MOJ SLUČAJ U POSLJEDNJIH TRIDESET GODINA
Pa ja ne bih previše pravio dramu od svoga slučaja s obzirom, da u našem političkom miljeu ima sličnih i težih slučajeva.
U našoj političkoj povijesti poznati su slučajevi Moše Pijade, koji je više bio po jugoslavenskim kazamatim,a nego na slobodi. Krleža je o tome jako lijepo pisao kao o primjeru političke borbe za slobodu našega čovjeka bez obzira što su Moši bili polupani svi zubi , koji je bio tučen i prebijan, ali je istrajavao u tome našemu zlu, dok konačno, kako biva i primjereno jednome takvome čvrstome karakteru, nije otrovan od vlastitih suboraca - da čovjek pukne od smijeha.
Pa onda cijela posljeratna naša povijest povijest je takvih brutalnosti novog socijalističkog režima, kojem individualna sudbina uopće nije bila bitna kao što je to slučaj na primjer sa malo poznatim Ivom Mesarićem, koji je odrobijao 20 godina kao Stepinčev učenik, iako iza sebe nije imao nikakvu krivicu, osim te da je religiozan čovjek. Pa onda je poznat, također, slučaj kardinala Stepinca, koji je kao crkveni naš lider robijao u Lepoglavi, jer tim ljudima ništa nije bilo sveto niti pažnje vrijedno. Iste takve drakonske kazne doživljavali su akteri hrvatskog proljeća pa onda akteri Kosovske pobune 1981. godine i mnogi drugi.
Ja sam, na primjer, zbog svojih napisa koji su javnosti poznati prije svega zahvaljujući ljubaznosti uredništva portala www.magicus.info i portala www.digitalne-knjige.com iz Zagreba, prvo medicinski ''obrađen'' injekcijama depo moditena tako da sam od nje zavisan cijeli život, pa sam onda proveo trideset godina po zatvorima u Zagrebu u Ostrovičkoj ulici i Roma grovu u Adelaideu, a onda konačno i profesionalno degradiran poslovima pomoćnika skladištara ili pak trajnom penzijom, koja mi je dodijeljena od australijskih institucija. Znači, ne bih mogao reći da sam bio baš najsretniji baveći se novinarskim i političkim poslovima, za razliku od mnogih mojih kolega, koji su pravili karijeru u novim političkim uvjetima u Hrvatskoj, ali ja se ne žalim, jer je moj život, bio kakav bio, imao jako puno smisla u uzaludnim mojim borbama protiv predrasuda, neznanja, indolencije, zavisti, bezobraštine moćnika, koji su stezali uzde vlasti u zavisnosti od položaja, imetka, promocije, a istovremeno gurali moju osobu u bezdan političkog bezumlja riječima, kako sam ušao u politiku ''da se obogatim'' ili kako sam mijenjao imena da bih ''stvarao karijeru'', iako je u oba slučaja bilo riječi o mojem posljednjem naporu, da preživim zajedno sa svojom obitelji golgotu bratoubilačkog rata i nacionalne mržnje, koja je kosila ljudske živote kao kosa meku, vlažnu travu i svi su bili uvjereni da rade najbolje, jer će trava ponovno niknuti.
Gledajući retrospektivno, danas se ne mogu oteti tome dojmu, da smo preživjeli, ali sa spoznajama da se malo što u našem političkom životu promijenilo, nego da lekcije povijesti svaka generacija nanovo prolazi. I to je jedan usud našega prostora, da lako zaboravljamo i na na one događaje, koje bismo svakako trebali pamtiti po svome iskonskome zlu i patnji ljudi.
iz moje 23. knjige "Agamemnon"
ISBN 978-953-8054-30-3 za knjigu od NSK RH
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic23.php
