REALNO I SUPSTANCIJA
Mi smo krenuli od tvrdnje Andersona, da sve što egzistira je realno kao što se može reći da je prostorna i vremenska situacija ili događaj koji je na istom stupnju realiteta kao sve drugo što egzistira. Ova tvrdnja može imati dalekosežne posljedice za samu literaturu, jer nju možemo shvatiti kao deskripciju i opis realnih životnih događaja dakako pod kriterijima estetičke i umjetničke ljepote. Odatle slijedi pitanje o odnosu literature i umjetnosti prema životu u cjelini i kakav je karakter odnosa jedne prema drugom. Literatura nastaje u toj usmjerenosti prema životu ali ostvaruje i svoj samostalni bitak. Odatle u neku ruku izdvojenost iz životne povezanosti, jer utonulost u literarni predmet znači neposredno samozaboravljanje svog Ja i zaborav svega onog što je čovjeku inače u životu u najvećoj mjeri prisutno, aktualno, važno ili što ga tišti.
Literarni predmet se pojavljuje u nekoj vrsti izdvojenosti iz životne povezanosti a čovjek koji se podaje tom svom utisku doživljava istu izdvojenost iz svakodnevnice, brige, tekućeg sitničarenja i ništavnosti. Ova estetička izdvojenost navela je na mišljenje da je uopće zadatak umjetnosti, da sačinjava carstvo otrgnutosti i izdvojenosti iznad života, carstvo koje svoj smisao i svrhu nosi samo u sebi i isključuje svaki drugi interes. Onda svakako izgleda kako je moguće, da život služi umjetnosti, ali ne i da umjetnost služi životu. Drugim riječima, nije posve jasno kako literatura može biti povezana sa životom i ispunjavati neki zadatak u duhovnoj situaciji svog vremena, a da pri tome ne izgubi tu karakterističnu estetičku izdvojenost od života. Međutim treba točno i u pravoj sintezi sjediniti ove zahtjeve gdje se pokazuje da tu postoji mnogo dublja veza, da upravo sama umjetnost koja izrasta iz dinamičkoga kulturnoga života dospijeva do stvaranja djela koja postoje izdvojeno i nadvremeno i isto tako, da je samo onaj duhovni život koji proizvodi takva djela u stanju da se ispuni svojim aktualnim tendencijama. Baš iz te pune povezanosti sa životom duhovne tvorevine crpe snagu, da se uzdignu do jedinstvenosti i cjelovitosti i prave veličine. Samo takve tvorevine u stanju su životu pojedinaca i zajednice dati dovoljnu svijest o njihovoj inače prikrivenoj snazi i dubini .
Znači literatura izražava ili odražava realne životne događaje i procese, ona ne simulira realnost i to je simuliranje realnosti tuđe pravoj umjetnosti. Svaka teorija privida i iluzije ignorira jednu jako važnu bitnu crtu u umjetničkom načinu pojavljivanja, a to je da upravo ne simulira stvarnost, što naprotiv i ono što se pojavljuje uključuje u realni tok života te postoji na neki način nezaštićen od pritiska stvarnosti.
Druga Andersonova tvrdnja je, da svi entiteti egzistiraju u prostorno vremenskoj situaciji, a situacije su sve što egzistira i one sve imaju isti ontološki status. Dakle, njegova teza nije nikakva aposteriorna teza, nego upravo eminentno apriorna i na njoj stoji cjelokupno iskustvo objekata. Nju se uopće ne može odvojiti od teze predmetnosti u prostoru i vremenu. Zašto je ova diskusija koja je potekla od predsokratika, preko Newtona do danas tako važna? Pa zato, jer nas stavlja u neki odnos prema supstanciji i transcedenciji koji je važan u našim svakodnevnim borbama sa životom, jer ukoliko je literatura deskripcija i opis realnih događanja, ako ona odražava objektivnu situaciju onda ona postavlja pitanje o biti tog realnog upravo zato, jer nema naivne vjere u stvarnost i zornost svega realnoga i oko toga se najviše koleba današnje mišljenje.
Opreka stvari i njihovih svojstava ne iscrpljuje ono zbiljsko. Vidljive stvari kao takve imaju na sebi bivanje i iščezavanje i ne mogu biti ono istinsko realno. Njihovo dolaženje i odlaženje progledava se kao vanjska strana jednog dubljeg sklopa u kojem sve izvorno proizilazi jedno iz drugog. Iza njih se opet traži ono što istrajava, ono identično što leži u osnovi a to je supstancija. U problemu supstancije koncentrira se pitanje o biti stvari i u shvaćanjima i formulacijama supstancije mijenja se čitav problem realiteta. Ono što pripada supstanciji važi kao istinito, a sve ostalo je privid. Dakle, literatura svojim opisima i deskripcijama realnosti i stvarnosti odražava jedan svijet nastajanja, trajanja i iščezavanja iz kojeg slijedi pitanje postoji li nešto trajno što istrajava i odgovor dobivamo u supstanciji koja leži u osnovi. Ovo pitanje supstancije neodvojivo je od pitanja vremena i prostora koje se u literaturi pojavljuje i kao apsolutno i kao relativno vrijeme i prostor. Interesantno je ovdje, da je spomenuta problematika prostora i vremena ona oko koje se koncentriraju estetička pitanja koja u izrazito nijansiranom filozofskom mišljenju prerastaju u pitanja filozofije prirode.
‘’Apsolutno, istinsko, matematičko vrijeme po sebi i po svojoj prirodi ravnomjerno teče bez odnosa prema bilo čemu izvanjskom i drugim imenom se naziva Trajanje, relativno, prividno i vulgarno vrijeme je osjetna i izvanjska, precizna ili neprecizna mjera nekog trajanja izvedena pomoću kretanja, a to je mjera kojom se prosti svijet obično služi kao zamjenom za istinsko vrijeme, na primjer u onom što se naziva sat, dan, mjesec, godina.’’
(Newton)
Ovdje vrijeme sačinjava jedno trajanje koje je potpuno nezavisno od bilo kakvog osjetnog i opažljivog kretanja u fizičkom svijetu i ono bi postojalo čak i ako fizički svijet ne bi postojao. Ova je koncepcija u odnosu prema filozofskoj tradiciji u suglasnosti sa Platonovim i Aristotelovim poimanjem vremena. Za Platona ‘’ono što mi nazivamo vremenom samo je slika vječnosti’’, jer je ‘’vječnost ta koja je uvijek bila, koja jest i koja će uvijek biti’’. Dakle, ono što Platon naziva vremenom kao ‘’slikom vječnosti’’ isto je što i Newtonovo relativno vrijeme.
Tako Platom u Time piše:
‘’Dani, noći mjeseci i godine nisu postojali prije no što je nebo nastalo...vrijeme je sa nebom nastalo’’ odnosno sa kretanjem‘’ Sunca, Mjeseca i pet drugih zvijezda nazvanih lutalicama.‘’
Slična stajališta nalazimo i kod Aristotela
„Apsolutni prostor po svoj prirodi i bez ikakvog odnosa prema nečemu izvanjskom ostaje uvijek isti i nepokretan, relativni prostor je ona mjera ili pokretna dimenzija apsolutnog prostora koja se određuje svojim položajem u međusobnim odnosima tijela i koja je našim osjetima dostupna, a koja se obično uzima za nepokretni prostor.“
(Newton, Principia, str.5)
Ovom razlikovanju apsolutnog i relativnog prostora prethodilo je Descartesovo dokazivanje, da su prostor i prostiruća supstancija jedno te isto. Nema ni jedne stvari koja bi u njemu bila stalna ili zaustavljena osim, ako to zaustavljanje mi sami ne izvršimo u našim mislima. Newton je sa druge strane smatrao, da sâm fizički svijet zajedno sa tijelima koja se kreću mora biti smješten u jedan apsolutni prostor koji prožima sav fizički svijet i sva njegova tijela, ali koji, budući je sveobuhvatan i sveprisutan, nema kuda da se kreće pa je kao nepokretan ona osnova prema kojoj se ravnaju volumeni svih tijela i sva njihova kretanja.
Za uvođenje pojma apsolutnog prostora na Newtona su uticali i izvjesni metafizičko teološki motivi. On je pomoću fenomena pokušao dokazati, da je prostor jedno svojstvo božanstva. Budući je ovo božansko biće rasuto po cijeloj materiji, ono je prema Newtonu prostorno što ga ne sprečava, da ujedno bude i nedjeljivo. Tijela se mijenjaju, a prostor ne trpi nikakvu promjenu i budući da on sadrži tijela, da je on mjesto tijela, budući da je on vječan i beskonačan, on posjeduje mnogo više savršenstva. Odatle je prostor jedno svojstvo božanstva ili kako kaže ‘’prostor je senzorium Boga’’. Prostor kao i Bog svuda je prisutan iz čega slijedi da Bog koristeći sveprisutni prostor kao svoj senzorium, osjeća, vidi, i čuje sve što se u fizičkom svijetu događa. Zapravo, sâm fizički svijet uzet je ovdje kao tijelo Božje.
Sasvim je sigurno da mnogi filozofi i znanstvenici nisu odustali i odstupili od osnovnoga uvjerenja, da fizički svijet mora imati neku strukturu , da on mora biti manje ili više čvrsti poredak stvari. Da je priroda neprekidno događanje, to je već bilo poznato Heraklitu koji je pozivajući se na logos tvrdio da je sve jedno. Što bi moglo biti to jedno? Priroda kao supstancija kojoj pripada neprekidni prostorno vremenski tijek. Ili priroda kao vječno postojeći poredak stvari. U vremenu kaže se sve nastaje i sve prolazi no u vremenu ne nastaje i prolazi sve, nego je samo vrijeme to bivanje, nastajanje i prolaženje. Kronos koji sve rađa i sve svoje tvorevine razara. To je mogli bismo reći sva simbolika prirodnoga događanja . Sva priroda se sastoji od neprekidnoga događanja. Osnova tih događanja nije samo supstancija ili tijelo prostor, nego i sila, potentia, moć koja je već sa Empedoklom interpretirana kao dvopola moć privlačenja i odbijanja. Kod Boškovića na primjer mjesto i vrijeme uzeti po sebi ne mogu se fiksirati pa onda proizlazi, da je prirodno događanje neprekidno, da se ono nikada i nigdje ne zaustavlja i da priroda ne čini skokove.
Kod Kanta je stvar sa prostorom i vremenom takva da su oni uvjeti i svojstva našeg opažanja stvari. Prema tome, oni ne mogu biti apstrahirani iz iskustva, jer je samo iskustvo tek na temelju njih moguće. Stvarnost prostora i vremena data je kao stvarnost formi našega izvanjskog i unutrašnjeg opažanja. Te forme opažanja imaju ‘’transcedentalni idealitet’’ što znači, da su nužnim načinom forme naše osjetilno spoznajne svijesti koje se ne mogu interpretirati kao objekti. Ako ne bi bilo čovjeka i njegove sposobnosti da sve što opaža bude na neki način lokalizirano i vremenski obilježeno, onda ne bi bilo niti kozmičkog prostranstva, ni kretanja ni ograničenog postojanja i trajanja stvari pa čak niti neizbježnog starenja, umiranja i ponovnog rađanja svih organskih bića. Naravno i dalje su prostor i vrijeme dva izvora spoznaje iz kojih se mogu apriori crpsti razne sintetičke spoznaje. Uzeti oboje zajedno prostor i vrijeme, naime, su čiste forme osjetnoga opažanja i time one omogućuju sintetičke sudove a priori.
Sada vidimo kako ovaj realizam Andersona, da je naime sve realno ono što se može reći da je prostorna i vremenska situacija ili događaj koji je na istom stupnju realiteta kao i sve drugo što egzistira uvodi cijelu problematiku realizma prema metafizici mada je prvotno bila namjera da se oslobodi svake metafizike i teologije. Ovdje realizam nije apstrahiran od iskustva, njegova teza nije aposteriorna teza nego apriorna i onda se doista može reći, da ovaj realizam smije bez sumnje važiti kao opća apriorna forma konkretne predmetne svijesti, ali slijedeći Kanta ne bismo mogli reći, da svaka situacija egzistira nezavisno od spoznaje o njoj, jer svijet vrijedi samo za čovjeka i postojao je, jest i bit će samo ukoliko i on bude prisutan u njemu.
Prema tome čini se, da je literatura sačuvala tu problematiku supstancijalnosti svijeta i problem transcedencije samo svatko obrađuje literarno ovu problematiku na svoj način shodno vlastitim estetskim iskustvima. Ono što čovjek osjeća kao danu situaciju između sebe i izvanjskog svijeta je već jedna stajališna nastrojenost koja može pružiti čitavu jednu estetiku, čitavu jednu teoriju. Izrazito je realistička pak ona teorija koja nastaje na taj način, s realističkim shvaćanjem estetičke problematike. Po tom shvaćanju čovjek je okružen svijetom stvarne zbiljnosti u kojem se on rađa, u kojem živi i umire, koji opstoji dakle neovisno o njemu. Znanje se o njemu prima kroz osjetilne organe a spoznaja ima tendenciju da bude vjerni odraz onog zbiljskog i ukoliko se ona praktički potvrđuje govori se o istinitoj spoznaji ili ukoliko je literatura vjerni odraz zbiljskoga života, onda je estetski lijepo ono što je realno lijepo, ono što je prirodno lijepo i ono što je ljudski lijepo. Također i Hartmann je u pravu kad se pita postoji li uopće predmeta u svijetu koji nemaju neku estetičku stranu pa onda dospijeva do estetičkog vrijednosnog relativizma, da je lijepo ništa drugo do promjenjiva čak proizvoljna forma uvjetovana izvanestetskim faktorima, socijalnim odnosima, prevladavajućim praktičkim tendencijama, životnom koristi ili također u onim pravcima koji se teže izraziti u određenoj vrsti ideala.
Uopće, dakle, pitanje o prirodno lijepom graniči s istraživanjem područja filozofije prirode kako smo već napomenuli kao što istraživanja ljudski lijepog graniči sa problemima antropologije i ovdje i tamo treba se čuvati brkanja granica, ali iz tog respekta prema problemu granica također se ne smije ići do cijepanja područja.
