REALIZAM I NEKI NJEGOVI KRTIČARI
Andersonov esej istog naslova objavljen je prvi put 1930. u australskom žurnalu za filozofiju i psihologiju i u njemu Anderson raspravlja neka kardinalna pitanja australskog realizma. Može se primijeti, da naslov ovog rada neobično koincidira Popperovom dvotomnom djelu Otvoreno društvo i njegovi neprijatelj koji se prvi put pojavio 1945., dakle, 15 godina kasnije. To je, zapravo, knjiga refleksija o događajima njegovog vremena koja reprezentira njegov otpor prema predominantnom totalitarizmu i totalitarnim ideologijama koje su dominirale politikom zemalja Centralne Europe.
Ova njegova knjiga pokušava obraniti demokratski liberalizam kao socijalnu i političku filozofiju i u neku ruku predstavlja jednu ekstenzivnu kritiku filozofskih pretpostavki svih formi totalitarizma. On se u dobroj mjeri slaže s Andersonom, iako je Anderson u mnogo većoj mjeri socijalist, ali im je zajednička kritika staljinističkog zastranjivanja u Rusiji i po tome su poznati na primjer politički stavovi i jednog i drugog posebno od doba Staljinovih ‘’čistki’’ '30.-tih godina 20. stoljeća.
„Realism appears first, then, as a pluralistic doctrine or theory of independence; and this brings it into conflict with the monistic doctrine properly called Idealism, which denies independence to everything but the “Absolute” or one true Being. It is this question of independence which is the “cardinal” issue, and on which, though it may be convenient to discuss it with special reference to the question of knowledge, the settling of the dispute about knowledge really turns.“
Prema Andersonu prepoznavanje subjekt-objekt relacije ili relacije između onog koji spoznaje i spoznatog implicira, da svaki od njih jest nezavisna ‘’stvar’’ ili stvar sa jednom egzistencijom i vlastitim karakteristikama što ne može biti primjereno opisano u pojmovima drugih stvari ili relacija među njima. Ovo je stajalište na primjer izrazio i američki realist Marvin rekavši, da stvar koja je spoznata:
- ili objekt nije konstituirana spoznajnim subjektom
- ili bićem spoznanje niti je stvar koja spozanje
- ili subjekt konstituiran spoznajom.
Drugim riječima mi ne možemo definirati prirodu:
- ili karakter ili konstituciju toga što je
- ili samih stvari tvrdeći što relacija ima u vidu
- ili u kakvoj su relaciji same stvari. Dakle mi moramo odbaciti notaciju ‘’that whose nature it is know’’
- ili samu svijest ili ono ‘’that whose nature it is to be known’’
- ili ideju.
Ovo odbacivanje u teoriji konstitutivnih relacija počiva također i na jednoj kritici idealističkih filozofija i onih koji nekonzistentno dozvoljavaju sebi govoriti o svijesti ili idejama.
Odatle Anderson spominje profesora Foxa koji je izjavio ‘’imati ljudsku spoznaju jednim je dijelom identično biti čovjekom’’. Ovo stajalište ‘’ljudske spoznaje’’ pretpostavlja da postoje stvari u ovom svijetu koje jedino čovjek poznaje, ali nam ta njegova spoznaja još uvijek ne govori što čovjek doista je. Moglo bi se reći, da ovo stajalište ne posjeduje spoznaju o stvarima kao kvalitetima. Ako je ova istina, da je relacija među stvarima dio onog što je čovjek, onda su stvari koje se odnose na njega također dio onoga što on zapravo je. Ovo je doktrina Berkeleya koju on nije uspio odbraniti da je naime distinkcija između čovjeka i neke izvjesne stvari zapravo kontradikcija, jer čovjek nije njegova relacija prema stvarima.
Drugim riječima, Anderson kani iskazati, da nema subjekta bez objekta i da isto tako nema objekta bez subjekta. To dakle znači da subjekt-objekt relacija ima dva pojma koja pokazuje, da su spoznajni subjekt i objekt različite stvari:
„Idealism, then, stands or falls with the doctrine of constitutive relations, and I have tried to show that it falls because that doctrine cannot even be consistently stated, because it is contrary to the fact of independence which we have all in some measure to recognise in our discussions. And this is not, as the idealist imagines, to take our modes of recognition as the determinant of fact; on the contrary, to do so would be to recognise them and we can recognise them only as facts, i.e., as having that independence of which we would illogically deprive other things. The doctrine of “principles of understanding”, or of “the world as intelligible”, defeats itself. If it is held, in a Kantian manner, that existence in Space and Time and subjection to categories are our ways of regarding things, the answer is that either things are not under these conditions and so our principles are principles of error — and in that case, moreover, we are wrong even about there being such principles, and in fact know nothing at all — or things are under those conditions, and, while we are right in thinking so, their being so is an independent fact. And this fact, which we do not constitute, we do not even cause; because that would imply that there was a time when things were not under these conditions, which, ex hypothesi, we cannot even imagine to have been the case. That is to say, we believe that everything that is acted upon is subject to these conditions; we recognise that that is so.“
Realizam versus dualizam
Realizam o kojem govori Anderson, pojavljuje se kao empirijska doktrina ili kao teorija egzistencije, kao jedinoga puta ljudskoga bića. To istovremeno znači, da je čovjek doveden u konflikt sa bilo kojom teorijom ultimativnih ili nehistorijskih entiteta kao što su na primjer stvari ‘’higher reality’’ zato što one izvan promjene. Ovdje je posrijedi jedno mišljenje o nepremostivom jazu ‘’higher’’ i ‘’lower’’ nivoa realnosti bez obzira da li postulirali mnoge ‘’ultimates’’ ili samo jednu.
Idealistična koncepcija data je već kod Platona u njegovom dijalogu Parmenid gdje je pokazana nelogičnost obe hipoteze: ‘’postoji Mnogo’’ i ‘’postoji Jedno’’. Očigledno je rješnje prema Andersonu, da ne postoji niti jedna od njih, ne postoje ‘’ultimates’’ što je zaključak koji nam je poznat još od starogrckoga filozofa Gorgije. Centralna točka u koju vjeruje filozof ultimativnih ili vječnih entiteta je logično usidren u oporavanju historijskih momenata svih stvari. Ovo je pozicija koja je bila vidljiva već od prvih početaka filozofije Elejaca u njihovoj kritici Pitagore. Ono što nije realni bitak realno nema bitak nego je ništa ili opet, ako je ‘’više’’ realnost od ‘’nižeg’’ onda je realno samo ono što je ‘’više’’. Elejcima je bilo lako pokazati, da Pitagorejci ne polažu nikakvu pažnju povijesti u smislu onog što oni smatraju realnim, ako je realno ahistorijsko onda je historijsko nerealno, ali jedna jedina realnost ili Apsolut kod Elejaca također nije u boljem položaju. Iako o tom pitanju ništa ovdje nije rečeno, oni predstavljaju problem imajući u vidu pri tome ‘’aspekte’’ koji su u odnosu prema stvari i koji nisu ništa unutar sebe. Dakle kao što je rekao u istome argumentu ranije Anderson smatra da oni nemaju tih aspekata nego je samo Jedno.
Drugi i najduži dio Parmenida pokazuje kako odbaciti učenje Elejskih filozofa istom onom logikom koju su Elejci uzeli protiv Pitagorejaca, ali budući je ovo logika zdravoga razuma, logika događaja, ta logika faktički je involvirana u sve diskusije i kriticizam.
Znači, monist ne kaže ništa novog, ali on ima dijalektičku prednost pred običnim racionalistom koji se u velikoj mjeri otvoreno zalaže za razlikovanje izmedu realnosti realnog i onog je ponekada ili naizgled realno i nakon opsežnog povijesno filozofskoga diskursa Anderson zaključuje:
„The correct conclusion, then, is the empirical one, that there are no “higher” entities, but everything that concerns particulars is on their own level of existence. Mr Merrylees considers that the plausibility of Parmenides's criticism of the Socratic attempt to bridge the gulf between “higher” and “lower” depends on the choice of a metaphor. The real point is that, no matter how we describe the relation, the description must be such that we can recognise as a single situation “a thing partaking of a form”, and this situation can only have a neutral sort of being (neither “higher” nor “lower”) which must likewise be that of its constituents."
Realizam versus relativizam
Konačno realizam se pojavljuje kao pozitivna doktrina kao logika propozicija ili događaja i to dovodi u konflikt svaku teoriju o stupnjavanju istine i realnosti. Treba pokazati, da postoji prirodna bliskost različitih racionalističkih teorija kao što je na primjer pokazao Burnet, a to je da su elejski filozofi samo heretički pitagorejci. To je karakteristika stabilnosti cijele pozicije, da ekstremi između kojih racionalizam fluktuira su elejska doktrina Jednog kao jedna jedinstvena realnost i doktrina Gorgije koji drži da ‘’postoji ništa’’ ili apsolut, nego je sve ‘’relativno''. Nekonzistenciju ove sofističke pozicije involvira u skrivenom obliku sam Apsolut koji se pojavljuje kao Mišljenje, ali ne brani relativizam od filozofskih pogleda.
„The realist answer is that there is something absolute, namely, facts; that even the relativist doctrine itself implies that “the relativity of all” is an absolute fact — not absolute in the sense of being above history, but absolutely historical; so that the doctrine cannot be maintained. Socrates understood that the task of philosophy is to save science from degenerating into scepticism, but he was unable to carry out this task because he was not a realist. The scientist, in so far as he recognises facts and a pluralistic order of events, is in a stronger position than the teleologist. But when he falls short in his logic, divides matters of certainty from matters of uncertainty and makes “probability” the guide of life, when, in fact, in the Pythagorean manner, he separates the rational from the irrational and appears as an unconscious teleologist, his errors are far more difficult to root out. In our own day scientific agnosticism has achieved apotheosis in the doctrine of Relativity.“
Pozicija australskog realizma je da ne postoji kriterij istine, ništa od vjerovanja kojim mi vjerujemo nešto drugo. Ako je kriterij logična propozicija, mi ne idemo nigdje od propozicija i mi još uvijek predlažemo kriterije za njihovu primjenu. Ako pak nije, onda ne može biti nikakvog nesuglasja. Millerovo rješenje je da izvjesna propozicija ima originalnu istinu, a to su oni misleći objekti koji su originalno korelativi ‘’užitka’’:
„For Realism, then, as against all the “ultimates”, facts are good enough. It does away with the philosophy of good intentions, of “service” to the idol of social utility or any other, and establishes philosophy as logic, the logic of events. It rejects as unphilosophic the “saving of hypotheses” of discontinuity, whether the hypothesis is only a little one or is the great One. And, rid of “meanings” and “purposes” and other products of “vicious intellectualism”, it proposes as the formal solution of any problem the interaction of complex things.“
... i što na koncu reći nakon ovog kratkog pregleda, nego da je filozofija Johna Andersona jedan jako inetersantan pokušaj, da se utemelji pravac filozofskog realizma, onog čega nam danas ponajviše na žalost nedostaje.
