STJEPAN MOHOROVIČIĆ
Stjepan Mohorovičić rođen je 20. kolovoza 1890. godine u Bakru a umro je 13. veljače 1980. godine u Zagrebu.
On je bio jedan od najvećih hrvatskih znanstvenika 20. stoljeća. Njegov otac, Andrija Mohorovičić, je također bio jedan od najvećih svjetskih geofizičara. Naziva se "ocem positroniuma" jer je u svom najznačajnijem radu predvidao postojanje positroniuma. Positronium je granično stanje elektrona i positrona (anti-elektron) pa je prema tome lakši atom.
Mohorovičićeva predvidanja positroniuma publicirana su prvi puta 1934. godine od strane vodećeg njemačkog znanstvenog magazina Astronomische Nachrichten i tu ga Mohorovičić naziva "electrum".
Eksperimentalno je otkriven 1951. godine od strane Martina Deutscha i tada je nazvan positronium.
Stjepan Mohorovičić je također za nas značajan po tome što je dao jednu svoju originalnu teoriju o postanku Mjeseca.
A KAKO IZGLEDA MOJA TEORIJA O POSTANKU MJESECA?
Mjesec je Zemljin prirodni satelit koji se okreće oko Zemlje na udaljenosti od oko 400 tisuća kilometara. Postoji jako mnogo teorija o postanku mjeseca. Najnovije teorije predvidaju da je Zemlja imala cak dva satelita i da je iz kolizije manjeg sa većim nebeskim tijelom nastao Mjesec onakav kakvog ga danas znamo. Druge teorije opet pretpostavljaju da je Mjesec nastao iz kolizije planetoida velicine Marsa i Zemlje. Ostaci planetoida ostali su u orbiti oko Zemlje a s vremenom se taj ostatak materijala okupio i formirao nama najblize nebesko tijelo. Vanjski slojevi Mjeseca su bili tekuci da bi se kasnije stvorila skručena kora ohladenih stijena. Slijedecu milijardu godina površinu Mjeseca bombardiraju asteroidi koji stvaraju bažene a potisnuti materijal tvori planinske prstenove.
Kora se sa vremenom hladi a hladenjem magme nastaju mora. Lava u morima je mlada milijardu i pol godina od samoga bazena. Plast se nastavlja hladiti pa lava pri udarcima asteroida više ne može prodrijeti na povrsinu. U kosmičkom prostoru preostaju još samo manji objekti pa ksnijim manjim udarima nastaju manji krateri.
Najrasprostranjenije stijene su bazalt i anortozit sa gabrom. Minerali od kojih se sastoji tlo su piroksen, plagioklas, ilmenit i olivin. Zbog pomanjkanja kisika i nedostatka oksidacije u usporedbi sa Zemljom Mjesec ima daleko manje vrsta minerala. Mjesečeva kora je debela 60 do 100 kilometara, ispod nje lezi sloj od 1000 kilometara gustog, hladnog stijenja i u unutrašnjosti se nalazi ohlađena jezgra i to je vjerojatno razlog zašto na Mjesecu nema globalnog magnetskoga polja izuzev što su u novije vrijeme otkriveni sektori koji formiraju magnetosferne sisteme.
Međutim, naša teorija postavlja principijelno drugačiju sliku postanka Mjeseca. Suncevi ili pak zvjezdani parovi prilično su dobro zastupljeni u nasoj galaksiji. Zovu se još binarni sistemi i ima ih različitih vrsta. Spomenuo bih ovdje slučaj binarnog sustava Mizara i Altara u sazviježđu Velikoga Medvjeda.
Sirius, prividno najveća zvijezda na nocnom nebu, također ima svoga binarnoga partnera. Možemo li pretpostaviti da je naše Sunce također imalo svoga partnera i da je i ono bilo komponenta binarnoga sustava.
Mnogi vjeruju također da su onda u našem kosmosu stale djelovati kolizione sile i da se od fragmenata sunca koje je bilo partner oblikovao nas suncani sistem.
Fred Hoyle je drzao na primjer da je suncev partner vremenom eksplodirao kao supernova izbacujuci mnogo materijala od kojega se kasnije mogao formirati planetarni sustav. Mi, međutimm imamo principijelno drugaciju sliku nastanka planetarnoga sistema odnosno zemljinoga satelita: mi pretpostavljamo da je čitav nas solarni sistem bio binarni sistem u kojem suncani partner prolazi razvoj od sunca kakvog danas poznajemo preko crvenoga giganta koji svojom velicinom dolazi do rubova danasnjega solarnoga sistema da bi zavrsio svoj razvoj kao takozvana "neutronska zvijezda" koja svojom povrsinom nije veća od danasnjeg našega Mjeseca. Odatle zaključujemo, da je nas Mjesec samo taj preostatak crvenoga giganta i da je riječ zapravo o neutronskoj zvijezdi ili onome što mi zovemo neutronska zvijezda. Odatle nam se cini da bi u suvremenoj astronomiji trebalo saciniti nekoje korekcije u pogledu našega razumijevanja takozvanih neutronskih zvijezda koje su posljednji stadij u razvoju i evoluciji Sunca.
iz moje knjige VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php
