RELIGIJA U OBRAZOVANJU
Mi smo vidjeli kod Samuela Alexandera da je njegov Bog “rastući’’, da je svemirsku sustav u procesu rađanja Boga: Jedan je problem kod njega, a taj je da se Bog uglavnom razumijeva atemporalnim. Nasuprot tome u sustavu Alexandera Bog je i vremenski i prostoran. Međutim on pristaje na to da bi ovakvo mišljenje moglo predstavljati problem jer ako Bog ne ‘’prethodi‘’ svijetu, nego je njegov proizvod može se izbjeći formulacija problema zla u svijetu, jer naime ukoliko je Bog shvaćen atemporalnim i prethodi svijetu tak,o da je svagda prisutan u njemu onda upravo Bog na zlu stvara svijet i dozvoljava toliku patnju u njemu (Alexander 1920., str.399). Međutim ukoliko je Bog u vremenu i prostoru i ukoliko se on stvara zajedno sa svemirom onda Bog nije odgovoran za bijedu koja je razasuta u svijetu njegove providnosti nego je čovjek odgovoran za svoja djela. Odatle njegov stav, da stvoreno božanstvo čini pozicije čovjeka mnogo značajnijima kao što čini značajnijom i slobodu čovjeka.
Cijeli ovaj problem je dodatno Alexander istraživao u radu Teizam i panteizam iz 1927. koji je ponovno tiskan u Filozofskim i književnim djelima iz 1939. U ovom radu on tvrdi da je teologija vrsta znanosti koja ima za cilj uzeti u obzir određenu vrstu iskustva a to je osjećanje božanskoga u svijetu (Alexander 1939, 316) On postavlja pitanje da li se transcenedencija koju on shvaća kao ‘’biti izvan materijalnoga svijeta’’ i imanencija a to znači ‘’živjeti unutar svijeta’’ mogu pomiriti ili kombinirati u jednom biću ili bitku kao što se često tvrdi za Boga. On kaže da može ponuditi rješenje: Boga se može shvatiti kao transcendentnog i kao imanentnog ako upravo izlazi iz svijeta. Sam Bog je u stvaranju a njegova je božanska pozornica u vremenu izvan djelovanja čovjeka i dok korijen , list i sok biljke hrane njegov cvijet, tako se i cijeli svijet stvara u procesu vremena gdje taj cvijet predstavlja upravo božanstvo o kojemu govori. Bog je, dakle, nova kvaliteta svemira koja se pojavljuje u njegovom kretanju naprijed u vremenu (Alexander 1939., 330) Bog je, dakle, transcendentan u smislu da je još uvijek u stvaranju, a imanentan je u smislu da će jednom procvjetati iz cijelog svijeta i to bismo mogli reći da su glavne teze Alexandera u pogledu božanstva i što je sada problem ovih njegovih stajališta koja su bila predmetom predavanja iz Prirodne teologije.
Možemo li reći, da su ova predavanja utemeljena na autoritetu, crkvenoj dogmi i kršćanskom pogledu na svijet zbog kojih, prema Johnu Andersonu ne bi trebala predstavljati sadržaj u obrazovanju djece i odraslih. Da malo to pojasnimo: John Anderson počinje svoju raspravu Religija u obrazovanju iz 1943. stajalištem “There is no religion in education.“
Drugim riječima, obrazovanje je nužno sekularno, što je više religioznih instrukcija u obrazovanju to je bilo koji obrazovni sustav manje istinski odgojan. Suprotno religioznom obrazovanju sve ono što treba biti naučeno i razumljeno mora biti subjekt opservacija i eksperimenta, to su univerzalne obrazovne metode:
„The argument to show that religion and education are opposed may, however, be a comparatively simple one. Education may be described as the development of inquiry, the setting up of habits of investigation; and on that understanding religion, in so far as it sets limits to inquiry, is opposed to education. Such limits are in fact involved in the notion of the “sacred”; to call anything sacred is to say: “Here inquiry must stop; this is not to be examined.” And, at the same time as religious objects are represented as not to be called in question, they are represented as not open to observation. Here also religion is opposed to education; for if anything is to be learned and understood, it must be subject to observation and experiment - these are the universal educational methods.“
Religiozno obrazovanje podrazumijeva ‘’zloću’’ autoriteta, ona uključuje dogmu koja podrazumijeva jedan određeni oblik ljudskoga ponašanja. Može se u neku ruku reći da ‘’svetost’’ i autoritet ne idu zajedno ruku pod ruku, ali ortodoksni pogled na svijet je zadovoljan shvaćanjem, da je autoritet supranaturalan i suprahuman. Suprotno tome Andeson smatra da treba govoriti o ljudskom autoritetu, a to je jedan set ljudskih odgovora koje religiozno učenje isto tako može podržati.
Treba razumjeti da religiozno učenje nije jedini oblik autoritarnoga učenja u školama. Isto tako gajenje patriotskih osjećaja također nema intelektualnu pozadinu, ali ovaj kompleks problema svakako zahtijeva pomno istraživanje povijesnih činjenica. Međutim, često se događa da djeca nemaju tih spoznaja pa se onda prihvaćanje patriotskoga sadržaja svodi na ceremonije i formule i na taj je način kritičko mišljenje ponovno dovedeno u pitanje:
„The position can be summed up under the heading of “discipline”; religious discipline and patriotic discipline are alike alien to education, the discipline of which is essentially that of study itself - intellectual discipline. And this is something that the child acquires by the operation of his natural interests and not by the imposition of authoritative standards. Or using the broader term “morality”, we can say that the only intelligible morality is a secular one - the upholding of some way of life to which, merely as a fact, we are devoted. Such devotion can, of course, be helped to expression in immature minds, but not by the methods of authority; only by the operation of a similar devotion in the mind of the teacher.“
Ovdje se Anderson sučeljava sa stajalištem kršćanske crkve koja smatra, da je mnogo doprinijela obrazovanju u Australiji, mnogo više nego sekularno obrazovanje. Anderson međutim smatra kako se ne može reći da je kršćanska crkva razvila bilo koji aspekt obrazovanja koji bi bio znanstveno relevantan i koji bi podrazumijevao preciznu i egzaktnu teoriju morala. Razlog tome je da Crkva uglavnom nije bila sposobna pronaći svoje glavno mjesto u društvu zato što moral koji ona podrazumijeva nije komplementaran drugim socijalnim moralitetima koji isto tako traže svoje privilegirano mjesto u australijskim školama
Religija u školama uglavnom znači, kao što je to slučaj kod Britanaca i kod mnogih drugih etničkih zajednica u Australiji, zapravo kršćanstvo u školama, ali učitelj koji se bavi ovim predmetom mora poznavati neke ‘’defekte’’ samog kršćanstva i analizirati vjerovanje ljudi u supranaturalno kao jedan oblik moralne pozicije:
„In my own view, the Christian ethic, as an ethic of renunciation and consolation, as holding out to the lowly on earth the expectation of “elevation” in some unearthly sense, stands low in the scale of moralities, and I should also argue that the Christian emphasis on the individual and his salvation is inimical to a sound view on social affairs, to an understanding of the achievements of the human mind in science and art, which are essentially co-operative. Whatever view teachers may hold on such issues, it is at least desirable that they should be acquainted with non-Christian ethical doctrines and also with various theories, such as the Freudian and the Marxist, of the nature of religion. This sort of knowledge would provide a valuable background to their teaching even if they considered it impossible, because of the difficulty of the questions involved, to present these doctrines directly to their pupils. It would help them to answer the questions raised by the children who, under conditions where no doctrine was placed above criticism, might get quite a good preliminary notion of the alternative views.“
Odatle Anderson izvodi zaključak, da religija koja se razlikuje od preliminarnih i glavnih literarnih studija religioznih fenomena može doći integralno u samo obrazovanje, ali se može pojaviti kao subjekt samo, ako je tretirana kao dio opće povijesti ljudskih ideja kao jedan jako važan element u kulturnome razvoju. To esencijalno vrijedi za studije i obrazovanje odraslih, a ako djeca čak počnu sa tim obrazovanjem, ona ne mogu s obzirom na uzrast daleko uznapredovati:
„But the encouragement of freedom of thinking and inquiry must inform the whole educational process, and it is to this that religion, as the setting up of the sacred and authoritative, is essentially opposed.“
Znači, Anderson se fundamentalno razlikuje od idealističkih australskih filozofa koji su o religioznom obrazovanju imali vrlo visoko mišljenje i koji su ga preporučavali kao jedan oblik općeg obrazovanja djece i odraslih. Za nas je važno, da ova australska diskusija može imati značenje i za našu hrvatsku obrazovnu stvarnost u našim raspravama o mjestu i ulozi religioznoga obrazovanja u Hrvatskoj.
