DALMACIJA U SRCU ADELAIDEA
Adelaide je jako šarolik grad uostalom kao i cijela Australija, ukoliko imamo u vidu kako je svaki peti Australac u neku ruku migrant i stranac sa drugog kraja svijeta.
U Australiji ima negdje oko 200 tisuća Hrvata, dobar dio njih je iz Dalmacije i oni su se prilično dobro uklopili u novu australsku domovinu. Bave se ribarstvom i brodogradnjom, to je negdje oko 1% cjelokupnog stanovništva ove velike zemlje. Znači, ima nas dovoljno pa nije čudno, da mnogi Britanci znaju hrvatski jezik, da poznaju našu kulturu, našu prehranu, ali nije čudno kada naiđete i na Kineze koji jako dobro vladaju hrvatskim jezikom i naših ljudi sa Balkana možete ovdje pronaći na svakom koraku i niste iznenađeni kad u gradskom autobusu ili tramvaju čujete poznate glasove naših ljudi koji se upravo vraćaju sa Central marketa.
Tako sam i ja jedared putovao sa Anđelkom Šunde gradskim autobusom prema Rundel Mollu, jer smo trebali kupiti neku tkaninu kojom smo htjeli presvući moj otoman i tako uđemo u autobus pa se namjestimo sučelice invalidskom sjedištu i smo razgovarali smo o koječemu, dok na jednoj stanici ne uđe jedna mlada pristala žena gurajući dječja kolica i malo dijete prema tom invalidskom sjedištu, jer je ono predviđeno za sve osobe koje su u potrebi, a ona je sigurno bila. Dijete je spavalo, a ona iz malenog ruksaka izvadi svoj pribor za uljepšavanje, jer znate australske se djevojke jako slobodno osjećaju u svojoj domovini pa to iskazuju na bezbroj načina, glasno i otvoreno i kao da svima hoće staviti do znanja kako su ovdje domaće, da mogu raditi što ih volja i da ih u tome nitko ne treba ometati. Ona izvadi iz male kutijice sjenilo za oči pa onda kasnije ruž za usne pa onda malu posudicu sa puderom i ona se tako uljepšavala izazivajući radoznale poglede ostalih putnika. Nakon nekog vremena gurne mene Anđelka laktom u rebra pa mi u pola glasa veli:
„A vidiš ove kurbe di se maže pa nije li mogla to obaviti kod kuće?! A svakakvog li poganoga svita! A ne bi to mogla raditi kod nas u Splitu. Ma, jesam li ti lipo govorila, nema do naše ‘Rvatske i Vidi san govorila, ma di si to doša, tako daleko od svoje kuće pa nema lipše, nego sisti pred kuću u tvome Kleku, sa svojin judima, a vidiš ovdi kakve se kurbe mažu nasrid autobusa. Ma, ovdi je sve daleko, jedna je ulica duga ka cili grad, a nigdi svita, nigdje se ne čuje glas dice, niko se ne igra! A ti si isto ka i Vido bira Australiju misleći, da ovdje teče med i mliko. Ma, di se ovdika našla mazat i sve je skupo, a kod nas u Splitu možeš za jednu godišnju kartu ići u kazalište cilu godinu, pa koncerti, pa Mala Florami, pa Carmen, a di to ovdika imaš, hajde reci mi i ja sada u ovin godinama moram učiti engleski, moram ići u školu, moran raditi, a kod nas imam pensiju, eno san i vrtal uredila. Ma, vidi je kako se maže!“
I ona je tako lamentirala neko vrijeme bez mog komentara, jer je Anđa već bila u godinama, a ja sam htio biti pristojan pa joj nisam htio proturječiti ili dokazivati, da je stanje stvari u Adelaideu drugačije, nego kod nas u Splitu i uopće se može reći za mnoge naše ljude starije generacije, da su i dalje ostali tamo odakle su došli bez da su prošli kroz neophodne kulturološke promjene koje im pomažu, da se bolje snalaze u ovoj velikoj zemlji. Međutim i sa drugom migracijom bez obzira je li talijanska, grčka ili kineska također stoji, da su poput izoliranih otoka u nemirnom moru multikulturalne Australije. Uostalom, taj je multikulturalizam dobrim dijelom razlog etničkoj izolaciji i osamostaljivanju bez stvarnog plodonosnog dodira sa britanskim svijetom, a taj drugi svijet, dominantni svijet britanske kulture, malo haje za time, da stanje bude drugačije, nego rade svoj posao i ništa ih posebno ne uzrujava. Tako, dakle, koegzistiramo u svjetovima koji se nekada totalno razlikuju jedni od drugih, istina moglo bi biti i gore.
