ZIMA
slika: digital art
ovo je jedna poezija oko koje sam se trudio, što je prilično neobično, danima i tjednima, dok je konačno nisam nekako priveo kraju, ali ni sada ne znam je li ona dobila svoj konačan izgled; naravno, na čitateljima je da prosude njenu vrijednost, meni se sviđa na svoj neobičan način, inače se ne bih toliko trudio oko nje
Zima, zima, dušo moja,
nitko ne zna kolika je zima,
da je iz oblaka gustih mala snježinka
i ne znam pravo je li ova kiša
mojih bogova ljutnja prosta
ili je to nebeske naše majke daždinka?
Noć je, pada snijeg,
a ja opet čitav ovaj dan mislim tebe
i slatka se želja javi obnoć,
da te nisam ukrao,
zaboravio zasvagda tvoj trud
i nikada i nikome se više nećeš vrnut
Užgao sam peć,
hladno je
i iz pepela bijela obnovi se život
kao fenix ptica,
kojoj let nije bio uzalud
i čuh jasno:
''njet, ruski malčik, njet'',
nego vidi, zima i pomisli
kako sav život
kao da je tebe vrijedan
i grijeh bi bila ova čaša crna vina
kao teška željezna ruzina,
da na rane duboke
melem ljubavi iskrene
gubicom svojom isprah kao bijesan pas,
koji na samrtni čas uzdiše sa bolom:
hoću da budem živ,
hoću da budem sa tobom.
I još uvijek čujem tvoje disanje teško,
kao tamno more u vrijeme velikih oluja,
kada vjetar i grom duboki
treskom prekri cijeli grad,
a lice svijetli kao dva anđela mir,
oblak boli konačno prestade da vri
i onda začuh smijeh tvoj tihi
pa postadoh kao luče
što se ušulja u krevet
kao jedno malo bijesno bijedno kuče.
