VASILIJ VASILEVIČ ZENKOVSKI I NJEGOVA POVIJEST
Vasilij Vasilevič Zenkovski je danas poznat po svojoj „Povijesti ruske filozofije“ koja je tiskana u Parizu 1948. godine i uglavnom je namijenjena ruskoj publici i ruskim studentima. Rođen je 1881. godine u Proskurovu, a to je današnji Hmelinjcki u Ukrajini, umro je u Parizu 1962. godine. Bio je ruski religiozni filozof i povjesničar filozofije, a jedno vrijeme i novinar. Postao je profesor psihologije 1915. godine na Sveučilištu u Kijevu, a 1918. godine postao je ministar pitanja religije u vladi Hetmana Skoropadskoga. Godine 1919. pridružio se Bijeloj emigraciji. Nakon emigriranja 1920. postao je profesor filozofije u Beogradu a nakon 1926 godine je predavao na Ruskom ortodoksnom institutu St. Serge u Parizu. Zaređen je 1942. godine.
Religiozni pogledi Zenkovskoga u cjelini su formirani pod utjecajem religioznih traženja Gogolja i Tolstoja, a posebno je pod utjecajem filozofskih učenja Solovjeva. Njegov glavni rad, kako smo rekli, je „Povijest ruske filozofije“ koja je nakon prvog ruskog izdanja doživjela nekoliko izdanja na engleskom govornom području. On vidi rusku filozofiju izvorno i originalno u njenim religijskim aspiracijama i u njenoj predominantnoj historiosofskoj i etikoantropološkoj problematici. On je, dakle, u jednom izvjesnom smislu reducirao rusku filozofiju na njene religiozne i idealističke tendencije. Odatle i njegov pogled na ruski materijalizam kao pervertirani oblik religiozne svijesti.
Zenkovski je bio veliki ideološki oponent marksizma i lenjinizma pa onda nije čudno, da je dolazio na udar ruske marksističke kritike kao „lažna“ filozofija koja ima namjeru uniziti socijalistička nastojanja. Međutim, bio je pošteđen stradavanja, jer je većinu svog stvaralačkog vijeka proveo izvan domovine i to u Parizu gdje je doživio poštovanje mnogih ruskih emigranata i ljudi koji su se htjeli upoznati sa poviješću ruske filozofije. Dakle, njegova „Povijest ruske filozofije“ je jedna fascinantna knjiga koja je napisana na nekih 1000 stranica i predstavlja izuzetan kompendij ne samo za filozofe koji su uglavnom pod utjecajem engleskog empirizma, nego i one koji dolaze iz kontinentalne tradicije europskog racionalizma. U jednom izvjesnom smilsu ona predstavlja most između kultura Istoka i kultura Zapada, dok je utjecaj bizantske kulture i grčke ortodoksije i grčke pravoslavne Crkve uglavnom tradicionalan za rusku filozofsku misao. Otac Zenkovski je možda interesantan u ovoj knjizi po tome što obrađuje preko 100 velikih ruskih mislilaca koje obrađuje minuciozno do detalja pa onda nije čudno, da je knjiga zahtijevala oko četrdeset godina istraživanja i refleksija.
Prvi volumen polazi od pitanja razvoja ruskoga mišljenja i filozofije počevši od Petra Velikog pa pokazuje kako se taj razvoj snažio pod utjecajem religioznih modela mišljenja i teološke špekulacije. Nastavlja sa istraživanjem filozofije 18. i 19. stoljeća tijekom kojih su radovi Spinoze, Kanta, Schellinga i Hegela od naročitog značaja za studij ruskih filozofa trasirajući paralelni pravac razvoja materijalizma i pozitivističkih tendencija i Tolstoj i Dostojevski su razmatrani ovdje u istom opsegu i nije čudno, da su moderni pisci o etičkoj problematici imali svoje izvore u njihovim novelama i romanima kao ilustraciju etičkih problema. Drugi volumen se bavi pored svega ostalog sa Solovjevom kasnijim hegelovcima, sa pripadnicima filozofije koja je obnavljala Leibniza kao što je to slučaj sa Losskyjem i sa marksistima kao što su Plehanov, Bogdanov i Lenjin. Postoji ovdje također i diskusija o religiozno filozofskoj renesansi u Rusiji 20. stoljeća.
Izuzetna vrijednost ove filozofije je pored ostalog i u tome, da kroz biografsku metodu daje neke jako važne podatke o životu ruskih filozofa kao što pokušava čitateljstvo upoznati sa osnovnim filozofskim stajalištima njihovim, kako i na koji su način otpočinjali i završavali svoju akademsku karijeru i kako su pod pristiscima ili nasiljem vlasti bili osuđivani i protjerivani. Posve je evidentno, da je istraživanje ruske filozofske misli koja se odvijala pod carskom dominacijom poduzeto na takav način, da se pokaže koliki su rizici u to vrijeme postojali baveći se filozofijom.
Pritisci na neortodoksne poglede od strane države bili su u to vrijeme prošireni i na teološke seminare pa nije čudno da se i teološko mišljenje savijalo pod teretom carske cenzure. Tako na primjer čitamo, da je jedan svećenik koji je bio filozof uklonjen sa mjesta rektora teološkog seminara i lukavo postavljen na mjesto honorarnog biskupa.
Metod profesora Zenkovskog je pokušaj, da se prodre u samo mišljenje pojedninačnih filozofa i da se pokuša osvijetliti njihov način razmišljanja. U tom smislu ova „Povijest ruske filozofije“ nije samo povijest sistema mišljenja, nego i povijest kreativne djelatnosti pojedinih filozofa. Iz tog razloga je autor stalno naglašavao nepristranost svojih pogleda i istraživanja pa je napisao na stranici 924: „Ja sam se također prihvatio i studija filozofa koje baš ne cijenim previše i to bez predrasuda.“ pa je odatle razumljivo, da se bavi i takvom filozofijom kakva je ona materijalistička ili pak sa ruskim pozitivizmom. Oficijelna „Sovjetska filozofija“ izlaže se na svega tri i pol stranice zato što je autor bio mišljenja „...da ne postoji individualno stvaralaštvo, nego samo jednostavna direktiva - dijalektički materijalizam - koji je dozvoljen i reguliran odozgo.“
Konačno bismo rekli, da ova „Povijest ruske filozofije“ svakako predstavlja izvanredno štivo u našim pokušajima, da se upoznamo sa ruskom filozofijom pa je odatle točno kako predstavlja čitavu jednu enciklopediju idej koja može biti poticajna u našim istraživanjima istine.
iz moje 31. knjige "RUSKA ZORA"
ISBN 978-953-8100-43-7
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic31.php
