Na marginama radova Karla Jaspersa

“…Otac: “Gle, miris sina moga, nalik je mirisu polja koje Bog blagoslovi, neka ti Bog da rosu sa neba i rodnost zemlje, izobilje žita i mladoga vina, blagoslovljen tko tebe blagosivlje.”

Sin: “Kakav je moj ABBA? Moj je ABBA poput rascvale grane starog trešnjinog stabla. …”

U kojoj mjeri filozofski način mišljenja djeluje i na političko, kritički naspram pogrešnih držanja koja se u političkom pojavljuju? Drugim riječima, pitamo se zajedno sa Jaspersom: kakvu sliku projektira Jaspers o političkim djelatnostima i političkim piscima? Pri tome je najprije nužno markirati razliku između pukog političara i autentičnog državnika, kako je vidi Jaspers.

Čisti političar teži, da svoje činjenje bez ostatka preobrati u nešto proračunljivo, da i protiv vlastitog uvida slijedi nekog čovjeka kojega karakterizira javni prestiž, da od uživanja u stalnom pogonu napravi životni sadržaj, da se prilijepi za mjesto samo kako bi prisustvovao tom miješanju mutne i ustajale vode. Oni su skloni tome, da koriste važnost svojih pozicija, da daju prvenstvo sujeti pred strastvenosti, da u sebi varljivom samogospodarstvu dopuste sebi jezik moći bez faktičke moći, da budu u traganju za djelotvornom sofistikom, da drže za dostatnu razumnost bez uma. Vičnost njihovih laktova u guranju biva nadmašena samo vitalnom brutalnošću koju znaju privremeno koristiti za daljnje napredovanje. Njihova stalna nasmijana lica koja obećavaju dobrobit skrivaju iza žovijalnosti neozbiljnosti onog, tko uhvaćen u laži ili gluposti, umjesto da bude poražen, počinje se, naprotiv, smijati kao da nije ništa.

Čisti političari uživaju u svojoj vidljivosti i zamjenjuju faktičku moć djelovanja sa sujetnim dovođenjem sebe do važenja. Političari vitalne energije među njima drže narod za masu kojom se može manipulirati i njihov istup djeluje kao pristup prisebnih tigrova kod kojih samodisciplina znači težnju koja je bez prepreka usmjerena na moć. Najprometnijim među čistim političarima nasuprot tome ne izazivaju ništa, jer se oni zadovoljavju time da nastavljaju, da klize zajedno sa hodom stvari i ne čine, u stvari, ništa osim što kaotično rade svoj posao u nečemu što je bez trajanja i onim što izdaju za činjenje pišu povijest u živom pijesku.

Kod poltičara perspektive bivaju, dakle, pomjerene, nametljvi motivi stupaju na mjesto rangiranosti onog bitnog, djelujuće parole nadomještaju vjernost strastveno nužnom, uvećana poslovnost prikriva stvarno nečinjenje. Bilo u malom ili velikom, bojazan od odgovornosti stavlja ih na galvanski pogon od koga se nadaju kako će on stvari već nekako riješiti. Nisko je onaj političar čiji pogled se skreće jedino trenutnom uspjehu i koga jedino privlači najmanji otpor koji djeluje u ime slobode protiv uvjeta slobode i doveden u nepriliku, vicevima se izvlači iz spora. Kao oportunistički realista takav jedan poltičar koji svoje zadatke bez opoziva drži za poziv ne izlaže se nikakavom riziku za volju svoje pozicije. Kao poslovni maher on zamjenjuje puko uzbuđennje sa sviješću slobode. Jaspers ovdje ne crta sumanutu niti izmišljenu sliku niti koje karikirano lice izobličeno zbog mržnje ili polemike, nego opisuje crte fiziognomija koje se ne mnogu predvidjeti, ali također ni dragovoljno ih ne treba gledati u lice.

Logika ovih političara djeluje konfuzno, a ipak konzekventno, svakako sve dok jedan kod drugog može računati s istom usmjerenošću koju sam donosi. Čisti političar izgleda da nešto hoće, jer drugi hoće, jer on misli da oni hoće i jer se orijentira prema onima koji sami ne znaju što hoće. Nitko u stvari neće, a svi hoće, jer svi misle da drugi hoće. Ono što pak čistog poltičara čini tako opsanim nije toliko to što on kao poslovan čovjek vuče uzde političkog i pušta da ga političko tjera ili pak kao brutalniji uzde previse zateže i sve upreže pod svoja kola. Smrtonosno je, da on sve i svakoga, dakle ljude i ideje, uvjerenja kao i načine držanja čini predmetom ne samo politike, nego njegove politike.

Situacije i ljudi , datosti i zadatosti ne iskušavaju se više kao takvi, oni ne bivaju zadovoljeni u ozbiljnosti pravične procjene i u čestitosti jednog suda koji se trudi oko istine. Sve se i svatko ispituje samo još s obzirom na njegovo političko djelovanje sa kojim se mora računati i koje se može iskoristiti. Kad se poltika izdaje za apsolut ljudske stvarnosti, kada je sve politizirano i kada analitičko poltičko mišljenje Machiavellija skrene u bezobzirni makijavelizam koji bi htio prisiliti pravo i moral, istinu i ljubav, egzistenciju i transcedenciju, čovjeka i Boga da stoje na raspolaganju političkom totalitarizmu ili da budu od koristi, onda se sa političkim gubi oslonac za pravog političara, za kako ga Jaspers naziva, umnog državnika.

Ako je čisti političar upravo zloupotrebom natpolitičkog za svrhu vlastite politike bilo da je riječ o palanačkoj bilo o svjetskoj politici diskreditirao ugled samog političkog i na taj način vlastoručno izazvao tri poznata i odrečna glavna držanja prema političkom: ja neću za volju moje čistoće sudjelovati u tijeku zla ili pak: hoću, stajalo to koliko mu drago, da budem u tijeku ili konačno: prkosim iz svoje nezavisnosti i propadam doduše besmisleno, a ipak unutarnje nezavisno to državnika odlikuje upravo smisao za natpolitičko, za običajnu ideju i spremnost ljudi na ŽRTVU.

“Političko mišljenje koje se ograničava na svoju vlastitu zakonitost stvara bespomoćno u svakom jedno stanje koje dospijeva do krajnje granice. To tobože realističko mišljenje je prikrivanje u kojem biva zaboravljen sam čovjek ne drugačije, nego obratno od načina mišljenja koje u iluzijama zaboravlja realitet gole prirode čovjeka.”

Pravi političar ne samo da više slut , on naprotiv zna da je etos pretpostavka za održanje čovječanstva na životu i u suprotnosti sa manipulacijama političkog, on se usmjerava na njega. On računa ne samo sa natpolitičkim praizvorom spremnosti na žrtvu u težnji za slobodom i pravednošću, on naprotiv računa na nju i uzima u obzir njene odlučujuće političke posljedice, a da je zbog toga ne čini sredstvom politike. Državnik, kao bitnost pravog političara, pazi na to da natpolitičko ostane nezavisno od politike, ali u napetosti prema njoj i da mu se ni politiziranjem ni pokušajem nasilnog realiziranja ne zadaje posljednji udarac. Istodobno on stražari nad tim, da uzimanjem u obzir nezavisnosti političkog od natpolitičkog spriječi izvjesno izrađanje politike u pogrešno apsolutiziranje politike i da se često kao vječno protuslovan tzv. prirodni zakon politike moć=nasilje prozre kao ideologija.

Državniku je stalno pred očima, da se ne radi toliko o njegovoj vlastitoj glavi koliko osobno o glavi svih. Mogu ga ljudi pokornošću dovesti i u iskušenje, jer će on kako oni misle sve već učiniti ili pak zahvalnošću za to što on misli i djeluje za sve ili ga mogu razljutiti kad mu naprte njihovo vlastito nezadovoljstvo sobom i svijetom. Državnik, kako ga Jaspers ocrtava u svom opisu ideje umnog državnika, nije legendarni svirač iz Hamerlina, ne može se usporediti sa dvojnikom državnika, nego je Mojsije koji pokazuje put u pustinji. Državnik se nipošto ne vara o tome, da su um i protivum djelatni u svakom čovjeku, ali on ne može sebi izmisliti ljude, on se ne podvrgava kao čisti političar javnom mnijenju kao fiksnoj veličini koja se mora ispitati kroz moguće točna istraživanja, nego sam izaziva javno mnijenje, ali njime ne manipulira i ne oktroira ga. On pogađa pravi ton, nalazi pravu riječ, govori jezikom koji pronalazi bolji izraz unutarnjim motivima ljudi, nego govorancija koja ne otkriva skrivenu, ali prisutnu volju nego je koči.

Pravi političar ne traži povjerenje, on ga pobuđuje. Zahtjev za povjerenjem koji političari često i rado podižu ne treba, da od državnika bude izgovoren, jer on za sebe stječe povjerenje. Upravo on zna da je “…poklanjanje povjerenja često ugodnost praznoslovlja koja svaljuje na sebe ono što bi trebala potresti i da znači htjeti mir u uvjerenju, da će vlada to već srediti.”, ali državnik nalazi i prema vani čak i naspram totalitarizma, a Jaspers to označava zapravo kao “…duhovno stanje koje danas neposredno predstoji.”, točan jezik, jedan jezik koji nije ni onaj predane diplomacije dobrih manira ni onaj jedne “političke moći” koja u sebi krije posljednji rizik, nego koji strpljivo i neprekidno, a da ne vraća milo za drago razobličuje laž, a da je ne naziva izričito lažju. Državnik zna, da je poltika stalno orijentirana prema dva pola, “prema mogućoj vlasti i slobodnoj suradnji”, prema vlasti koja odoljeva i slobodi koja sebe osvjedočuje, ali on zna da se politička moć ne vrši samo kao “moć kroz vlast”, a da izgradnja jedne zajednice u slobodi ne mora bez daljnjeg držati vlasti za “anomaliju protivnu politici.”. On poznaje “mračno veličanstvo vlasti”, ali također i blagu neodoljivost moći nenasilja. On zna o nesavršenosti čovjeka, zna poput Kanta da se iz tako krivog drveta ne može istesati ništa pravo, ali i sa Augustinom o “čudu”, da ljudi nisu samo organizirane bande razbojnika. Državnik je velik kada se u toj napetosti političkog samopotvrdivanja i slobode i iz odgovornosti pred umom ne potčinjava ni tzv. realitetima ni tzv idealitetima, nego čini ono “što je zauvijek voljan preuzeti na sebe.”