RAB

Otok Rab ili talijanski Arbe je površine oko 95 kilometar kvadratnih sa negdje oko 10 tisuća stanovnika prema popisu stanovnistva iz 2001 godine. Najviši vrh je Kamenjek sa nekih 400 metara visine. Sa svoje sjeverozapadne stane ima hraštovu šumu koja predstavlja posljednju hraštovu šumu na Mediteranu. Spominje se u starogrčkim i romanskim izvorima. Naseljen je od željeznoga doba, a njegovi najstariji stanovnici bili su Liburni. Ovo ime Arb, Arba je ilirškoliburnskoga podrijetla i riječ Arb znači taman, opskuran, tamnozelen i vjerojatno je toponim za "Crni otok" zbog bogatih šuma pinija i mediteranskoga bora koje su nekada rasle na otoku.
Dolaskom Slavena talijanska Arba postaje Rab, ali se ime ne spominje u dokumentima do 15. stoljeća u svezi sa gradnjom franjevačkoga samostana svetog Eufemija.

Za vrijeme renesanse bio je pod upravom Venecije do dolaska Napoleona a onda potpada pod upravo Austrougarske do 1918. godine. Stanovnisto govori podjednako i talijanski i hrvatski jezik. Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata Musolinijeva vojska otvara na otoku koncentracioni logor u lokalnom selu Kampor. 1953. godine Hrvatska je sagradila memorijalni kompleks kao uspomenu na zrtve talijanskoga fasizma. Nema potrebe da se govori da je Rab bio do 1991. godine u sastavu SFRJ a da je onda postao Hrvatski jer je i do referenduma u 1991. to bio hrvatski teritorij (s obzirom da je SFRJ bila Federacija sastavljena od šest republika od kojih je Hrvatska bila jedna od njih sa svim suverenitetom nad svojim teritorijem).

O ŽIVOTU I DJELU DE DOMINISA

On je rođen na Rabu 1566, a umro je 1624, godine. Bio je Isusovac, splitski biskup i čovjek znanosti. Obrazovao se na ucilistima Loreta, Padove i Brescie iz retorike, logike i matematike. Kao biskup zalagao se za reformu Crkve ali su mnogi vrlo uticajni ljudi smatrali da on svojim nastojanjima ide preko svojih ovlasti i ovlasti koje su mu u hijerarhiji Katolicke Crkve povjerene kao biskupu pa je tako u sukobu Venecije i papinstva njegov polozaj postao gotovo nepodnosljiv. U ovom sukobu Pape Paula V i Republike 1606.-7. De Dominis je stajao na strani Venecije. Otpočeo je tako korespodencijeu sa Paolom Sarpijem i taj je sukob kulminirao gubitkom nekih privilegija i financijske podrske Rimske kurije tako da se Markantun povukao u Veneciju do svoga umirovljenja. U stalnoj opasnosti od Inkvizicije on se odlucio na jedan jako vazan put u Englesku 1616. godine. Tu je došao u dodir sa mnogim znacajnim ljudima Engleske. Međutim među svojim suvremenicima on nije uzivao najljepsi glas. Smatrali su ga debelim, pretencioznim, iritirajucim. Ali nitko nije dovodio u pitanje njegove sposobnosti bilo u znanosti bilo u otklanjanju nekih čisto teoloskih kontroverzija.

U Engleskoj je također pisao jako puno. U tome periodu nastaje jedan napadaj na papinstvo u svome radu De Republica ecclesiastica i ova knjiga je tiskana 1617. pod kraljevskim patronatom. Kasnije dolazi u sukob sa Britancima i konačno sa samim Kraljem i vraca se natrag u Rim. Za nas je Međutim od ovih crkvenih sukoba Markantuna daleko važnije spomenuti da je on bio jedan od prvih zacetnika ideje ekumenizma kao što svjedoci njegovo pismo Patrijarhu Ciliru iz Alexandrije koje nam je bilo dostupno na engleskom prevodu kao A Letter Sent by Antonio de Dominis to Cyril Patriarch of Alexandria. I u ovome pismu De Dominis razmatra odnose Zapadne i Istočne krscanske Crkve zalazuci se za povratak na izvorne Novozavjetne tekstove koji su jedini garancija protiv tiranije i samovolje oligarhije na vlasti koja je u neku ruku sam Anti-Krist. Odatle i njegovo zalaganje za jedinstvo Crkve pod cijim krovom nalazi spas svekoliki krscanski narod. I ja osobno mislim da je De Dominis postavio jedno jako vazno stajaliste za nas koji smo sa Balkana a to je da svekolika naša filozofija i znanost može egzistirati samo kao ekumenisticka ideja. Međutim je pod udarom Inkvizicije proglasen heretikom i zatvoren u zamak Sveti Andelo gdje je umro 1624. navodno prirodnom smrcu. Ali time nije bio zavrsen cijeli slučaj oko De Dominisa. Sporovi oko njega nastali su i nakon njegove smrti tako da je 20. decembra iste godine doslo do osude njegovoga mrtvoga tijela koje je bilo sahranjeno u Crkvi Santa Marija Sopra Minerva. Njegovo mrtvo tijelo je uzeto iz kapsila, baceno na ulice Rima i javno spaljeno na Campo di Fiore zajedno sa svim njegovim radovima.

Godine 1611. De Dominis je publicirao rad u Veneciji pod naslovom Tractatus de radiis visus et lucis in vitris, percpectivis et iride u kojem je prema navodima Issaca Newtona prvi razvio teoriju duge posebno svojim stajalistem da svaka kapljica duge sadrzi dvije refrakcije i refleksiju. Kada malo bolje razmatramo ovaj problem duge onda vidimo da je taj problem kod De Dominisa sasvim drugačije postavljen nego kod ranijih autora. I kod Lucretiusa Carusa imamo raspravljanje o dugi na primjer. On kaže: "Ako tu Sunce za mracne oluje sa zrakama svojim s protivne upravo strane obasjava pramene kisne, tad se u oblacju crnom pojavljuje sarena duga." (De Rerum natura 6, 525).

Već kod De Dominisa ova ideja je sacinjena i analizirana sa daleko većom znanstvenom preciznoscu i sa daleko većom znanstvenom odnosno matematickom aparaturom. U tom smislu razmisljajuci pitanja duge nisu samo pitanja jednog prirodnoga fenomena nego su, sire gledajuci, pitanja prirode svjetlosti. Zato toliko pokušaja da se vrati na izvorna pocela opticke znanosti za koju se može reci da je i u arapskim manuskriptima dovedena do iznimne jasnoce. Kod Gusta Ibn Luge ona je definirana kao znanost o različitosti perspektiva i kao znanost zraka.
Ova dva pojma također se nalaze kod Al Kindija. Tako je status optike postao posve jasan: ona je bila shvacena kao najbolja demonstrativna znanost u kojoj fizikalna znanost i geometrijska znanost participiraju zajednicki zato što iz fizikalne uzima senzornu percepciju a od geometrije demonstracije pomocu linija. Sve to čini "znanost zraka" koja je povezana sa njihovom refleksijom u zrcalima. Međutim već kod Ibn al Hajsama ta znanost nije samo to . Optika nije samo geometrija percepcije. Ona je sada sastavljena od dva dijela , od teorije vida i tu je također asocirana sa psihologijom oka i psihologijom percepcije i teorijom svjetlosti sa svim svezama sa geometrijskom optikom i fizikalnom optikom.

Isto tako jako je važno da razumijemo da je De Dominis stajao i pod snaznim Augustinovim stajalistima i to ne samo s obzirom na pitanja filozofije nego i s obzirom na pitanja o prirodi svjetlosti kao jednog titraja našega unutrasnjega zica, naše duše koja omogucuje sam vid i našu percepciju vidljivih objekata. Isidor od Sevilje u 7. stoljeću smatrao je da su "oci također svjetlosti (lumina) i da se oni zovu svjetlost zato što svjetlost (lumen) pluta kroz njih i od početka one sadrze svjetlost (lucem) ili otkrivaju izvanjski primljenu svjetlost kako bi producirali vid." Znači, De Dominis ne postavlja pitanje o naravi duge samo kao pitanja fizike nego ih postavlja kao pitanja o samoj naravi svjetlosti. Odatle taj interes za pitanja duge.

Godine 1625. poshumno je u Rimu tiskan njegov rad Euripus, seu de fluxus at refluxus maris sententiae u kojem razmatra probleme plime i oseke u zavisnosti od gravitacije i privlacne sile nebeskih tijela Mjeseca i Sunca.
U tom smislu Dominisova razmatranja idu daleko iznad svoga vremena dajuci tako glavne pravce razvoja suvremene oceanografije. Prema tome mogli bismo reci da je Markantun De Dominis bio daleko sretniji čovjek kao znanstvenik nego kao crkveni lider.

iz moje knjige VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php