LITERATURA I JEZIK
Htio sam ovdje reći par riječi o odnosu literature i jezika bez velikih pretenzija, nego onoliko koliko je potrebito u našem snalaženju oko literarnog realizma. Što se mene osobno tiče, ova je diskusija potekla prilično rano prije otprilike 37 godina, dok sam još bio student Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Na inkriminiranom ‘’Savjetovanju o idejnoj borbi u sferi kulture i stvaralaštva’’ u organizaciji Komisije CK SKH za idejna pitanja i informiranje održanog u Zagrebu 23.5.1984., dakle, neposredno pred raspad države, govorio sam i ja i iz toga razloga sam naveden kao jedan od aktera i protagonista tog savjetovanja. Moje izlaganje se zvalo ‘’Smisao lijeve kritike društva’’ i objavljeno je u omladinskom glasilu „Polet“ i također u partijskom časopisu „Naše teme“. Ja sam tu nešto govorio pa sam u jednom momentu postavio i pitanje literature i njene jezične zbilje i to ovim riječima:
„Ako je riječ o umjetničkoj kritici, kulturnoj kritici, onda je riječ o stajalištu da umjetnost i kultura predstavljaju prostor samodovoljnosti i imanencije koji nema nikakve veze sa društvenim totalitetom. Vidjeti u djelovanju umjetnosti i umjetničke kritike neke društveno-povijesne relevancije značilo bi očitati nešto što u umjetničkom diskursu ne postoji. Stoga svaka kritika te kritike i toga stvaralaštva nailazi na primjedbu, da je nepristojno, upravo staljinistički nepristojno, kritizirati tu imanenciju ako kritika nije izvedena iz nje same, dakle, pristajući na njezin privilegirani položaj. U literaturologiji ponekad nailazimo i na takve, posve znanstveno neprimjerene tvrdnje kako npr. logički semantički izvod istine mora biti ontološki dostatan upravo zato što literatura ne poznaje zbilju izvan jezičke. Sa druge pak strane kritika ove loše apstraktnosti i poimanje literarnog djela kao rada uvijek društveno određenog koji zbraja i reproducira totalitet povijesnog iskustva osuđena je na trpljenje kvalifikativa teorije odraza. To je to!“
Ja sada kada to čitam gledam kako sam bio u mladosti inteligentan čovjek, ali je taj moj prilog diskusiji prošao uglavnom neprimjećen, shvaćen je efemernim dijelom cjelokupnog savjetovanja pa onda u javnosti nije niti bilo previše povika na mene. Ipak mi je sasvim privatno prigovoreno kako je moguće, da danas nakon toliko naših iskustava sa staljinizmom i formalizmom u kulturi ja otvaram jednu diskusiju u hrvatskoj partiji oko hrvatske literaturologije i jezika. Tako je, ja sam htio otvoriti tu diskusiju koja je početno počela estetikama Nadežde Čačinović i teorijama Andree Zlatar koje su visokoparno trabunjale o literaturi na primjer, mada je istina kako njih danas više nitko ne drži posve ozbiljno. Moj prigovor se odnosio na tvrdnju, da literatura ne poznaje zbilju izvan jezičke i ja sada gledam do kuda je došla ta naša zagrebačka škola literaturologije koja je svojim dubiozama, svojim literarnim kritikama koje su se svele na sterilne i besplodne jezičke analize, svojom analitikom i svojom sintetikom uništila čitavu hrvatsku literaturu i to za mnoge decenije.
Pokušat ću biti što jednostavniji i što kraći u ovom svom objašnjenju intencija koje su mi priskrbile etiketu hrvatskog Ždanova (ili Goebelsa, kako je već kome palo na pamet) kojem je istinito samo ono što donosi prihoda i što god od uspjeha i koji bez ikakvih skrupula gazi po ljudima kako bi ostvario svoje ogromne političke ambicije. Obično se u jezikoslovlju navodi, da je jedno stajalište kako je jezik sredstvo spoznaje međusobno raznorodnih fenomena kao što su na primjer mišljenje, osjećaji, nacija, drevna prošlost itd.
Međutim, postoji i imanentna lingvistika kojoj jezik nije samo sredstvo, nego sam objekt proučavanja i spoznaje pa se onda jezik promatra kao struktura sui generis. Tako se polazi od deduktivnog postupka koji ide od cjeline prema dijelovima, odnosno od razreda prema sastavnicama, predmet analize teorije jezika biva tekst u svojoj neraščlanjenoj cjelini. Ta analiza rastvara cjelinu na dijelove koji se iz nje izlučuju, ti se dijelovi dalje kao cjeline rastvaraju na svoje dijelove i tako redom sve dok se analiza ne iscrpi. Da bi analiza bila adekvatna i iscrpna, mora se dosljedno provoditi po strogo određenom načelu koje joj je u samom temelju. Tako se utvrđuju odnosi unutar cjeline koja se podvrgava analizi. Tako ti snopovi odnosa postaju egzistentnim i znanstveno spoznatljivim predmetima koje je moguće dalje analizirati i onda na primjer Mirko Peti ili Ante Stamać primjećuju:
„Time se iz temelja ruši predodžba naivnog realizma o predmetnosti predmeta izvan odnosa, a u lingvističko se istraživanje uvodi metodski postupak koji mu u punom smislu riječi osigurava znanstvenu egzaktnost.“
... i mi smo onda tako dobili jednu literarnu kritiku kojoj je stalo egzaktno utemeljenje znanosti o literaturi, a da joj je literatura zapravo izmaknula iz vidokruga interesa pa se više ne zna točno je li riječ o literarnoj kritici ili lingvističkim analizama. Tako se onda uzima stajalište Hjelmsleva, da „predmeti za koje se zanima teorija jezika su tekstovi. Cilj teorije jezika je oblikovati postupak putem kojeg se neprotuslovnim i iscrpnim opisom može pojmiti dani tekst.“
Tako smo onda u literarnim kritikama dobili relacije, funkcije, korelacije, funktive, korelate, sintagmatike, paradigmatike i čitavo more bedastoća koje sa stajališta realističke literature ne znače doslovno ništa, ali za veliku većinu djeluju jako sofisticirano i jako obrazovano, da čovjek pukne od smijeha! To sam zapravo htio reći na tom savjetovanju.
Sasvim suprotno, za mene, a u tom se slažu i mnogi drugi, literatura ne samo što sažima i reproducira totalitet povijesnog iskustva, nego izlaže na svoj osebujan način životnu istinu o ljudima i svijetu u cjelini i ovdje je naglasak na našem osobnom svakodnevnom životu, našim brigama, našim nadama, našim borbama sa svijetom i životom, našim iščekivanjima, našoj boli i patnji , našoj sreći i nesreći i sve ove momente literatura odražava u tekstu kojeg proučavamo ili kojeg iščitavamo.
Ovdje se odraz zbiljskog svijeta može predstaviti matematičkim pojmom kongruencije ili sukladnosti gdje se govori o istovremenoj sličnosti i jednakosti odnosno podudarnosti geometrijskih likova. U geometriji na primjer dva objekta su sukladna, ako postoji izometrija koja jedan preslikava u drugi. Drugim riječima objekti su sukladni ako su istoga oblika i veličine, ali na različitim položajima, a što je to što mi odražavamo u literaturi pa je to prirodno lijepo, to je ono ljudski lijepo, ako uzmemo u obzir da je čovjek također i prirodno biće. Ono što pripada području prirodno lijepog je filozofija prirode, dok je ono područje koje pripada ljudski lijepo područje antropologije, ali pri tom treba praviti razliku granica ovih znanosti i omogućiti da se te granice ne brkaju, ali također ne treba ograničiti naša istraživanja pozivajući se na granice znanosti.
Međutim, ova su pitanja sa stajališta jezičnih teorija suvišnim pitanjima, ako ne i ideološkim pitanjima koja nemaju veze sa znanošću, a to znači niti sa literaturom. Da je tu riječ o jednom primitivnom redukcionizmu, postaje jasno već na prvom koraku suvremenih literarnih kritika kod nas koje su postale skolastičkim raspravama prije, nego kritikama kojima je stalo do istine o nekom umjetničkom djelu.
Sva je sreća, da su se stvari i situacije promijenile u tom području literature i to posljednjih desetljeća u Hrvatskoj i da su mnoga imena zaboravljena, jer su zapravo bila ionako suvišna. Mnogi su bespovratno otišli sa ovog svijeta, mnogi su u mirovini i uživaju zasluženu mirovinu napušteni i zaboravljeni, a mnogi su krenuli dalje u svojim istraživanjima istine samo se ne zna sasvim pouzdano do kuda su stigli.