SLAVENI U DOBA VELIKE SEOBE NARODA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic26.php
Privredni i društveni odnosi kod onih Slavena, koji sudjeluju u nadiranju na bizantski teritorij, prvenstveno iz Vlaške, poznati su iz izvještaja bizantskih pisaca 6 i 7 stoljeća. Iz njih se vidi, da su se Slaveni u 6. i na početku 7. stoljeća bavili zemljoradnjom i stočarstvom, a da su i za njih pljačkaški pohodi na bizanstki teritorij značili znatan doprinos u njihovu blagostanju. Zemljoradnja Slavena bila je ekstenzivna obrada polja paljevinskom ili motičnom tehnikom. Upotreba pluga sa drvenim ili željezom okovanim ralom bila je tada kod njih u začetku. Od žitarica uzgajali su pretežno proso i ječam, a u manjoj mjeri pšenicu.
Vrlo važno mjesto imalo je stočarstvo, jer je stoka bila pokretni imetak, koji se lako mogao povećati pljačkom, dok je zemljoradnja često bila ometana seobama i ratnim pothvatima. U skladu sa svojom privredom, Slaveni su u Vlaškoj živjeli u nevelikim selima rasutog tipa, među sobom znatno udaljenima, sagrađenim na obalama rijeka ili jezera, u močvarnim krajevima ili po obroncima brda. Kuće su im bile drvene kao i u drugim slavenskim oblastima, pokrivene slamom ili trskom.
Arheološki nalazi svjedoče, da su se bavili također lovom i ribiolovom. Obrtnička proizvodnja bila je dijelom sastavni dio kućne radinosti, a dijelom se već pretvorila i u samostalna obrtnička zanimanja, kovački obrt, obrada metala, lončarstvo, tkanje lanenog platna. Bizantski pisci navode, da su Slaveni živjeli u “demokraciji”. Sa stanovišta bizantske klase, hijerarhizirane države, socijalno uređenje kod Slavena činilo se arhaičnim, ali u stvarsnosti bilo je to rodovsko plemensko uređenje na stupnju vojne demokracije.
Na čelu pojedinih plemena stajali su samostalni poglavari. Zajedno sa njima prvaci plemena i rodova odlučuju o svim javnim poslovima u plemenskim vijećima prvaka. Kada bi zaprijetila vanjska opasnost, plemena su se privremeno združivala u plemenske saveze. Uzajamne obveze i zajedničke odluke donosile su se na narodnim skupštinama.
Volja većine plemena okupljenih u savezu nije obvezivala sve, nego samo ona plemena, koja su zaključke svojom slobodnom odlukom prihvatila.
Iako su Slaveni na svojim ratnim pohodima hvatali zarobljenike, ipak kod njih nije postojalo ropstvo kao trajna institucija. Ratne zarobljenike držali su kod sebe neko vrijeme, a onda su im dopuštali, da slobodno žive među njima ili da se uz otkupninu vrate u svoju zemlju. Bizantski izvori, također, navode i naoružanje Slavena i vojnu taktiku.
Slaveni su ratovali pješice, a konjaničke odrede davali su njihovi nomadsko ratnički saveznici, Bugari I Avari. Bili su naoružani kopljem, lukom i strelicama, vješto su pripremali zasjede neprijatelju, u defanzivi okretno su ratovali na brdovitom, močvarnom ili uopće teško prohodnu tlu, a izbjegavali su frontalne borbe u ravnicama.
U vrijeme osvajanja Balkana znatno su razvili ratnu tehniku pa su se služili i veoma složenim opsadnim spravama.
Život Slavena u dubljoj sjeveroistočnoj pozadini donjeg Podunavlja i život Slavena u dalekim predjelima Zakarpaća bilo je nešto drugačije. Oni su živjeli ustaljenim manje uskomešanim životom. Zemljoradnja je imala veće značenje, nego stočarstvo dok je društveni život bio vojna demokracija sa počecima društvenog raslojavanja. Naprotiv, Slaveni u Vlaškoj, na Balkanu, u Panoniji, istočnim Alpama, Češkoj i Moravskoj bila su organizirana plemena u gotovo neprekidnom ratnom naporu povezana u širokom plemenskom savezu pod vrhovnom vlašću i vojnom komandom Avara.
Ova su se plemena s vremenom zbijala sve jače i pripremala za potpunu političku samostalnost. Priliku su im dali neuspjesi Avara u borbi sa Bizantom.
