom kao i priprema ( manje ili više svijesna) za jedan prostački posao ili način života. Ona je često samo duhovna priprema za viši oblik prostaštva- licemjerje, krivotvoreni vlastiti i tuđi život.

Slušao sam jučer klošare na trgu Soptrescogre . Ležali su ili čučali oko željezne rešetke iz koje je strujao topli zrak obližnjeg kupališta. Nudili su bocom vina, svašta dobacivali , zadirkivali se i žalili i nastojali svratiiti pažnju okoline na sebe. Neki su govorili više u argou drugi više biranim riječima , ali slušajući ih satima uzalud bih se susreo sa prostotom. Iako su živjeli na ‘’dnu društva’’ prostota im je bila strana. Jednostavno nisu mogli u sebi uništiti pečat koji im je dala i protiv njihove volje , kultura jednoga naroda. Da sam im prišao i rekao : ‘’ Slušajte, dajte psujte malo više, prostačite, vrijeđajte ljude i žene, pa ćemo vas birati u političke forume i za narodne poslanike’’ pomislili bi da sam upravo došao iz Charentoona. A da sam još dodao: ‘’ To je najnovija metoda pomoću koje novi ljudi grade novi svijet’’ ne bi ni trenutka sumnjali da sam upravo odande pobjegao.
Psihoanaliza objašnjava agresivnost ‘’Polujakih’’ zaostalošću u emocionalnom dozrijevanju . Takvi mladići zapeli su na pola puta: žele se pokazati kao snažni pojedinci, a istovremeno su pod vlašću društvenoga autoriteta, Super-ega. Vole zapanjiti okolinu ružnim riječima i nasilnim postupcima , ali samo kada su u grupi ili pod nečijom moćnom zaštitom , jer su kao usamljeni pojedinci kukavice. Agresivnim ponašanjem samo prikrivaju svoju krajnju nesigurnost i potrebu za nekim zaštitnikom , autoritetom- Vođom. U spolnom pogledu su ambivalentni , žena je istovremeno predmet privlačnosti i odbojnosti , žele biti agresivni i samostalni, ali su pod vlašću ‘’moćnijeg muškarca’’. Latentna ambivalentnost i homoseksualizam uvjetuje potrebu za ‘’muškim društvom’’ i odbojnost prema ‘’ženskom društvu’’ iako ih seksualna potreba na njega upućuje. Zaoštrena ambivalentnost dovodi do sado-mazohističkoga ponašanja: surovost prema ‘’slabijem spolu’’, pokornost prema ‘’jačem spolu’’, odatle nesposobnost da se preuzme stvarna samostalna ‘’muška uloga’’, istovremeno ravnopravna i zaštitnička. Tu se susrećemo sa ‘’autoritarnim sindromom’’, konzervativnom identifikacijom sa Super-egom, likom Oca ili Vođe. Nalazimo u tom okviru onaj tip intelektualca za kojeg govore da je ‘’drzak u malim, poltron u velikim stvarima’’. Kod deklasiranih društvenih elemenata pojavljuje se ovdje i onaj tip nedozrelih , nasilničkim i ekspanzionih tipova od kojih je SA-Fuhrer Rohm regrutirao svoje sileđije i pedere.

U blažem i možda manje psihoanalitičkom okviru , nalazimo ovdje onu vrstu pojedinaca kod nas nazvanih ‘’biciklistima’’: što se grbe prema gore, a prema dolje pritišću. To mogu biti i najobičniji karijeristi , ali ima među njima i onih koje socijalna psihologija opisuje kao ‘’otpadnike-uzurpatore’’. Učestvovanje u grupnom životu ili takozvana grupna dinamika može dovesti do selekcioniranja dva tipa čovjeka: ‘’izabranika’’ i ‘’uzurpatora’’. Prva bira obično sama grupa, na spontan i demokratski način, pa se i sami odlikuju neposrednim, otvorenim i demokratskim ponašanjem, a drugi su se našli na rubu grupe, potisnuti, pa eventualno i istisnuti iz nje. Nakon toga traže sklonost neke druge grupe, po mogućnosti hijerarhijski nadređene prvoj. Ako hijerarhijski dominantna grupa ima dovoljno vlasti tada se razvija ‘’autoritarni sindrom’’ i ‘’potisnuti pojedinac’’ nastoji ulagivanjem, prekomjernim očitovanjem pokornosti a često puta i ne birajući sredstva ( douskivanjem, dostavljanjem, potkazivanjem) da stigne do položaja koji mu omogućava da ‘’uzurpira’’ ulogu osporenu od primarne grupe. Ovakvih ‘’uzurpatora-potkazivača’’ nalazimo često u represivnim i autoritarnim režimima. Hašek je u Dobrom vojniku Švejku opisao kako ih narod rado tuče, kada ih uhvati na nekom zlodjelu kao ‘’špicle’’ ili ‘’tužibabe’’. Ali se to odigrava u manje više liberalnim sredinama . U izraziro represivnima oni se nalaze pod ‘’državnom zaštitom’’, čak i onda kada se odaju pijanstvu , razvratu i sitnom kriminalu , rušeći norme koje nadilaze uobičajene društvene privilegije ( dobar položaj, dobra plaća, pravo na javnu riječ). Što se tiče ‘’javne riječi’’ lako ih je prepoznati po tome što krajnje pažljivo kontroliraju svoj govor , sa dobro smišljenim i odvagnutim odobravanjima i napadima na druge, govoreći najčešće sa polutihim, uškopljenim glasom. Bučan i spontan smijeh kod njih je zadavljen i zamjenio ga kiselo-svirepi podsmijeh. Kao dobro stegnutu vreću zadavili su svaku spontanost sa smijehom negdje u vratu , pa nose tu svoju lješinu u sebi gdjegod krenu , izazivajući strah i podozrenje . Nekrofili. Još nemamo dobar film o ideološkim Frankeštajnima.

Mnogobrojne ankete o razlikama i mentalitetu omladinaca - Ljevičara i Desničara rezimirao je J.C. Flugel ( Čovjek, moral i društvo, London 1955). Oni se razlikuju po mnogim crtama ali na prvo mjesto Flugel stavlja kod Desničara : 1) lojalnost prema liku Oca ( Vođe) 2) Isticanje značaja obiteljskoga života i 3) anti-feminizam , a kod Ljevičara, u istom okviru vrednota 1) lojalnost prema grupi ( vršnjacima) 2) sumnjičavost prema obiteljskom životu i 3) feminizam. ( Desničari uključuju u uzorku razne konzervativne i fašističke struje, a Ljevičari radikalne i komunističke ) Zanimljivo je da mentalitet Desničara odgovara ‘’autoritarnom sindromu’’ identifikaciji sa patrijalhalnim autoritetom ( Otac ili Vođa) dok kod Ljevičara lojalnost ide prvenstveno prema ‘’bratstvu’’ ( zajednici sinova, drugovima). Desničari stvaraju ‘’bande’’ koje počivaju na ‘’kultu vođe’’, kao što je to bilo u svim fašističkim organizacijama. Ljevičari teže izrazito egalitarnim grupacijama i ističu odbojnost prema ‘’kultu ličnosti’’ ali i prema svima nad-individualnim autoritetima ( Jedan narod, Jedna partija, Jedan Vođa). Ove ideološke tendencije projiciraju se nužno i na erotički plan.
Flugel ovako opisuje antifeminizam Desničara: ‘’ U našem patrijalhalnom društvu vlast je pretežno muška i otac je prototip, bitni i vanjski predstavnik Super-ega. Ženu valja stoga držati u pokornosti ( kao i djecu u nešto manjoj mjeri). Stoga se nastoji ženu tretirati pravno kao inferiornu ili privatno vlasništvo iako često pod izgovorom da je treba štititi od opasnosti. S druge strane Ljevičari je nastoje promatrati kao individuum koji ima ista prava kao i muškarac. Feminizam bitno proizlazi iz potrebe žena da istaknu vlastiti Ja, pri čemu joj pomaže i muškarac koji vidi u podložnosti žene jednu od crta represivne patrijalhalne moći.’’

Desničarski mentalitet sadrži u sebi upravo obranu ovog autoritarnog Super-ega, patrijalhalno-represivnoga poretka koji ne važi samo za žene već i za čitavo društvo , pa on pogađa podjednako ženu kao i radnika. Nije stoga čudo da je upravo fašizam najoštrije suzbijao feminizam i isticao da je ženi mjesto u kuhinji i porodici . Uostalom jedna od nedavnih anketa pokazuje nam da je eksploatacija žena i u veoma naprednim zapadnim zemljama još uvijek velika. Tako R. Adret kaže da je odnos između ‘’vezanog rada’’ (placenog) i ‘’slobodnoga rada’’ (izvan-privrednog) : 60% ‘’slobodnoga rada’’ prema 40% ‘’vezanog rada’’ ali u tom ‘’slobodnom radu’’ ( u Francuskoj) muškarci potroše 9 milijardi sati , a žene 40 milijardi sati! Preodgajanje muškaraca da preuzmu dobar dio ‘’slobodnoga rada’’ koji sada obavljaju žene bit će nema sumnje dugi proces. Pogotovo ako se ne ukloni ovaj prostački mentalitet koji vidi u dominaciji žena ‘’prirodni poredak’’

Ovdje netko može zapitati : kojim pravom se pripisuje desničarski mentalitet mladićima koji se službeno pozivaju na ‘’lijevu ideologiju’’ ( ideologiju svoje Komunističke partije) ? Za istraživače staljinizma ovdje nema nikakve zagonetke. Oni su uočili da jedna ideologija može biti po svojoj frazeologiji ili retorici ‘’lijeva’’ a da je njena stvarna društvena uloga konzervativna i reakcionarna, dakle ‘’desna’’. Sadržaj i funkcija nisu u ovome slučaju podudarni. A da je to moguće pokazao je vrlo lijepo Elvin Goldner ( Alvin Gouldner) kada je usporedio američki funkcionalizam ( Parsonsovog tipa) sa sovjetskim marksizmom-lenjinizmom ( Staljinove proizvodnje , jer drugi tamo ne postoji) te pokazao kako obje ideologije , usprkos različitim terminologijama imaju istu konzervativnu i represivnu ulogu. Jedna i druga podvrgavaju samostalnu i kritičku ulogu pojedinca logici samog Sistema, služeći se u jednom slučaju više moći novca , a u drugom slučaju moći policije. Jedni i drugi žrtvuju značaj Ega u prilog veličanju Super-ega, pa dok su jedni sretni kada mogu zamjeniti svoj Ja sa ‘’Mi -slobodni svijet’’ drugi su oduševljeni kada im nomenklatura dozvoli da mogu svoj Ja zamijeniiti sa ‘’Mi-partija’’. U prvom slučaju lažni individualizam prikriva stvarnu dominaciju kapitalističkoga tržišta, a drugom lažni kolektivizam uzurpaciju vlasti po jednom monopolističkom sloju. Stoga ne valja nasjedati na otvorenu frazeologiju ili retoriku neke ideologije, već je neophodno provjeriiti njenu društvenu ulogu , način na koji se kontrolira ponašanje pojedinca i nasilno uvodi društveni konformizam ( Lako se može primijetiti da se oficijelni ‘’ideolozi’’ služe ideologijama više kao nekom ‘’batinom’’ nego kao ljudskom umotvorinom!)

U redu, ali da li može i prostaštvo biti predmet društvenoga konformizma? I u ovom slučaju ne radi se prosto o upotrebi prostačkih riječi ( Pubertetlije ih često upotrebljavaju na bezopasan način, da bi prikrili svoju nedozrelost ). Međutim prostaštvo može u sebi sadržavati , na najvidljiviji i najsuroviji način, težnju da se devalvira ljudska riječ. Koji put se pojedinac njome služi da bi pokazao kako već doista živi u jednom vrijednosno devalviranom svijetu, dakle kao oblik društvenoga konformizma. Ali ono može značiti pokušaj da se unizi ljude koji do riječi drže , a drže do riječi upravo zato jer predstavljaju neke ideje, a ideje izražavaju njihovo lično dostojanstvo. Prostaštvo je napad na ljudsko dostojanstvo onih pojedinaca koji ga žele sačuvati sa strane onih koji su ga se odrekli i koji to raznim postupcima javno pokazuju. Listu nije manjkao put ka Super-egu.
Stvari su tako postale jasnije

Na istoj ‘’udarnoj stranici’’ na kojoj su se nakupile uvrede protiv žena jedan suradnik lista se trudi da definira ‘’pornografiju per se’’. Kaže da je to ‘’ čest fenomen koji je važnost po sveučilišni život nedovoljno istražena’’ sa čime bismo se mogli složiti. Upozorava na neurotičku jezgru potrebe za pornografijom jer ‘’spašava popriličan broj sveučilištaraca od samoubojstva’’, žali što novi carinski propisi otežavaju da se dođe do novih ‘’kazeta’’ jer studenti projiciraju pornografiju, ukoliko je ne upražnjavaju u ‘’živom obliku’’. Uglavnom , nikako ne uspijeva da se približi definiciji pornografije za koju nije jasno zašto bi morali biti ‘’per se’’ kada su neki sa njom na ‘’per si’’ a neki na ‘’per tu’’. Očito je i sam blokiran da misli o njoj u pravom smijeru.
Što bi bilo da je pošao istraživati pornografiju u drugom smijeru? ‘’Odlučio sam da sebi osiguram mjesto u društvu još za vrijeme studija’’. Odluku mladić provodi tako da počinje krivotvoriti potpise, zatim čitava pisma, počinje podvostučavati svoje uloge, čas anonimne čas javne , počinje vrijeđati ljude , sa ušima čas načulenim ‘’prema gore’’ čas prema ‘’dolje’’, jednom se to zove ‘’dostavljanje’’ a drugi puta ‘’prokazivanje’’, uvrede prenosi i na inteligenciju, posebno na one profesore koje druge uče čestitosti i ovako trasiran put se nastavlja. I za čudo mladić uspijeva u postavljenom cilju.