ANDERSON O LITERATURI
Ne postoji u australskom realizmu direktnih estetičkih raspravljanja koliko je nama poznato, mada se može reći da je cijela ova filozofija nastala u estetičkoj maniri romanticizma. Postoji evidencija kod Andersona, da se on zanimao za literarna pitanja kao što je slučaj sa raspravom Classicism versus Romanticism iz 1932.. Klasicizam se obično smatra hladnim i formalnim u onosu na daleko topliju živuću atmosferu romanticizma. On je uglavnom prema Andersonu usmjeren na statičku koncepciju stvari za razliku od dinamičke kakvu karakterizira pozicija romantizma. Ovo stajalište ne može biti bolje tumačeno od egzeplarne tvrdnje Williama Archera koji je napisao da ‘’Shakespeare nije imao ideju niti koncept progresa’’. Bez obzira da li je on imao tu ideju ili nije ovo mišljenje nije nevažno. Shakespeare možda nikada nije imao mišljenje o tim problemima, ali tu ideju - ako je ona dovedena kod njega do priznanja - on bi trebao odbaciti kao što je svi veliki umjetnici moraju odbaciti. Ova ideja involvira vjerovanje, da svi procesi nužno okončavaju u jednom procesu i da je ovaj proces usmjeren prema boljem. Ili ona involvira ideju jedinstva i finaliteta. Ovo ne bi trebalo biti razumijevano u smislu da progres slijedi neizbježno ili da je barem riječ o jednome procesu opstrukcije. Radije bi trebalo biti razumijevano da sadrži momente napretka kao principe momenta moći kao što je to na primjer ‘’Život’’ koji u sebi sadrži i snagu opstrukcije progresa. Znači mi smo u borbi sa svijetom i životom i to bez obzira da li smo na strani anđela i bogova ili smo protiv njih. Ako smo na strani anđela to znači da smo napunjeni principima samoga života, a to znači dakle biti jedno sa svime koji jesu takvi. Nasuprot ovome stoji uvjerenje koje se pripisuje Shakespearu u njegovoj tvrdnji da on ne vjeruje u progres, što je jedno stajalište koje je karakteristično za cijeli klasicizam, da dakle sve stvari ne rade zajedno i da nema finaliteta, nema pobjede u životnoj drami i borbi života, nego suprotno tome, postoje mnogi procesi čije se događanje postiže nezavisno.
Romantizam i klasicizam dakle oboje djeluju sa procesom ali dok romantizam ima u vidu progres kao i jedinstvo samoga duha klasicizam djeluje sa njim jednostavno kao i sa sobom također, na početku i na kraju, do izvjesnih granica vremena. Klasični pisac uzima u obzir materiju koju sažima u postavci ‘’s one strane dobra i zla’’, on predstavlja neke teme koje se pojavljuju pod određenim uvjetima a to je ono što Anderson izražava sudom ‘’Ovdje je x’’. Ova stvar (x) s obzirom na njenu vlastitu prirodu, s one strane svakog jedinstva ili svrhe je ono što klasični pisac predstavlja u svome radu i čineći to on slijedi samo liniju svoje umjetnosti. Međutim, mogu se slijediti i političke ili socijalne linije, one linije koje nosi sam život i iz njih kao i iz samog života graditi jedno jedinstvo umjetnosti i životnoga djela
U razmatranju klasičnih radova umjetnosti sama umjetnost ima formu i strukturu, nitko ne govori da klasicizam jest imitacija stvarnosti, on ima izvjesnu formu, on sadrži jednu izvjesnu formu kao model. To drugim riječima znači, ako govorimo o formi ili strukturi jedne stvari i ako je pokušamo aplicirati na drugu, da klasicizam 18. stoljeća je uglavnom imitativan na svoj jedinstven način. Klasični radovi daju nam strukturu stvari i događaja, ali ne njihovu konstrukciju, njihovu građevinu kao što to daje romantička umjetnost. Ovdje umjetnik pokušava graditi svoje teme koje idu zajedno sa životom i do kraja uvijek na način da je kraj mnogo više važan nego početak, Dok u smislu objektiviteta klasična umjetnost ima tendenciju podizanja artističke individualnosti na viši stupanj što je psihološki od značenja ali nije sa stajališta same umjetnosti
„Hence we are more likely to think of the production of the romantic artist as “the work of so and so”, in contrast with the appreciation of the impersonal austerity of form of the classical work. For it is no merit in an artist that his effort is seen when we contemplate his work, however much this striving may appeal to our own romantic aspirations.“
Znači, Anderson se opredijelio za romantičnu umjetnost kao uzor umjetnosti i u tom smislu je on zapravo slijedio Hegela protiv kojeg je cijelo vrijeme polemizirao. Kao što je poznato baš je Hegel u svojoj Estetici forme učinio predmetom opširnoga istraživanja pa onda govori o umjetnosti na početku gdje duh još nije samostalan i slobodan, pa onda govori o klasičnoj umjetnosti koja prikazuje same bogove i anđele kao oduhovljene individue, a tek je romantička umjetnost učinila, da se duh udubi u sama sebe pa je onda sadržaj romantike apsolutna unutrašnjost. Pa u neku se ruku Anderson ovdje vratio na Hegelove pozicije i na taj način doveo u pitanje svoj odnos prema idealizmu i idealističkim filozofijama. To drugim riječima znači, da suvremeni realizam ne može negirati filozofske zasade i doprinose filozofija koje su mu prethodile u njegovim potragama za smislom i istinom ljudskoga života.
