NASTAVAK MOG TEKSTA:

https://blog.dnevnik.hr/prokleta-od-daljina/2018/06/1632145324/psihijatrijska-bolnica-vrapce.html?page=blog&id=1632145324&subpage=0&subdomain=prokleta-od-daljina


PRIMJERI SA PACIJENTIMA I LIJEČNICIMA

Ja ne bih ulazio u detaljne analize i razmatranja svih slučajeva sa kojima sam se dnevno susretao, nego bih se zadržao sam na onim najkarakterističnijim. Razlog tome sastoji se da sam imao dnevno i na desetine slučajeva sa kojima sam saobraćao, ali na kraće vrijeme i ne toliko duboko. Isto tako moj dolazak u bolnicu Vrapče koincidira sa vremenom Domovinskog rata za nezavisnost Hrvatske od Jugoslavije pa je prema tome čitav moj angažman bio unekoliko u sjeni ratnih događanja koji su svi imali presudnog utjecaja na psihološko stanje ne samo pacijenata, nego i svih liječnika bolnice. Utoliko bi se ovaj kratki prilog o psihijatriji odnosio na psihijatriju u ratnim uvjetima koja je posve drugačija od mirnodopske. Dobar razlog, da se kaže da je riječ o ratnoj psihijatriji ili da je riječ o psihijatriji nastaloj u ratnim uvjetima također govori podatak da smo mi u bolnici podnijeli izvjestan teret primanja duševnih bolesnika iz Bosne iz bosanskih ustanova za duševno zdravlje i na taj način zahvaljujući primarijusu Matijaci direktno pripomagali i borili se za očuvanje njihova duševnog mira Ii života podjednako.

Isto tako valja spomenuti napor liječnika ove bolnice oko resocijalizacije i rehabilitacije ljudi zahvaćenih mentalnim oboljenjima iz Slavonije i Baranje na primjer za koje se može reći da su žrtve toga rata. Prije svega, tu se misli na gradove Osijek i Vukovar i pogranične gradove u Baranji. Pri kraju mog boravka u ovoj bolnici također su postojali područni odjeli za liječenje posttraumatske neuroze kod hrvatskih bojovnika koja je u nekim primjerima bila poznata kao tzv. “vijetnamski sindrom”, iako je posve neopravdano probleme latentne traumatske neuroze nazivati takvim imenom, jer je riječ o neurozi i psihozinastaloj u ratnim uvjetima i vrijedi za sve ratove podjednako. Prije svega mislim na ratove u 20. stoljeću. Prema tome, gledajući generalno psihijatrijska bolnica Vrapče imala je veliku i jako pozitivnu ulogu u zbrinjavanju i liječničkoj brizi za nastradale građane Hrvatske i Bosne i danas nitko ne može osporiti njene doprinose u tome pogledu.

SLUČAJ JEDNOG BRAČNOG PARA PSIHIJATARA BOLNICE
(NJIHOVA IMENA SAM ZABORAVIO)

Naime, postojali su primjeri i bijega psihijatara iz hrvatskih bolnica. Naša bolnica imala je primjer jednog takvog para kod kojeg se radilo o muškarcu srpske nacionalnosti i ženi Hrvatici. Oni su na početku ratne kataklizme napustili bolnicu i pobjegli u Italiju. Nakon nekog izvjesnog vremena oni su se vratili u Zagreb i tada se postavljalo pitanje primiti ih ponovno na radna mjesta u bolnici. Tim povodom ja sam razgovarao sa primarijusom i izložio mu svoje mišljenje, da bi svakako bilo jako lijepo od njega ukoliko ih nanovo primi u bolnicu. Isto tako sam gaizvijestio i o mom razgovoru tim povodom sa Šuvarom koji je smatrao to isto napominjući, da je u njihovom slučaju svakako bilo riječi o strahu i da je njihova odluka bila motivirana strahom od neizvjesne budućnosti. Oba ta liječnika primljeni su nanovo u bolnicu na veliki otpor velike većine liječnika i pomoćnog osoblja.

Ja osobno danas mislim, da bi bilo bolje za njih, da toga bijega nije bilo i takvog vraćanja u bolnicu pa nam je za reći da nekada izgleda kako su nam psihijatri isto toliko sumanuti koliko i pacijenti koje liječe. Pozitivnu ulogu odigrao je u ovom slučaju i Kardinal Kuharić koji je također urgirao kod bolnice, ali se ispostavilo da je on neki njen rod, jer ja mislim ipak da je Hrvatska, a u to doba Zagreb posebno i pored sve konfuzije, nereda i gluposti manje-više funkcionisao kao relativno zaštićenija zona, a ja i inače mislim kako nema razloga da se Srbi u Hrvatskoj osjećaju prikraćeni ma u bilo kom pogledu, jer su oni isto tako građani Hrvatske koliko i Hrvati i isto im je Hrvatska domovinom.

ZNANSTVENE KONFERENCIJE

Bolnica je također bila poznata i po stručnim skupovima psihijatara koji su raspravljali aktualna medicinska pitanja. Ja ću ovom prilikom navesti samo dva takva znanstvena skupa.Jedan skup bio je posvećen pitanjima kurentnih orijentacija u hrvatskoj psihijatriji gdje je Kulenović bio uvodničarem napominjući, da se sada javljaju i druge terapije koje svakako zaslužuju priznanja i da je religijska psihoterapija, a pri tome je mislio na novi poziv Katoličke Crkve u Hrvatskoj koja je stala uzimati veća učešća u psihijatrijskom tretmanu duševno oboljelih, podjednako vrijedi kao i svaka druga poznata psihoterapija i pri tome je najviše mislio na psihoanalizu.

Doktor Klein je bio mišljenja, da je psihoanaliza neoboriva, dok je kardinal Kuharić smatrao da je sedam sakramenata jednako vrijedno kao i “vaša psihoanaliza”. Akademik Ivan Supek naveo je neke sporne momente koji se vezuju za psihoanalitičku psihoterapiju, ali je njegovo stajalište bilo prilično tolerantno. Međutim, nitko nije htio reći, da se psihoanaliza bezrezervno prakticirala godinama i desetljećima kao jedina i bazična psihoterapija i da su baš ti ljudi koji su bili uvodničarima na jednom sastanku koji je treba označiti kraj psihoanalize u Hrvatskoj bili ti koji su pod svaku cijenu bili i psihoanalitički praktikanti.

Drugi sastanak bio je posjet kardinala Kuharića sa svitom i tada je on posjetio i moj muzej i moj muzejski postav te se iz njegovog stava vidjelo, da on mene prilično dobro poznaje. Tada se postavljalo pitanje skrbi za duševno oboljele pacijente, jer je bilo svima poznato, a primarijusu Matijaci najpoznatije kako ima slučajeva u suvremenom svijetu, da su mentalni pacijeti žrtve kao donatori organa i da ova praksa biva sve popularnija. U tom pravcu razmišljajući, Matijaca je upoznao hrvatsku javnost s ovim problemima preko dnevnog tiska.

Ova pacijentica je bila pacijent jednog od najtežih naših ženskih odjela. Bila je majka dvoje djece i prilično mlada, ali mislim da je ona imala jako tih i miran duševni život, iako su svi smatrali iz tog razloga kako je riječ o prilično oštećenoj osobi. Znala je na proljeće isplesti vijenac od tratinčica i staviti ga sebi na glavu. Svakako je istina, da je ona imala stanja kada se bolje ili lošije osjećala. Govorila je sporo i tiho i naizgled se činilo, da nije posve sigurna što misli reći.

ANA 2

Ova pacijentica je bila na istom odjelu ženske shizofrenije, ali je ona bila više socijalni slučaj, nego što je bilo riječ o doista bolesnoj osobi. Kod nje se dogodilo, da je nju cijela obitelj napustila pokleknuvši pred istinom prvo ganjenog hospitalizma. Bila je jako religiozna i redovito je posjećivala našu bolničku crvu u kojoj se redovito ispovjedala. Mislim da njoj Crkva bila daleko značajnija, nego sama institucija psihijatrije i osobno mislim, da je kod velike većine mojih pacijenata bio isti slučaj. Od nje sam čuo najdublje i najpromišljenije analize hrvatskih socijalnih i političkih prilika sa posebnim odnosom prema ratu kojeg je ona tumačila rezultatom “obijesti naših ljudi”. Na mojoj biblijskoj terapiji ona je bila poznata kao najbolji tumač teksta Svetoga Pisma.

iz moje 32. knjige ZNANOST I POEZIJA