Ne bih previše pisao o ovoj temi budući je ona prilično dobro poznata u nas zahvaljujući takvim kulturnjacima, kulturolozima i kritičarima staljinističkih devijacija kakvi su bili Mikecin, Matvejević, Kalanj i drugi, ali je činjenica kako je ova kritika uglavnom odbacila i ona vrijedna književna djela koja nastaju u periodu socijalističkoga realizma, a koja su direktni nastavak velike tradicije ruske realističke literature iz 19. stoljeća. Da je ta kritika bila neobuzdana i da je na indirektan način štetila cijeloj tradiciji ruske literature u nas, ne treba posebno napominjati.

Literarna tradicija ruskog socijalističkog realizma je tradicija koja otpočinje sa Oktobarskom revolucijom 1917. godine, a završava slomom Sovjetskog Saveza 1991. godine. Znači, to je jedna tradicija duga nekih 75 godina. Osnovni književni pravac ove književnosti je tzv. socijalistički realizam koji se definitivno formira negdje '30.-tih godina 20. stoljeća pozivajući se na bogatu tradiciju ruske književnosti 19. stoljeća u velikim djelima Tolstoja, Čehova, Turgenjeva i drugih ruskih književnika iz smjera kritičkog realizma na koja se nadograđuju djela koja obrađuju teme nove sovjetske države i nove socijalističke stvarnosti. Međutim, postoji i jedna izvjesna razlika u odnosu na klasični ruski realizam, a to je pojednostavljivanje kompleksnog života ranijih djela u prilično jednostavan svijet glavnih junaka koji su najčešće veliki junaci ruskog proleterijata te pored ovog pojednostavljivanja moguće je u ovoj književnosti pronaći i gigante ruske literarne riječi kao što su to Gorki, Ostrovski, Šolohov, Ahmatova ili Solženjicin i mnogi drugi koji su direktni sljedbenici velike literature ruskog realizma 19. stoljeća.

Nakon 1954. godine i Drugog kongresa sovjetskih pisaca uglavnom će doći do napuštanja ove jednostavne književnosti i stvaranja novih književnih žanrova koji su i inače obilježje drugih europskih književnosti tog vremena. Ova književnost nastajala je na nekih 90 jezika pa je odatle sasvim neutemeljeno mišljenje, da je period ruskog realizma bio period izrazite rusizacije literarnog i kulturnog života, a najvažniji literarni časopisi toga vremena bili su „Literaturnaja gazeta“ i „Novi mir“ gdje su mladi naraštaji ruskih pisaca nalazili svoje mjesto u literarnom svijetu Rusije i to se posebno odnosi na one koji su dolazili iz onih sredina koji do revolucije uopće nisu imali svoju nacionalnu književnost.

Postojala je početkom 1930. godine Unija sovjetskih pisaca kojoj su osnovni ciljevi bili formirani tijekom duže diskusije koja otpočinje jos 1932. godine o osnovnim smjernicama i zadacima književnosti, a glavnu odluku te Unije donio je Maksim Gorki, a jednim dijelom i Staljin kad je donesen Ustav Unije u kojem su formulirane smjernice književnog realizma i proleterske književnosti.

U jednom od svojih paragrafa stoji u tom ustavu zapisano da „Unija sovjetskih pisaca stavlja kao svoj glavni cilj stvaranje djela visoke umjetničke vrijednosti koja govore o herojskoj borbi međunarodnog proleterijata i putu u pobjedu socijalizma koja se izražava u velikoj mudrosti i heroizmu komunističke partije. Unija sovjetskih pisaca želi izgraditi literarna djela dostojna velike epohe socijalizma“. Također se u ustavu definira i opredjeljenje za socijalistički realizam kao osnovni pravac nove sovjetske literature i literarne kritike.

Jedan vrlo interesantan fenomen bio je vezan za ovu politiku, a to je bilo postojanje cenzure koja se po ničemu nije razlikovala od carističke cenzure iz vremena kritičkoga realizma 19. stoljeća koja će iznimno ojačati u doba vladavine Staljina, ali će rezidualno ostati prisutna sve do sloma režima 1991. godine.

Socijalistički realizam slijedio je veliku tradiciju ruskog realizma 19. stoljeća i on je poput njega htio biti vjerni i objektivni odraz sovjetskog života, ali za razliku od ranijeg realizma, razlikovao se u nekoliko važnih detalja: realizam Tolstoja na primjer neizbježno je bio i kritička slika društva kojeg je opisivao i zbog tog su ga i zvali kritički realizam. U novoj literaturi te kritičke slike društva nije bilo. Primarna tema socijalističkog realizma bila je izgradnja socijalizma i besklasnog društva. Portretirajući taj napor u izgradnji novog društva, pisac je mogao dozvoliti slobodu, da prikazuje i mane tog društva, ali se od njega očekivalo, da ima pozitivan i optimističan pogled na socijalističko društvo u cjelini i da ima uvijek na umu važnost svoje historijske uloge.

Od njega se očekivalo, da ima dovoljnu dozu autocenzure i da ne udara na fundamentalne dogme društva, a ukoliko bi to prekoračio - bio je drugarski kritiziran, a ukoliko bi to ponovio, bio bi udaljen iz društva.
Tipični junak socijalističkog realizma bio je nesebični individuum koji je ustrajao u borbi za svoje ideale, unatoč svih nedaćama i poteškoćama. Po toj su karakteristici protagonisti socijalističkog realizma bili jako nalik starijim junacima romantizma, ali su često bili pretjerano idealizirani u želji, da se što lakše dopadnu narodnim masama i tako postanu njihovi idoli i uzori.

Autori romana socijalističkog realizma stvorili su na stotine pozitivnih junaka, inženjera, izumitelja, znanstvenika kojima je na kraju nedostajalo vjerodostojnosti. Vrlo je malo pisaca tog stila uspjelo stvoriti pravi lik kao što je to uspjelo Ostrovskom na primjer u njegovom prvom i jedinom romanu “Kako se kalio čelik”. Njegov junak Pavel Korčagin, stvarni je čovjek dirljivo i strastveno ocrtan, vjerojatno zato jer je to bio i autobiografski roman koji je vjerno opisivao osobno iskustvo samog tragičnog romanopisca. Većina ostalih likova bili su na žalost puno neuvjerljiviji. O Ostrovskom, na primjer, jako je lijepo pisao Andre Gide u svojim zapisima iz SSSR-a gdje se vidi, da je imao iznimno zanimanje za njega kao što ga je i izuzetno cijenio.

Prvi teoretičar socijalističkog realizma i proleterske kulture bio je Lunačarski koji je iznio potrebu za stvaranjem proleterskog realizma, kao protuteže buržoaskoj umjetnosti. Pojam socijalistički realizam prvi je skovao Ivan Gronski, predsjednik tadašnjeg organizacionog komiteta Saveza sovjetskih pisaca, i objavio u “Literarturnojoj gazeti” 1932. godine. Stil je postao službeni umjetnički pravac nakon Kongresa sovjetskih pisca 1934. godine kad ga je inaugurirao Maksim Gorki.

U samom početku je socijalistički realizam bio umjetnička i književna doktrina političke cenzure u Sovjetskom Savezu. Doktrinarno ga je oblikovao Savez sovjetskih pisaca, a od kraja ’30.-tih postao je obvezan za sve koji su se željeli baviti umjetnošću. Bit socijalističkog realizma svodila se prvenstveno na to, da umjetnost ocrtava pozitivan prikaz socijalističkog društva, konvencionalnim realističkim vokabularom, koji je trebao doprijeti do najširih narodnih masa. Tko se nije držao tog stave, bio bi jednostavno isključen iz kruga onih koji imaju privilegiju stvarati. Veliki poticaj u širenju socijalističkog realizma bilo je uvođenje Staljinove nagrade za doprinose u umjetnosti i znanosti. Ona je donosila ne samo novac, već ono što je bilo puno važnije u tadašnjem sovjetskom društvu - društveni ugled. Dobitnik je mogao očekivati, da dogura do položaja Narodnog umjetnika, koji je donosio trajno osiguranje egzistencije (plaćeni prostor za rad - atelje, narudžbe državnih institucija i kakvu trajnu sinekuru; mjesto profesora na nekoj umjetničkoj školi, akademiji ili državnoj instituciji).

Vrhunac stila bila je 1946. godina kada je tadašnji partijski sekretar Andrej Ždanov objavio dekrete o striktnoj državnoj kontroli na polju umjetnosti i borbu protiv zapadnjačkih uticaja.

Nakon Staljinove smrti 1953. godine praksa socijalističkog realizma vremenom je postala opuštenija, iako je cenzura i autocenzura ostala relativno jaka sve do pojave Gorbačovljeve glasnosti od sredine ‘80.-tih godina. Novo doba sovjetske književnosti počinje romanom “Otapanje Ilje Erenburga” koji govori o korumpiranom upravitelju tvornice, “malom Staljinu” i njegovoj ženi koja se sve više udaljava od njega, a formalno ono počinje tijekom Drugog kongresa sovjetskih pisaca krajem 1954. godine kada postaje očit sukob između dvije struje sovjetskih književnika. Na čelu prve su bili reformatori Ilja Erenburg i Mihail Šolohov, dok se na čelu druge nalazio omiljeni Staljinov pisac i sekretar unije Sovjetskih pisaca, Konstantin Simonov, dok je Erenburg u svom govoru direktno napao struju koja zagovara nastavak provođenja književnog socijalnog realizma rječima:

“Sovjetski čitatelji su umorni od djela gdje je sve jasno od prve stranice, gdje zločinac očekuje da bude otkriven od radnika koji izgleda kao da ga je stvori slikar ikona. Takve knjige nikoga ne educiraju:čitatelji s vlastitim problemima neće u zločincu prepoznati sebe, dok će dobri ljudi s tipičnim ljudskim slabostima gledati na radnika iz knjige kao na heroja s drugog svijeta. Pisci koji djele svoje kniževne likove u kategorije pozitivaca i negativaca su sami negativna manifestacija književnosti.”

Šolohov je napao pad u kvaliteti književnih djela, “prvosveštenike” sovjetske književnosti i nagrade koje oni djele pa su stoga odgovorni za trenutačnu situaciju, jer je po njemu jedan od glavnih razloga za teško razumljivi pad kvalitete djela pisaca je pad kriterija književnih kritičara, jer ne govore protiv izdavanja literarnih djela male vrijednosti koja samoj književnosti daje loše ime među sve zahtjevnijim čitateljima koji su nekomprimisni u svojim ocjenama djela. Na kraju se pod napadom na konferenciji našao lik i djelo Konstantin Simonova, sekretara unije pisaca, koji hoda po kongresnoj dvorani pun medalja i nagrada za književnost kao princ sovjetske književnosti, od kojega na žalost mladi pisci ne mogu ništa naučiti odnosno mogu samo naučiti brzo pisati i naučiti diplomaciju, a to oboje piscu nije potrebno.

Drugi kongres Sovjetski pisaca će na kraju završiti porazom pisaca koji su podržavali književne smjerove postavljene na prvom kongresu, a sekretar Konstantin Simonov, kao glavni zagovornik tog pravca, ostat će na svom položaju do 1959. godine, ali bez ikakve realne moći koju više neće niti imati kada se na poziciju vrati u doba Brežnjeva “Pobjednička književna struja” Erenburga i Šolohova koji je u stvarnosti osudio njegov roman “Otapanje” dovest će do novog doba sovjetske književnosti obilježenog sa liberalizacijom i drastičnim povećanjem broja kvalitetnih djela najrazličitijih književnih žanrova.

U suvremenoj ruskoj književnosti poznata je grupa postmodernih autora. Najpoznatiji i najradikalniji među njima je Vladimir Sorokin, međutim, postoji jedna jako važna činjenica u pogledu suvremene ruske književnosti, a ta je da oko 30 milijuna Rusa živi van granica Rusije tako da se ruska književnost razvija u mnogim drugim zemljama kao što su Belorusija, Ukrajina, Kazahstan, Nemačka, Izrael, Amerika.

Od godine 2000. pojavila se nova generacija ruskih književnika među kojima su najistaknutiji: Irina Deneškina, Ilja Stogov i politički autor Sergej Šargunov. Odrasli u vremenu nakon raspada Sovjetskog Saveza, oni pišu o svakodnevici života mladih u kapitalističkom sistemu, lišeni mističnih i nadrealističkih tema karakterističnih za ranije generacije, ali to je još uvijek dakle u tradiciji ruskog realizma.

iz moje 31. knjige "RUSKA ZORA"