SLUČAJ MARIJANA MATKOVIĆA
Nema nikakve sumnje, da je Marijan Matković bio veliko ime hrvatske literature. Ja sam pisao o Matkoviću prije nekih desetak godina i mislim da su ti tekstovi publicirani, a uglavnom se svode na moje iskustvo sa ovim piscem u vrijeme kad je Matković pored Marina Franičevića predstavljao sponu između Akademije i Partije i često su teme obje ove institucije bile bliske pa nije za čuditi da su ljudi Akademije također živo sudjelovali i u partijskim debatama.
Jedna takva debata bila je i debata oko snimanja filma ''Diktator'' američko-jugoslavenske produkcije, koja dramski obrađuje život talijanskog diktatora Benita Mussolinija iz 1985. godine i Marijan Matković je tada bio na stajalištu, da je riječ o antifašističkom filmu koji kritički obrađuje najvažnije sekvencije života Mussolinija i da smo mi bili saveznička armija u alijansi sa američkim snagama pa da nam prema tome nije potrebno uvjeravati druge, da je riječ o projektu kojega bi trebao podržati svatko pametne glave.
Ukratko rečeno!
Međutim, dogodilo se da se Marijan Matković nakon velikih i žučnih diskusija u Hrvatskoj razbolio i onda nedugo nakon njih i umro u Zagrebu sa pozdravnim riječima Akademije, da se Marijanu nikako ne može pripisati nikakav nacionalizam, što je sasvim točno. Doduše malo je neobično, da je nama u to vrijeme bio značajniji Mussolini i diskusije oko njega, nego Vladimir Nazor, kojim se i danas ponosimo kao velikom hrvatskom čovjeku koji je napustio građansku udobnost u svojoj vlastitoj borbi za bolju sutrašnjicu Hrvatskoga naroda. Ostalo je, međutim, kao jedna velika nepoznanica upravo ta misteriozna smrt Marijana Matkovića, jer je do prije samo malo vremena ranije on bio sasvim vedar i čio i u tom smislu se slučaj ovog pisca upisuje zajedno sa ostalim sličnim slučajevima kao što su slučaj sa Gojkom Suškom, kao što je slučaj sa Tuđmanom, Rugovom i slučajevima koji se vezuju za ime Perkovića kojemu se danas sudi u Njemačkoj kao i sa slučajevima osoba koje su prisilno hospitalizirane po zagrebačkim i adelaidskim psihijatrijama.
Tekst, koji je nastao prije nekih desetak godina, a koji je bio dostupan javnosti, ja i sada prilažem kako bi se poštovano čitateljstvo upoznalo sa mojim iskustvima koja su pratila susrete sa ovim velikim hrvatskim piscem:
Marijan Matkovic, njegova Glorija i priča o fašizmu, a bijaše Marijan Matkovic jednim velikim hrvatskim piscem jer, navodno, da nitko ne bijaše Krleži tako blizak za života kao on. Isto tako budne njegova Glorija slavljena na sve strane kao literature, koja je uz bok literaturi “jednog velikog”, a tako zvahu Krležu za njegova života ono malo pristasa jer, uglavnom, svi ga prezirahu mada mu se istom za života samo klanjahu.
Tako se klanjaše i Marijan Matković, koji ga u neku ruku naslijedi u Akademiji i Akademija stavi akcent na Marijana tako da on bijaše unekoliko reprezentant njezinim u svim pitanjima od najmanjih do najvećih, od najnevažnijih do najesencijalnijih kao što takva bijahu nacionalna pitanja vezana za opstojnost hrvatskog bića na balkanskoj vjetrometini i europskoj i svjetskoj političkoj i vojnoj sceni.
Ja sam Matkovića poznavao odranije iz rada Akademije neposredno nakon Krležine smrti jer, doista, rad Akademije posebno nakon Drugog svjetskog rata bijaše obilježen pojavom Krležinom tako da ne bijaše čelnika niti pisca za njegova života koji mogaše ovome biti al pari, ali njegovom smrću mnogi stadoše na noge te počeše bulazniti o veličini vlastite literature, koja se veličina, tobože, nije mogla zamijetiti Krležinom monomanijom i njegovim vječnim nastojanjima da svagda bude prvim među jednakima, a ta se njegova monomanija isticala, kako su ovi posebno svjedočili, u Krležinom, a onda i samim tim Akademijinom politicčkom i duhovnom jednoumlju, boljševizmu kulturne i duhovne produkcije u Hrvata, koji bijaše, tobože, neizdrživ za svaku iole prosvjećeniju glavu. Tako da ja dođoh u doba kada Matković carevaše tom Akademijom i to baš jednom kad je bila obljetnica izdavanja Akademijina časopisa razreda za hrvatski jezik i literaturu “Forum”.
I Marijan Matković tada otpočne ovako nekako:
“Poštovana gospodo Akademici, politički ljudi i ovdje pozvani novinari hrvatskog pressa, dame i gospodo čelnici naši bez čijeg udjela nije moguće razumjeti aktualni duhovni moment suvremene i jedine nam Hrvatske, evo se sakupismo ovdje u našoj Akademiji, da pred licem cijele naše nacije uzmognemo ponešto reći o nasem časopisu “Forum”, koji baš ovijeh dana proslavlja svoj jubilej te kao da nam neposredno kani iskazati tim jubilejom kolike su zasluge njegove u promicanju i promociji hrvatske literarne riječi.
Bijaše tamnih dana u našoj povjesnici kada ta literarna riječ bijase, takoreći, zatomljena i devalvirana svakojakim šarlatanizmom, diletantizmom i nazovi literaturom, koja se kitila samo zdanovističkom frazom umotanom u oblandu rigidnog ruskog dijamata i njegovih socrealističkih derivacija i to ovdje kod nas u Hrvata, koji na ovom škrtom, krvavom i kamenitom tlu izloženom oštrim vjetrovima i sa sjevera i sa juga, i sa istoka i sa zapada u vjetrometinama i burama i neverama evropskog duhovnog, političkog i socijalnog mora, bijahu krivi samo zbog našeg vječitog i plemenitog sna o tome kako je moguće, da bolje živimo u jednoj novoj civilizaciji oslobođenoj svake duhovne i materijalne bijede, svake nevolje i duhovnog barbarizma.
Bijaše potrebno dosta, godine, decenije i stoljeća da ponovno progledamo ovi našim umornim i starim očima na citavu europsku i svjetsku kulturnu baštinu i da napokon, bez imalo stida, ustvrdimo čiste fakte oko našeg mjesta u toj baštini i naš originalni doprinos europskoj i svjetskoj filozofskoj i znanstvenoj obrazovanosti.
U tom smislu djelovaše, evo decenijama, i ovaj naš “Forum”, koji stoji sada ovdje na Akademijinom stolu ispred vas poredan svesku za svesku upravo kao Kineski zid hrvatske culture, koji čuva naše duhovno jezgro kulturnog ajvarizma, napadaja barbara i nikogovića…”
Tako nekako bijaše moj prvi susret sa ovim proslavljenim piscem. Mi smo se kasnije sretali u više navrata zahvaljujući našem obostranom javnom i političkom radu, ali to nikada ne bijaše konflikt, nego štoviše, sve bijaše u znaku obostranog razumijevanja pa i simpatija. Međutim, slučaj snimanja filma pod imenom “Musolini” američko-jugoslavenske koprodukcije pomuti ovo prijateljstvo te mi, gotovo preko noći, postadosmo osobe na dvjema različitim linijama fronta, jer za mene bijaše čudno, da se snimanje tog filma u kojem se Musolini dramski oblikuje shvati “hrvatskom stvari” za tako male pare, iako mnogi bijahu involvirani u taj slučaj kao i JNA koja, pored svega ostalog, izda vojne rekvizite a, sa druge strane, hrvatska Katolička crkva i Kaptol na koje se indirektno sam taj film odnosio, zabrani upotrebu svojih prostora za potrebe snimanja. Tako naposljetku, dopadne nas oboje reći ponekoju o tim događajima, on ispred Akademije, a ja ispred CK i na Komisiji ovako nekako izgledaše:
Matković se javi za riječ i otpoče otprilike:
”Evo drugovi, ja bih sada htio nešto reći jer, znate, ja nemam vremena pa ću biti sto je moguce kraći.
Taj film je američko viđenje događaja iz jednog perioda evropske i nase povijesti i vi ćete se složiti, da je ovdje riječ o jednom fašizmu drugačijeg tipa, nego što je na primjer njemački”.
I on htjede nastaviti, ali ga ja ometem:
”Druže Matkoviću, je li Vi hoćete reći da ima različitih fašizama?”
A on, kako je sjedio odmah sa moje desne strane, uhvati me blago za moju desnu ruku, stisne je i prošapće na uho:
“Ja sam znao, kolega, da ćete Vi biti protiv.”
I on nastavi lamentirati:
“Pa evo, ja bih vam rekao da je to američko jugoslavenska koprodukcija, a da smo mi bili savezničke armije pa sada reći da je ovaj film fašistički čini mi se pretjerivanjem.”
I on, nakon što je izdeklarirao svoje, digne se sa svoje ugodne stolice i pođe prema vratima na opće čuđenje svih, a ja mu se onda obratim :
“Pa mislim, da nije u redu da drug Matković izdeklarira svoje pa onda sve nas napusti kao da ga nije briga o svemu tome.”
A on:
“Pa ja , znate, nemam vremena, ja moram hitno otići, imam drugih obveza.”
A ja na to vidno uzrujan:
“Ako je tako Matkoviću, onda možete ići.”
I ja ga otpustim sa svoje knjizevne farme.
Kasnije je govorio i taj Petar Stčić. o kojem sam ja već rekao ponekoju pa mi se u jeku debate obrati:
“Hajde nemojte vi sada navijati na vašu stranu”
A ja ga zapitam:
“A koja je to moja strana?”
A on na to ništa ne odgovori.
Kasnije je Petar Srčić u jednom intimnom razgovoru u svom Arhivu meni napomenuo:
“Znate ja sam bio protiv udara na neke naše političke ljude.”
I vjerojatno je tada mislio na Vrhovca, a ja sam tada to tako shvatio. Neko malo vremena kasnije Marjian Matković se naglo razboli i uskoro umre u bolnici na Šalati čini mi se, a Akademija tim povodom javno odbrani oblaćeno ime Matkovića lamentacijama kako je ovdje svagda bilo riječi o velikom hrvatskom piscu, kojeg će pamtiti generacije i stoljeca i kojem se nikada nije mogao prigovoriti nikakav nacionalizam ili nesto tome slicno.
Kasnije se ime Matkovića potezalo po našim novinama u slučaju famozne Sveučilišne biblioteke, jer su mnogi primjerci rijetkih i vrijednih knjiga bili uništeni nebrigom i nestručnim rukovanjem osoblja i radnika, jer su njima knjige bile kao cigle, a ime njegovog sina, koji je bio povjesničar, a vjerojatno i danas jeste, spominjalo se u smislu, da je i on krao knjige iz te iste Sveučilišne knjižnice, ali on za to nije snosio nikakve konzekvence.
iz moje knjige "POVIJESNA LUTANJA"
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic27.php
http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/1843
