DODATAK - UVODNO SLOVO
Ovdje se poštovanom čitateljstvu prilažu moja dva rada, prvi nosi naslov “Portret sa zadrškom kao raščlamba jedne konfuzije” i drugi sa naslovom “Osobitost realnog”. Oba su mišljena kao pogovor knjige koju čitateljstvo ima pred sobom i kao jedna sinteza nastojanja oko realizma u našoj literaturi.
Njih dijeli raspon od skoro 36 godina, jer je tekst koji je zamišljen kao polemika sa Predragom Matvejevićem objavljen u dva navrata, u Poletu koncem 1984. i časopisu Pitanja 1985., dok je kritika Krleže povodom njegova govora na kongresu jugoslavenskih književnika u Ljubljani (1952.) objavljena tek u novije vrijeme i to na hrvatskom portalu blog.hr kao i na informativno ezoteričkom portalu iz Zagreba https://www.magicus.info/.
U tom rasponu od gotovo 4 desetljeća mnogo se toga dogodilo i sa Hrvatskom i s autorom, a trenutna situacija je takova da se u Hrvatskoj socijalizam sasvim zaboravio, dok je socijalistička doktrina perzistentna samo na rubovima, a autor je morao pobjeći iz zemlje pred brutalnošću nove hrvatske demokracije i pred ratnim zbivanjima koja su obilježila vrijeme domovinskoga otpora.
Danas Hrvatska plovi morima liberalnog kapitalizma, iako ima i teorija da ona plovi morima ortačkog kapitalizma, dok se autor bori za svoje mjesto pod suncem pritisnut realnošću australskog penzionera koji svakih dva tjedna zahtjeva liječnički tretman, jer je u zavisnosti od antipsihotičkih injekcija. Da čovjek pukne od smijeha!
Meni se čini da je sve i počelo tamo negdje sredinom 1985. objavljivanjem polemike sa Matvejevićem kada sam, istina, stekao veliki publicitet, ali kao hrvatski nacionalist ili pak kao Goebels kako je to jednom izjavio utjecajni književni kritičar Branimir Bošnjak. Onda su neki također utjecajni faktori pretpostavili, da autoru trebaju psihijatrijske smjernice, jer to što on trabunja nema nikakve veze sa zbiljskim istinama niti sa životom u cjelini. Za mene je bilo predviđeno ‘’preodgajanje’’ u najelitnijoj psihijatrijskoj ustanovi u državi kod isto tako najznačajnijega jugoslavenskog psihijatra pokojnog Muradifa Kulenovića, jer ‘’pravim pizdarije’’ kako se to on jednom izjasnio.
Da bi se stekao potpuni uvid u ova moja nastojanja ja sam odlučio da oba ova teksta priložim kao krajnju diskusiju i dokaz, da su ta nastojanja bila isključivo teoretske prirode, filozofskog karaktera i kao dokaz da je ondašnja vlast potegla protiv autora posljednju i najtežu mjeru, a to je izolacija u psihijatrijskoj ustanovi. Samo danas nije sasvim jasno iz kojih to političkih ili ideoloških razloga, jer je istina kako sam ja više branio status quo našeg socijalizma, nego što sam bio kritičar tog istog Titovog socijalizma. Tako sam u javnosti lavirao od staljiniste, a pri tom se mislilo na obranaštvo postojećeg režima, do nacionaliste i konzervativca i pri tome se uzimala ona varijanta koja je bila trenutno konjukturnija.
Čak mi je i veliki Zafranović rekao, da bih mogao u njegovom filmu glumiti ‘’komesara’’ samo sam se ja tada pitao, a kako bi taj komesar završio u tom njegovom filmu. Kulenović je opet mislio kako sam ‘’ubačen’’ od strane hrvatskih nacionalista kako bih pravio smutnju i neprilike nekim našim isto tako ‘’velikim političkim tigrovima’’. Međutim, sve su to bile nebuloze ljudi velike moralne i intelektualne inferiornosti i pravo je čudo, da su ostajali netaknuti od javnosti - do novijeg vremena kad se istražuju korijeni stradanja ljudi u našoj balkanskoj klaonici gdje niti komunizam nije čistih ruku.
