KARAKTEROLOGIJA JUGOSLAVENA (1)
Karakterologija Jugoslavena se drži najznačajnijim djelom Vladimira Dvornikovića, međutim, ja nisam siguran kako je to posve točno ukoliko imamo u vidu i drugo njegovo najznačajnije djelo koje nosi naslov “Savremena filozofija” koja je nastalo 1918. godine, dakle, 20 godina ranije.
U ovom svom prvom kapitalnome djelu on se bavi najnovijim tenedencijama u razvoju europske filozofije pokušavajući dati neke odgovore i o našemu mjestu, mjestu naše filozofije u svijetu kulturno i filozofski bogatijih europskih nacija. U “Karakterologiji” pak on se bavi duševnim karakteristikama naših naroda uzimajući hrvatsko-srpske relacije kao najbitnije. Postoje naravno i druge naše nacionalne kulture kao što su slovenska, makedonska, crnogorska ili bugarska, ali bi razlaganje te problematike značajno uvećalo ionako veliko djelo pa bi postojala opasnost, da se temeljne teze izgube u mnoštvu detalja. Tu se Dvorniković bavi našom karakterologijom, dakle, onom koja je primjerena našim narodima uzimajući u obzir najnovije spoznaje do kojih je došla moderna antropologija i filozofija posebno ona njemačka. Zato ne začuđuje, da se u ovoj knjizi podjednako spominju Schopenhauer ili Wundt na primjer, Klages kao i Meštrović, Njegoš ili Pašić i tu je dat jedan raspon od starih grčkih autora koji su bilježili postojanje Slavena do naših najboljih antropologa 19. stoljeća kao i do najsuvremenijih europskih kulturologa kakav je na primjer Emil Ludvig.
Međutim, ova se “Karakterologija” ne može sasvim dobro razumjeti bez prethodnog poznavanja “Savremene filozofije” i obratno, jer je riječ o djelima koja su komplementarna i upućuju jedno na drugo. Oba ova djela specifična su po tome, da je riječ o pokušaju da se odredi mjesto naše filozofije i naše narodne duševnosti u kontekstu drugih europskih naroda. Po toj svojoj ambiciji ne razlikuje se Dvorniković na primjer od Matoša koji je dosta radio na svjetskoj i europskoj literarnoj stvarnosti pokušavajući dati odgovore na pitanje kakva je zapravo stvarnost naše hrvatske literature u kontekstu europskih literarnih tendencija, jer je i jednom i drugom bilo stalo do naše duševne ili literarne stvarnosti i kako je usporediti sa drugim europskim narodima kakav je primjer ruski o čemu Matoš piše u eseju “Ruska duša”.
Međutim, postoje i srodnosti sa drugim narodima, a također i posebnosti dinarskog čovjeka koje je moguće objasniti povijesnim prilikama, ekonomskim stanjem, državnim porecima koji su se mijenjali kroz vrijeme, stranom okupacijom i dominacijom, klimom, geografijom, sklonošću prema lijepim umjetnostima posebno glazbi ili pak pomoću teorije rasa. Međutim, prigovori su naših poslijeratnih teoretičara praksis orijentacije uglavnom upućivali na ovaj moment Dvornikovićeva znanstvena nastojanja pa su onda blatili autora zbog tobožnjeg rasizma, iako je element rase sasvim sporedan u Dvornikovićevim analizama i on u nekoliko navrata osuđuje ‘’brutalnost’’ jedne takve teorije. Međutim, prihvatio je neka njena stajališta dobrim dijelom motiviran njemačkim autorima i stanjem filozofske antroplogije u Njemaca između dva svjetska rata, ali to naravno ne umanjuje vrijednost ovog doista vrlo značajnog djela.
Interesantno je spomenuti ovdje, da “Karakterologia Jugoslavena” nije naučavana na našim fakultetima niti na odsjecima antropologije ili sociologije, mada smo na primjer bili dobro upoznati sa djelom Vere Erlich ili Sergejeva. Međutim je Dvorniković smetnut s uma i sa vremenom posve zaboravljen što je jedna velika nepravda koja je načinjena ovome našem piscu. Postojao je jedan rad u okviru nastojanja našeg Instituta za filozofiju u Zagrebu kojeg je sačinio Branko Despot i to je, koliko je meni sada poznato, bio rad predstavljen kao dizertacija koja je autoru omogućila nesmetani rad na filozofiji Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Onda se pojavilo nekoliko napisa koji su ignorirani, jer je stari jugoslavenski režim postao prošlost pa je svako pisanje o Dvornikoviću bilo gubljenje vremena. Da čovjek puke od smijeha!
Možda bi “Karakterologiju” Dvornikovića bilo najbolje usporediti sa knjigom Karla Jaspersa koja nosi naslov “Nietzsche” koja je objavljena u Heidelbergu 1935. godine gdje je Nietzscheova personalnost prikazana kao kondenzirana slika “…sudbine genijalne duše u njenoj progresivnoj izolaciji” Ona, dakle, reprezentira objektivnu sudbinu istinskog čovjeka u tranziciji između dva vremena gdje je sadašnjost prazna, a budućnost još nije realna.
Tako prema Jaspersu Nietzsche postaje reprezentant europske krize koja je kondenzirana u jednome čovjeku, u jednoj ljudskoj figure koja mora biti definirana prevladavajućom situacijom i koji opisuje sa dubokim osjećajima što je sada i što može doći ubuduće. Dakle, ovdje je riječ o deskripciji duševnosti europskih naroda u doba krize, dok je kod Dvornikovića riječ o deskripciji naše narodne duševnosti nakon Prvog svjetskoga rata u doba posljeratnog kaosa koji se još uvijek osjećao na svakom koraku zajedničke države.
Njegov je zadatak bio izgradnja jedne znanstvene psihološke karakterologije koja ima namjeru svjesno i sistematski izraditi sredstva i metode za duševne portrete, kako čovjeka pojedinca, tako i cjelokupnog naroda. Ja ne znam koliko je Dvorniković uspio u tim svojim ciljevima, jer postoje i argumenti kako on nije ništa drugo sačinio, nego jednu pseudoznanstevnu sliku našeg prostora. Prema tome, postavlja se pitanje je li ovdje riječ o nekoj quasi znanosti? Pa vjerojatno jest isto onoliko koliko je i sama filozofija u neku ruku quasi znanost ili isto onoliko koliko postoji i znanstvena, ali i filozofska istina, jer faktična znanstvena spoznaja nije spoznaja Bitka. Ona barata čistim faktičnim stanjima na malim izoliranim poručjima pa tako znanosti cjelina postaje nepoznata kao zatvorena knjiga.
Tako izgleda na kraju, da je znanost u neku ruku odsutnost istinske spoznaje, jer ne daje odgovore na naša pitanja o svrsi života i o samom životu. Utoliko je kod Dvornikovića riječ o filozofskim istinama, o filozofskoj znanosti ili o znanostima viđenim na filozofski način i to od povijesti do muzikologije. Riječ je dakle o interdisciplinarnoj suradnji znanosti, ali se onda postavlja pitanje njenih zajedničkih metodoloških osnova, jer su one različite zavisno od svake pojedinačne znanosti. Zato je nužna jedna “viša empirija” koja bi rezultate pojedinačnih znanosti promišljala snova, koja bi ih korigirala i na taj način dolazila do neophodne istine i ja osobno mislim kako je Dvornikovićeva “Karakterologija” jedan jako dobar primjer jedne takve filozofske “više empirije”.
Postoji također razlika između Dvornikovićeve “Karakterologije” i moje “Karakterologije Balkana”, jer se prva ponajviše bavi narodnim genijima, dok se druga bavi običnim ljudima koje svakodnevno susrećemo na ulici i u gradu. Dvorniković je u pravu kada kaže da “…mi još nemamo reprezentativnih genija iz kojih bi odista progovarale sve one osobenosti koje možemo smatrati utvrđenim etničko-jugoslavenskim crtama.“ (str. 30), ali nije u pravu kada kaže da je “…naš narodni genije još uvijek širi i dublji od svih naših dosadašnjih individualnih genija.” (str. 30), jer je kod običnog našeg čovjeka ta duševna narodna crta zamagljena i ne javlja se u izrazito čistim oblicima, dotle kod narodnih reprezentanata koje Dvorniković po uzoru na Ludviga naziva genijima, ona biva jasno izražena i u neku ruku oblikuju nacionalne karakterne crte svakog naroda kojima pripadaju. Tako je i u slučaju Preradovića i u slučaju Nušića, i u slučaju Ujevića, i u slučaju Pekića, i u slučaju Krleže i Konstantinovića.
(nastavit će se)
