KARAKTEROLOGIJA JUGOSLAVENA (2)
Iza nepreglednog mnoštva znanstvenih podataka, činjenica, fakata, mapa, fotografija, crteža koji su trebali podržati osnovne teze Dvornikovićeve karakterologije uz izvjesne darvinističke teze i naglašenu Krečmerovu biologiju koja je toliko svojstvena njemačkim prilikama tridesetih godina prošloga stoljeća postojao je kod autora jedan izvjestan napor, da se ogradi od teorije rasa za koju je i sam smatrao kako je jedna retrogradna teorija. Nekako u tom pravcu razmišljajući Dvorniković piše:
„... poslije Gibonove Nejednakosti ljudskih rasa i Čemberlenovih Osnovica devetnaestog vijeka nije bilo u nauci pojma, bolje, riječi koja bi se više zloupotrebljavala nego riječ ‘’rasa’’. Prerano utekla iz naučne laboratorije ova mutna riječ postala je mističnom krilaticom, mitom i vjerom milionskih gomila i kao takva političkim sredstvom rasnog šovinizma i profetizma. U stvari, posrijedi je samo modernizacija stare vjere u ‘’izabrane narode’’ i antičke podjele čovječanstva na ‘’ljude’’ i ‘’barbare’’. Noviji nacionalistički imperijalizam često se zaklanjao i zaklanja koprenom rasizma. Kulturne digresije šovenskog rasizma ne tiče se ništa karakterolog, osim možda također kao jedan kolektivan biološki ili društveno-epidemički pojav.“ (str.163)
Prema tome ne bismo se mogli složiti da Dankom Grlićem koji je optužio Dvornikovića, da tobože izgrađuje svoju karakterologiju na jednoj primitivnoj teoretskoj osnovi. Prije bi se moglo reći, da je bio zarobljen faktičkim stanjem filozofske antropologije posebno kod Njemaca, ali postoji naravno i onih Dvornikovićevih zapažnja sa kojima se više ne slažemo potaknuti prije svega osobnim iskustvima svakodnevnog opažanja pojedinaca i grupa koje nam omogućuje izgradnju vlastite kulturologije koja je svagda subjektivna, ona ne može vrijediti kao znanstvena objektivna činjenica koja vrijedi za sve podjednako, nego predstavlja osobni sud i iskustvo zadobijeno tijekom vremena. U tome se i sastoji bit filozofske istine, da nije apsolutna, nego je u zavisnosti od subjekta i epohe u kojoj karakterologija nastaje i sasvim suprotno već tada dominirajućoj genetičkoj teoriji u biološkim istraživanjima, genotipskom i fenotipskom karakteru kulture i narodne duševnosti Dvorniković smatra, da je karakter socijalni pojam. O karakternim crtama možemo govoriti samo onda kada imamo na umu vezu kojom je čovjek vezan za okolinu (str. 71) i na tom mjestu Dvorniković nam se čini sasvim suvremen, ali se čini opskurnim kada govori o ‘’golubinjoj slavenskoj prirodi’’ (str. 273) ili pak o ‘’barbarskoj svireposti Slavena’’ (Ibid), jer mi po tome nismo ništa posebno i ne razlikujemo se naročito od drugih europskih naroda.
Međutim, ono što nas razlikuje prema Dvornikoviću je naša vitalna snaga, jer je samo taj naš neobičan vitalitet omogućio, da su se Slaveni održali i etničkim širenjem zauzeli kasnije prostrane teritorije, ali pravdanje naše brutalnosti, naše borbenosti, naše srčanosti u boju na primjer našim ‘’neobičnim vitalitetom’’ smiješna je zabluda filozofa kojeg vlastita karakterologija gura u predrasudu, jer ako je istina ono što Dvorniković zapaža, da za karakter čovjeka nije nužno kolika je njegova vitalna snaga, nego kako se ona ispoljava u dodiru i sukobu sa svim faktorima života, onda se može reći kako je naša svirepost i brutalnost u dobroj mjeri rezultanta destruktivnih poriva proisteklih iz naše neobuzdane barbarske prirode kao i iz prirodnog stanja države i društvene zajednice koja nije uspjela regulirati naše strasti, naše nagone, naše instinkte, nego su oni prepušteni kaosu prirodnog stanja naroda.
Odatle je teško reći, da posjedujemo izuzetno estetsko osjećanje i nagon umjetničkog stvaranja koji je u granicama starog stilskoga tipa dotjeran do savršenstva. Ja, dakle, ne vjerujem da je našu svirepost moguće razumjeti vitalnim snagama života naroda. Odatle je teško tvrditi također, da su naši narodi sa jakom osjećajem za stvarnost, oštrih čula, dobrog pamćenja i sa vrlo razvijenim organom za reproduciranje snaga zapaženoga I doživljenog i navodno, da smo mi odavno prošli onaj stadij u kome nesvjesna spontana fantazija sačinjava gotovo čitav viši iznadčulni duševni život čovjekov.
„Pa ipak, pored jasno izdvojenog organa razuma, Jugoslaven je velikom sferom svoje duše, upravo jezgrom svoga bića, pjesnik.’’ (str. 515)
....ali bi se isto tako moglo dokazivati i da je inženjer kao i ubojica. Odatle je nejasno Dvornikovićevo nastojanje, da naše narode predstavi kao jedne od najdarovitijih naroda (str. 604) i on kaže:
„Iako u prosjeku kulturno zaostao naš narod spada među prirodno najdarovitije narode Europe.’’ (str.604)
I tako na koncu proizilazi, da je Dvorniković postao žrtva jednostavnih predrasuda o vlastitom narodu potaknut silnom vjerom, nadom i optimizmom u pogledu njegove duševnosti za koju je vjerovao, da je vitalna, da je kreativna, da je stvaralačka i da sva naša problematika izvire upravo iz tih realnih vitalnih snaga naroda koje se izražavaju i na takav jedan destruktivan i mistificiran način. Ponekad razloge za to treba tražiti u povijesnim okolnostima u svijetu u kojem je stvarnost dominacije nad malim narodima realna potreba vremena, u karakteru državne zajednice koja nije uspjela riješiti neka fundamentalna nacionalna i ekonomska pitanja, u individualnoj psihologiji pojedinaca i grupa, ponekad u klimatskim i geografskim razlozima koji deteriniraju život naroda. Odatle i pitanje o moralnosti naših naroda i individualnom etičkom sklopu naše narodne duševnosti pa Dvorniković piše:
„Pored ličnog ja i cjelokupnog kompleksa egoizma u jugoslavenskom čovjeku postoji živo i razvijeno socijalno i etičko čulo.“ (str.837)
...i on točno kasnije primjećuje, da naši ljudi nisu ‘’zli’’, ali im teško pada da postanu dobri (str.978).
I konačno, postavlja se pitanje kakva je dijagnoza Dvornikovića u pogledu jedne zajednice za koju vrijedi Humboltovo načelo: jedan narod, jedna država, jedan jezik budući smo mi u Hrvatskoj naročito osjetljivi na pitanja zajedničke države i mogućnosti njena opstanka i sasvim suprotno uvriježenim stajalištima, da je Dvorniković gradio unitarnu Jugoslaviju on zaključuje:
„U svojoj današnjoj duševnoj formi Jugoslaven kao pojedinac zakočen je još u samom sebi; Jugoslaveni kao narod i društvena zajednica koče jedan drugoga i jedni druge. To je naša posljednja i po današnju generaciju najvažnija dijagnoza - dalje preko toga karakterologija ne može i ne smije ići.’’ (str. 979)
