FAUST VRANČIĆ
slika: internet
ŠIBENIK
Šibenik je dalmatinski grad na istocnoj obali Jadrana gdje se rijeka Krka slijeva u more. Šibenik je utemeljen dolaskom Hrvata na to područje mada je bio naseljen odranije ilirskim i romanskim elementom. Prvi puta se spominje pod svojim imenom 1066. godine u poslanici hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV i jedno je vrijeme bio kraljevski grad. Iz tih razloga Šibenik se pokatkada imenuje "Krešimirovim gradom" kao najstariji hrvatski gard na istocnoj obali Jadrana.
Između 11. i 12. stoljeća bio je na udaru Venecije i Madarske sve do 1180. godine 1167. dobio je status grada ukazom madarskoga kralja Stefana III od Mađarske a onda kroz 13. i 15. stoljeće dolazi pod udar kako Venecije tako i Osmanlija koji su dolazili sa svoji armijama na Balkan sa Istoka, međutim nikada nije pokoren.
Padom venecijanske republike 1779. godine Šibenik dolazi pod upravu Austrougarske odnosno Habsburske monarhije. Za vrijeme Prvog svjetskog rata okupiran je od Italije, ali Rapalskim mirovnim ugovorom pripao je matici Hrvatskoj. Za vrijeme Drugog svjetskog rata okupiran je od Talijana. Grad doživljava strahovito savezničko bombardiranje kada su crkva Svetog Nikole i naselje Mandalina potpuno uništeni.
Nakon Drugog svjetskoga rata pripao je matici Hrvatskoj. Za vrijeme Domovinskoga rata Hrvatske za nezavisnost od 1991. do 1995. godine bio je pod snažnim udarom JNA, međutim je uspješno odbranjen. Grad također doživljava bombardiranje u kojem su stradali mnogi sakralni objekti dok je Katedrala Svetoga Ivana bila znatno oštećena 1991. do njene kasnije restauracije pa je takva uvrštena u UNESKOV-u listu zaštićenih spomenika kulture. Zapadno od Šibenika nalazi se Kornatski arhipelag sa negdje oko 150 otoka i morskom površinom od oko 320 kvadratnih kilometara stvarajući tako najgušći arhipelag na čitavom Mediteranu. U svijetu Šibenik je također poznat po svom Međunarodnom dječjem danu koji se u gradu održava svako ljeto.
O NJEGOVOM ŽIVOTU I DJELU
Faust Vrančić je rođen u Šibeniku oko 1551. godine, a umro je u Veneciji 17. sijecnja 1617 godine. On je umro kao što vidimo u Veneciji, ali je sahranjen u svome rodnome kraju u Dalmaciji na imanju svoje obitelji. Latinizirano on se zove Faustus Verantius a talijanizirano Faušto Veranzo. Rođen je i potekao iz ugledne familije pisaca hrvatskoga i talijanskoga podrijetla. Kao djecak pokazivao je sklonosti prema svim podrucjima znanosti, krenuo je u skolu u Veneciji dok je u Padovi pohadao tamosnji Univerzitet na kojem se usmjerio prema pitanjima prava i pravne znanosti, fizike, inzenjerstva i mehanike.
U tom smislu je i ostvario brojne kontakte sa Tyho Braheom i Johanesom Keplerom koji su tada bili vodeci umovi u prirodnoj znanosti i astronomiji. Vrančićev glavni i najznačajniji rad zove se Machinae Novae i prvi puta je publiciran u Veneciji 1595. godine a sadrzi 49 velikih slika koje se odnose na 56 masina i tehnickih koncepata. Ovaj rad je također publiciran i na hrvatskom jeziku neposredno pred početak rata u Hrvatskoj tako da se slobodno može reći da su Hrvati cekali pet stoljeća da djelo ugleda svijetlost dana na domacem jeziku.
U ovoj knjizi Vrančić je pisao o vodi i solarnoj energiji, univerzalnom satu (slika 6-7), o nekoliko tipova mlinova, poljoprivrednoj masineriji, o nekoliko tipova moštova u zavisnosti od materijala koji se koristi pri njihovoj gradnji, masineriji za ciscenje mora, i još mnogim drugim tehnickim rjesenjima. Od njih je najpopularniji takozvani Homo Volans (slika 38) koji predstavlja jedno Vrančićevo razmisljanje o padobranu. U tom smislu Vrančić je prethodio radu Leonarda Da Vicija kojem je nepravedno kasnije pripisano otkrice ovoga tehnickoga pomagala.
Vrančićeva knjiga vrlo brzo je postala toliko popularna u kulturnoj Europi i svijetu tako da je dozivjela reprinte cak i u Kini nekoliko godina kasnije. Za nas je jako vazan također i jedan biografski podatak koji se ne spominje često a taj je da je Vrančić bio prvi znanstvenik koji je napravio i testirao svoj padobran. On je 1617. godine kao 65-godišnjak dizajnirao i testirao svoj padobran skočivši sa tornja Svetoga Marka Campanile u Veneciji. Ovaj događaj prvi puta je dokumentiran 30 godina kasnije u knjizi koju je napisao John Wilkins sekretar Kraljevskoga Društva u Londonu.
Po nalogu Pape on se bavio problemima regulacije rijeke Tiber s obzirom da je Rim često bio u poplavama. On se također bavio problemima zaliha vode za grad Veneciju s obzirom na poteškoce koje se javljaju kod ovoga grada okruzenoga morem kao i pitanjima statike moštova. U tom smislu se bavio kablovskim drzacima moštova koji su prvi puta upotrebljeni u gradnji moštova tek više od dva stoljeća kasnije. To su moštovi nalik na poznati most Golden Bridge u San Francisku ili veliki most u luci Sidneya.
Konačno trebalo bi ovdje spomenuti Vrančićeve doprinose leksikografiji i filozofiji. On je bio autor petojezicnoga riječnika koji se odnosio na latinski, talijanski,njemacki, dalmatinski i madarski koji je prvi puta tiskan u Veneciji 1595. godine sa 5 tisuća pojmova koji su se odnosili za svaki jezik ponaosob. Za nas je bitno da je takozvani dalmatinski jezik bila naša čakavica koju je Vrančić zajedno sa ostalim jezicima nazvao "pet posebnih europskih jezika "(quinque nobilissimarum Europea linguarum). Isto tako posebno se bavio pitanjima onih riječi koje su ušle u hrvatski jezik iz mađarskoga i obrnuto mađarskih riječi koje su ušle u korpus hrvatskoga jezika. U tom smislu Vrančić je sacinio jednu ekstenziju svoga Riječnika koja ima ime Vocabula dalmatica quae Ungri sibi usurparunt koja je izvrsila ogroman uticaj na hrvatsku i madarsku ortografiju. Tako su Mađari prihvatili njegove savjete o upotrebi ly, ny , sz i cz. To je također bio prvi madarski riječnik koji je publiciran u Veneciji i koji je doživio cetri izdanja.
Što se pak tice historijskih i filozofskih rasprava Fausta Vrančića one su i danas pohranjene u državnim arhivama u obliku manuskripata. Još uvijek ne postoji dovoljno snage da se ti rukopisi stampaju i da dozive prvo izdanje pet stoljeća kasnije.
Za nas Hrvate od iznimne su vaznosti njegovi radovi o pravilama vladanja madarskih i slavenskih kraljeva u Dalmaciji pa onda knjige o takozvanim "madarskim stvarima", Nova logika i Kršćanska etika koje su tiskane u samo jednom izdanju u Veneciji 1616. godine. Što se pak tiče Vrančićevog uticaja na suvremene autore možda najbolje svjedoci primjer Ludwiga Wittgensteina koji je i sam bio inzenjer, a koji je priznao da je u svojim naporima u filozofiji bio pod znatnim Vrančićevim utjecajima kao što je poznati Brooklyn Tidal mill iz 17. stoljeća na Long Islandu u New Yorku, koji je jedan od najpopularnijih mlinova na svijetu, nastao tek nakon pomnoga studiranja Vrančićevih zapisa iz njegove knjige ‘’Machinae Novae’’.
PADOBRANAC
Nema nikakve sumnje u to da sam ja kao dječak jako bio obuzet vojnim naoružanjem. Razlozi tome bili su ti da je moj otac bio vojna osoba koja je poslom bila vezana za armiju i da je neposredno izvrsio veliki uticaj na mene. Mama je opeta bila kućanica koja po cijeli dan ili kuha ili posrema kuću ili ide na pazar ili usisava prašinu. Uvijek je bila nesretna zbog toga jer je dugo vremena radila kao radnica u tvornici pelina Dalmacijabilje u Dubrovniku. A otac je bio opet povučen, ozbiljan, bez suvišnih riječi, uvijek se na vrijeme dizao bez budilnika i uvijek je u isto vrijeme odlazio u krevet.
Uvijek na vrijeme ručak, uvijek na vrijeme večera, uvijek na vrijeme doručak sa bijelom knajpovom kavom u koju bi udrobio stari kruh. A ja sam čitao njegovu Vojnu enciklopediju i sasvim pouzdano znam da sam bio oduševljen, pored svim ostalih stvari, i padobranima. A u Vojnoj enciklopediji ja sam mogao citati o povijesti padobranstva, o desantima, o obuci padobranaca, o ulozi padobranskih jedinica u iskrcavanju Saveznika u Normandiji na primjer i kojesta drugoga, a onda ukoliko je to vrijeme dozvoljavalo ja bih sam pravio svoje male plasticne padobrane. Za to je bilo dovoljno da imate plasticnu vrecicu iz samoposluge pa onda bih od nje krojio pravilni kvadrat i na kvakom kutu privezao bih dugu nit konca. Bila su četiri takva kuta pa prema tome i cetri takva konca. Onda bih konce povezao zajedno pri dnu možda kojih 50 centimetara u dužini i konačno za taj konac pričvrstio jednu drvenu štipaljku za sušenje robe koje je simulirala samoga padobranca, ali i koja bi bila dodatni uteg na laganoj konstrukciji padobrana. Kada bih sve dovršio izlazio sam na ogradu moga balkona na 14. katu nebodera pa bih prepustio taj moj padobran slobodnom padu do njegova prizemljenja na našem javnom parkiralistu.
Nešto godina kasnije na predvojničkom pregledu u Splitu mene su pitali koji bih to ja rod vojske najviše volio, a koji bi prema mome mišljenju bio meni najprimjereniji. A ja sam odgovorio da bih ja volio "biti padobranac". Međutim, sam odbijem ne samo od padobranstva, nego i od svih ostalih rodova vojske jer sam se pokazao "ograničeno sposobnim" za obavljanje vojne službe.
Tek kao student ja sam se upoznao sa radovima Fausta Vrančića i prvi puta vidio njegove ideje o padobranu i njegovoj konstrukciji. Ali je onda bilo prekasno jer sam na posljednjem zdravstvenom vojnom pregledu ocjenjen kao "trajno nesposoban" za vojnu službu, ali sam kasnije svoga sina naučio konstrukciji padobrana, koja je ideja izvorno bila izmišljotina jednog našeg slavnog zemljaka.
iz moje knjige VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php
